Published On: Sri, velj 24th, 2021
#3rd | By Desk

Iz knjige Rudolfa Bičanića: „Kako živi narod: život u pasivnim krajevima“, Zagreb, 1936. (I. dio)

Radi se o više članaka koji su od autora Rudolfa Bičanića i suradnika (uključujući i Zlatu Perlić) nastali temeljem ispitivanja narodnog života koje su vršili u jesen godine 1935. u zapadnoj Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. Dio ispitivanja proveli su u Rami.

Zabačeni kraj i zaboravljeni ljudi

U dolini okruženoj vijencem visokih gora, između kojih si krči put krivudasto korito pjenušave gorske bujice Rame, smjestio se mali gradić Prozor. Jedna jedina ulica sačinjava čitavo mjesto, koje nosi u sebi sve značajke istočnjačke sredine. Kafana, kafana i opet kafana, piše gotovo na svakoj drugoj kući, a ljudi to marljivo potvrđuju, sjedeći za stolovima koji nisu gotovo nikad prazni.

Samo od sebe nameće se pitanje: „Kada zapravo ovi ljudi obavljaju svoje dnevne poslove i dužnosti, kad ih se od ranog jutra do kasne večeri može vidjeti gdje se vrzu za kafanskim stolovima“.

 

No pređimo s toga prvog utiska koji se sam od sebe uvukao u svijet, pa se ogledajmo po onim vrletnim planinama, što se poredaše naokolo u slikovitim zavojima i dostojanstvenoj mirnoći, obavijene modrikasto ljubičastom maglicom. Planine su gole, obrasle tek gdjegdje sitnim, zakržljalim šumarcima, prazne i puste, pa niti ne pomišljam da kriju u sebi sela i ljude.

„Zar se ovdje uopće može živjeti, gdje u vrelo ljetno podne od silne žege kamen puca“, pomišljam gledajući visoko gore, u pravcu gdje se spaja modrina neba sa sivo modrim bojama kamena.

A ipak tamo živi mnogo ljudi, razasuti po bezbroj razbacanih sela. Što više ove planine rađaju možda najbolji dio našeg naroda, očvrsnuo u borbi i životnim tegobama. Ta, otkad ugledaše svijetlo dana, ne poznaju ništa drugo nego težak i mukotrpan život.

Kako se bolno doimlju njihove izmučene spodobe, kad svakog tjedna (ponedjeljak) za sajmenog dana poplave tijesnu prozorsku ulicu i nude na prodaju ono nešto sirotinje, što je mučno sakupiše i još mučnije doniješe, spuštajući se sate i sate niz uske, strme i gotovo neprohodne planinske puteljke.

A onda se događa ono, što redovno biva, da svoje proizvode (mliječni proizvodi, perad, vuna, žito, nešto zelenja) daju gotovo u bescijenu ili budu zakinuti barem za pola cijene. Naročito je to u slučajevima kad zamjenjuju kod trgovca svoje proizvode za dućansku robu.

Ali, ova slika tržišnog dana ne dostaje, da pobliže upoznamo njihov život, kad oni zamišljeni i naborana čela broje na žuljavim dlanovima novac i analfabetskim načinom sračunavaju hoće li dostajati za ono najpotrebnije.

Valja poći bliže k njima, u sredinu u kojoj se odvija teška svakidašnjica njihova života, a to je planina, njihova sela i domovi.

Nedjelja je, rano jutro, sredina ljeta. Iz Prozora vijuga tvrda kamena cesta u planine. Uspinje se i zavija sve više i više.

Putem se susreću svaki čas ljudi, obučeni u blagdansko ruho, koji odlaze rodbini u pohode ili u najbližu crkvu na misu. Redovito se zapaža, kao po nekom stalnom pravilu, kako žena stupa dva koraka iza muža ili opet muž jaši, a žena vodi konjče ili ide iza konja i jahača sa zavežljajem u ruci.

Ovo što se u prvi čas čini tek kao slučaj, imade u stvari svoje dublje značenje, o kojemu ćemo kasnije opširnije govoriti.

Iz daljine se pomaljaju obrisi velikog i prostranog franjevačkog samostana, koji kao da je još više potisnuo u stranu i omalovažio ionako sitne i neugledne seoske kućice, s neobično malenim prozorčićima, sagrađene od drva ili kamena i pokrivene visokim krovom od dasaka po uzoru „turskih“ kuća.

Dolazimo u selo Šćit, udaljeno od Prozora kojih 10 kilometara. Čitave skupine muškaraca, žena i djece nagrnule iz raznih smjerova prema crkvi. Posljednji zvuci zvona naviještaju početak mise. Jedna neobična pojava koja se čudno doima i izaziva upravo teško i žalosno raspoloženje u ovom kraju bijede, glada i potpune zaostalosti. Svećenik franjevac čita u crkvi, sa oltara, prije propovjedi u dugom nizu imena onih koji nešto duguju samostanu.

Zaredaše tražbine: janjci, nadnice, vuna, žito, mliječni proizvodi, dugovine za mise i tako redom sve dalje po dio od onoga što ima i nema ona kuća, koja duguje. Glavno je da se traži, jer se redovito i dobiva, bez obzira je li suša uništila ljetinu ili je opet upropastiše kiše, koje se u jakim bujicama slijevaju s planinskih kosa i poplavljuju jadna njihova polja.

