U vremenu kada na tržištu rada vlada velika potražnja za specifičnim zanimanjima, za određena ipak vlada uvriježeno mišljenje kako kao takva “nisu isplativa”.
Međutim, postoje ljudi koji o “isplativosti na tržištu rada” nikada nisu ni razmišljali, razmišljali su samo o tome kako dalje razvijati svoj talent.
Veliki dar je i talent prepoznati, a jedna od onih koja je imala mogućnost “osluhnuti” svoje buduće usmjerenje je Ivona Baković iz Tomislavgrada, studentica druge godine glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Ona je prije svega osoba koja razmišlja o životu i svijetu oko sebe, neki bi rekli “na malo drugačiji način”.
Osim što glumi piše i poeziju. Nedavno je osvojila 5. mjesto (u konkurenciji 384 pjesnika) na VI. Online balkanskom kontestu poezije – Mili Dueli. Njeno peto mjesto ujedno označava najbolji plasman jednoga autora iz Bosne i Hercegovine na ovakvoj vrsti natjecanja.
Također, Ivona je osvojila i prvo mjesto na Tropletovom natječaju za prozu i poeziju na temu Cvati tamo gdje si posijan i treće mjesto na Šimićevim susretima 2017.
Prve glumačke korake napravila je u Gradskoj dramskoj sekciji pod vodstvom Danijele Papić i profesorice Zdenke Zrno. Godine 2015. i 2017. sudjelovala je u dokumentarnim filmovima Emira Kapetanovića Djeca mira i Potraga za sličnostima te u istoimenim performansima. 2016. godine odlučila je raditi s djecom, te je samorežirala predstavu Plava boja snijega.
Ivonu možete dijelom upoznati kroz razgovor za Tomislavcity.
Ivona, kada si shvatila da je gluma ono čime se želiš baviti u životu?
Gluma mi je oduvijek bila goruća želja, samo što me bilo “strah” govoriti da mi to nije samo hobi nego da se time želim baviti do kraja života. Bilo me strah razočarati samu sebe ako ne uspijem proći prijemni, a najviše me, kao mlade osobe, bilo strah osude sredine u kojoj živim. Tako da su za tu želju i odlazak na prijemni ispit znali samo moji najbliži. Trenutak kada sam konačno odlučila da je to za mene dogodio se u busu, nakon izvedenog performansa u Mostaru, kada sam osjećala umor u čitavom tijelu i apsolutni mir jer sam nekome u publici ispričala neku priču, pokazala dio sebe i poslala poruku.
Ostvarila si svoj san i sad si na Akademiji. Što ti Akademija znači?
Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu je mjesto na kojem se spajaju mladi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Slovenije, mladi koje svakodnevno razdvajaju starije generacije zbog krvave povijesti. Meni je ovdje divno, imaš taj svoj svijet dramske umjetnosti i fakultet je takav da nemaš ni vremena za ostalo. Akademija iziskuje puno rada na sebi, puno timskog rada i puno strpljenja s radnim procesima na svim predmetima. Moja obitelj se čudila kada sam rekla da mi Akademija stoji na raspolaganju za samostalni rad (nakon nastave) do 23:00, a ubrzo shvatiš da je čak i to premalo. Vidici su mi se, naravno, proširili, zajedno s ambicijama. Na klasi nas je osmero, pet momaka i tri djevojke i oni postanu tvoja obitelj jer si s njima svaki dan barem 12 sati.
Kakva je bila konkurencija za prijemni na Akademiju, koliko vas se prijavilo i kakvi su bili kriteriji za prijem?
Na prvi rok prijemnog prijavilo se šezdesetak mladih. Na prijemnom dođeš, izvedeš dva monologa i jednu recitaciju i ako uđeš u uži krug (nas je ušlo deset) slijede testiranja iz pokreta, plesa, glasa, kondicijske pripremljenosti, govora, književnosti, psihologije i glume. Uži krug je trajao, čini mi se, četiri dana i onda je uslijedio ponovno isti postupak kao i na širem krugu-pred komisijom izvedeš monolog koji ti je ostao sa šireg kruga da radiš na njemu i novi monolog kojeg dobiješ kada uđeš u uži krug.
Postoji li mogućnost da određeni glumac, osoba koja se razvija na Akademiji, dobije angažman u nekoj televizijskoj seriji ili pak filmu?
Ne znam, zbilja. Ja sam na Akademiji radila samo studentske projekte. Akademija te više priprema za kazalište nego za film, što mi se i sviđa jer je film proizišao iz kazališta i puno je teže, kao glumcu, biti dobar u kazalištu nego na filmu. Barem ja tako mislim. Zato su tu svi ti popratni predmeti koji te tehnički osposobljavaju za rad u kazalištu.
A poezija, od kada pišeš?
Pisanje je nešto što me rekreativno zanimalo od osnovne škole. Poezija je za mene neka mogućnost da s malo kažeš puno. Shvatila sam koliku moć ona ima kada sam prvi put vidjela oca da je pustio suzu nakon moje pjesme. Ne volim ju siliti, nikad nisam sjela i rekla sebi: “De napiši pjesmu, nisi odavno.”, nego mi nadođe neka sintagma ili neki motiv koji me podsjeti na nešto i to nešto opet na nešto i tako razvijem pjesmu.
Misliš li da se poezijom više kaže nego “vrištanjem”. Konkretno, koliko ona može prikazati društvene anomalije?
Baš sam nedavno napisala prvu socijalnu pjesmu “Bijelo”. Bilo mi ju je nekako gadno pisati jer znaš da takvi ljudi postoje i ne pišeš bajku nego nešto što postoji izvan tebe i nešto što ne možeš kontrolirati. Kod nas su društvene anomalije u većini slučajeva uzrokovane političkom situacijom čitavog Balkana, što čovjeka može dovesti do ludila kada počne analizirati kako je došlo do ovoga uopće. Društvena anomalija je i egzodus kojemu smo svakodnevno svjedoci. Moja pjesma “Gastarbajterski egzodus” govori konkretno o utjecaju te anomalije na moj život. Tako da, umjetnost (bilo da govorimo o poeziji, bilo da govorimo o dramskoj umjetnosti) može i čak MORA progovarati o društvu iz kojeg sama i proizlazi. Društvo i kultura su u simbiozi. Osobno, više me na društveni aktivizam može potaknuti predstava nego politička kampanja.
Kad smo kod društvenih anomalija, kako gledaš na kompromis?
Mislim da su kompromis i tolerancija važni u privatnim odnosima poput obitelji, prijateljstva i ljubavnih veza. Mislim da ljudi miješaju kompromise u poslovnom životu s pristajanjem na sve i gubitkom ponosa. Moraš cijeniti sebe, čime god da se baviš, što je pogotovo teško kod nas zbog ranije spomenute političke i ekonomske situacije.
Kako se nosiš s kritikama u glumi i u poeziji?
Lakše s kritikama poezije nego s kritikama glume. Jer u glumi, TI si na sceni i kritizira se tvoj glas, stas, tijelo, pokret, govor, jesi li u zadatku ili nisi, jesi li s partnerom ili “bendaš” samo sebe… U glumi mi je trebalo dugo da razgraničim da ne kritiziraju mene kao osobu nego mene na sceni i mene kao studenticu glume koja je tom trenutku, u toj sceni i s tim partnerom/icom uspjela ponuditi. Sve je to radni proces i moraš biti strpljiv i uporan.
Nedavno si osvojila 5. mjesto na VI. Online balkanskom kontestu poezije. O kakvom je natjecanju točno riječ?
Radi se o Mili Duelima čiji je organizator Nermin Delić iz Jajca, a na natjecanju je sudjelovalo 384 ljudi sa svojim pjesmama. Žiri i glasovi čitatelja preko njegovog Facebook profila su kroz pet krugova odlučivali tko prolazi dalje. U žiriju su bili deklarirani pjesnici s Balkana, koji su davali stručne komentare i ocjene. Natjecala sam se s pjesmama: Poj duše, Gastarbajterski egzodus, Uzalud, Susret i Bijelo (finalna pjesma koju sam i recitirala). U finalu je bilo nas 15, stvorila sam divna poznanstva i drago mi je što sam sudjelovala u nečemu tako velikom. Finalne pjesme su ocjenjivane prema 13 kategorija i bodovi su se zbrajali po Eurovizijskom principu. Nermin Delić je nedavno ušao u TOP 10 europskih projekata za Europsku nagradu za mlade.
Kako si se odlučila prijaviti na Mili Duele?
Na internetu sam tražila pjesničke natječaje, pročitala opis Milih Duela i jednostavno me privuklo da barem pokušam. Sve u životu počinje pokušajem.
Cijeli intervju pročitajte OVDJE