Ne ćemo dalje ulaziti u to pitanje, tek konstatiramo ono, što očigledno izaziva otvoreni protest već na prvi pogled. Čini se kao svetogrđe. Nerazumljivo je samo to, kako je seljaštvo onoga kraja u neposrednoj blizini jednog tako velikog, starog i nadaleko poznatog samostana, ujedno kulturnog žarišta, moglo ostati potpuno zaostalo, koliko u prosvjetnom, toliko isto i u gospodarskom pogledu.

Zar već sama činjenica da je broj nepismenih veoma velik (naročito kod žena, od kojih ne zna gotovo nijedna čitati i pisati), ne djeluje čudno u ovoj sredini? Kotar Prozor ima najveći broj nepismenih u svim hrvatskim krajevima – 86 postotaka. A napokon i samo gospodarsko stanje dalo bi se mnogo popraviti, jer je zemlje ondje još uvijek dosta i poprečno nije loša. Prema tome, uzrok velikoj bijedi nije toliko prirodno siromaštvo, koliko neznanje.

Ali po samoj živopisnoj slici koja nam se ukazala kad je poslije mise nagrnula množina svijeta iz crkve i poplavila slobodni prostor trga u središtu sela, ne bi se moglo nikako zaključiti, da u ovom kraju vlada tolika zaostalost i siromaštvo.

Muškarci posjedali po kafanama i časte se crnom kavom, rakijom i vinom. Žene gledaju iz prikrajka, jer je njima sramota sjediti u kafani.

Podne je prošlo i premda su mnogi došli i iz udaljenijih sela, ne razilaze se. Mirno razgovaraju međusobno, a mladež pjeva i pleše. Istom, kad se na pitanje što su jeli o podne, dobiva gotovo općeniti odgovor – ništa -, iskrsava nam pred očima u pravoj slici njihov život. No ne samo o podne, nego mnogi nisu uopće još ništa okusili tog dana. Ako je i bio koji zalogaj, bila je pura (jedna vrsta kukuruznih žganaca) i to nezačinjena pura. Iako njihova lica očigledno govore o krajnjoj bijedi, ipak prilično bogatstvo nošnje zavarava na prvi pogled. Ali kad temeljitije zagledamo i samu nošnju, pa saznamo još i prilike pod kojima je nastala, dolazimo do zaključka, da se je tako nešto do danas moglo držati samo u jednom potpuno zaostalom kraju.

Radi se zapravo o načinu nošenja marame na glavi.

Velika pletena marama stoji visoko uzdignuta na glavi pomoću drvenog obruča i jedne vrste suknene kape. Krajevi joj vise preko prsiju i sakrivaju dobrim dijelom lice, a za vrućih ljetnih dana prebacuju se preko glave.

Za turskog vladanja u ovim krajevima otimali su age i begovi lijepe djevojke iz uglednih i bogatih kršćanskih kuća i zatvarali ih u svoje hareme. Na sve moguće načine se nastojalo da se djevojke spasi od toga otimanja. Stoga su počele nositi marame na glavi tako da im se vidi što manje lica i ujedno da im oblik povezivanja marame nagrdi lice.

S time u vezi je i tetoviranje u obliku križa, koje se može vidjeti još i danas na rukama skoro svake starije žene. To se obavljalo najviše u proljeće, na dan kojega crkvenog blagdana (o Josipovu), točno prema običaju dotičnog sela. Prema izrađenom nacrtu izbola se koža na ruci od pesti do nadlaktice iglom, koja se natapala u tekućinu pomiješanu mlijekom žene, koja doji muško dijete i tučenim ugljenom.

Kršćansku djevojku koja je imala na ruci križ, ostavljali su „Turci“ na miru, pa bila ma kako lijepa.

Po svemu ovome se vidi, da današnja žena onih krajeva proživljuje svoje dane još uvijek isto onako kako su ih proživljavale njezine prababe, koje su živjele u posve drugačijim prilikama. Od onoga vremena, pa do danas nije se baš ništa pomaklo niti izmijenilo u njenom životu.

Iz toga se dade lako zaključiti da je ženin društveni položaj u odnosu prema muškarcu vrlo loš; žena se smatra potpunim robom. Jedan muškarac priča: „Ako žena neće kako je hoću – degenek (batine)“. Makar muž zlostavljao ženu, ona ne smije tužiti, jer je uvjerena da nema nigdje nikoga tko bi je uzeo u obranu, a sud bi je, štoviše, ismijao. Pa i ono što smo prije spomenuli, da žena stupa u hodu dva koraka iza muškarca, i ide pješice dok on jaši, krije u sebi isti uzrok potpune njene zapostavljenosti. Ona mora tako činiti da ne povrijedi muškarca koji bi joj uzvratio sigurno tjelesnim zlostavljanjima, kad bi se usudila prekoračiti zakone starine i prisvojiti si podjednako pravo s njime, ili što više uživati nešto u čemu bi on bio prikraćen: jašiti na konju, a muž da ide pješice kraj nje.

 

Iz knjige Rudolfa Bičanića: „Kako živi narod: život u pasivnim krajevima“, Zagreb, 1936. (II. dio)