Ivo Lučić: Štiteći konstitutivna prava Hrvata u BiH, Hrvatska ujedno štiti i Daytonski sporazum

Gospodine Lučiću, što Vas je motiviralo da se vratite u politiku? U politici ste bili tijekom 1990-ih, a kasnije ste izgradili respektabilnu znanstvenu karijeru. Nije li Vam lakše bilo ostati u znanosti i u ulozi komentatora političkih procesa?

Gledajući s osobne strane, meni bi bilo lakše da nisam ponovno ušao u političku arenu. Ali, osjećam duboku odgovornost prema svojoj zajednici i ljubav prema svom narodu. To me motiviralo da još krajem 1989. postanem član HDZ-a, a zatim vojnik i general HVO-a i HV-a. Spomenuta odgovornost i ljubav utjecali su i na odabir znanstvenog područja kojim se bavim, a to je primarno suvremena hrvatska povijest, kao što su utjecali i na moj društveni i javni angažman u prethodnih desetak godina. Kao što sam devedesetih bio spreman dati život za ideju hrvatske državnosti i slobodu hrvatskog naroda, tako sam i danas spreman sve svoje kapacitete aktivno i izravno staviti u funkciju izgradnje sigurne, stabilne, snažne, ponosne i prosperitetne Hrvatske. Samo takva Hrvatska u stanju je pomoći i Hrvatima u BiH da ostvare svoju punu konstitutivnost, odnosno ustavnu, institucionalnu i političku jednakopravnost s Bošnjacima i Srbima.

Puno toga se promijenilo od ’90.-ih do danas. Je li u hrvatskoj politici izgubljena ona nit, odnosno misao vodilja, koja je dovela do samostalnosti Republike Hrvatske ali i Bosne i Hercegovine?

Nije izgubljena, ali je oslabljena. Ta misao podrazumijevala je povijesnu i ideološku pomirbu kako se to slikovito govorilo „između sinova i unuka ustaša i partizana“ te nacionalno zajedništvo s iseljenom Hrvatskom i Hrvatima u BiH. To je bila, kako ste rekli, misao vodilja na kojoj je predsjednik Tuđman izgradio samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Na žalost, od samog početka realizacije te ideje pa sve do danas postoje političke snage, i na desnom i na lijevom političkom spektru, koje se bore protiv te ideje i politike. To su snage koje zagovaraju i provode takozvanu detuđmanizaciju hrvatskog društva i države. Premda se međusobno mrze, ono što ih spaja je zajednička borba protiv Tuđmanove ideološke i političke ostavštine, odnosno, borba protiv hrvatskog društva i države zasnovane na povijesnoj pomirbi te nacionalnom zajedništvu s iseljenom Hrvatskom i Hrvatima u BiH. Te i takve snage s pravom napadaju HDZ jer znaju da je HDZ najveći i najsnažniji jamac onakve Hrvatske za koju smo se, na čelu s predsjednikom Tuđmanom borili i izborili devedesetih.

Nije li to malo kontradiktorno da se pozivate na povijesnu pomirbu, a u javnosti ste poznati i kao jedan od zagovornika lustracije u Republici Hrvatskoj?

Nije kontradiktorno ako stvari postavimo u konkretni politički kontekst. Činjenica je, kako je to volio reći predsjednik Tuđman, da „imamo Hrvatsku“. Usprkos otporima i opstrukcijama Hrvatska jeste nastala na ideji pomirbe i svekolikog nacionalnog zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske te Hrvata iz BiH. Ali, nakon Tuđmanove smrti, osobito od 2000., u prvi plan istupaju politički akteri i ideologije koji odbacuju ideju pomirbe i nastoje provesti detuđmanizaciju. U takvim okolnostima bilo je sasvim legitimno i potrebno otvoriti i pitanje lustracije. Ali, ne primarno iz razloga obračuna s komunističkim i titoističkim kadrovima, nego prvenstveno zato kako bi se hrvatsko društvo i država najprije suočili s totalitarnim komunističkim nasljeđem i zločinima koje je počinio Titov režim, te kako bi se nakon toga mogli i osloboditi negativnih strana tog nasljeđa i mentaliteta.

Odnos Hrvatske prema BiH i prema Hrvatima u BiH u posljednjih je 20-ak godina bio je prilično ambivalentan i uglavnom je ovisio o tomu koja je stranka na vlasti. Je li moguće danas doći do konsenzusa u Republici Hrvatskoj o Bosni i Hercegovini i političkom položaju bh. Hrvata?

Neko vrijeme činilo se da smo blizu tog konsenzusa, ali djelovanje nekih stranaka i političara to ponovno dovode u pitanje. Jedno vrijeme je postojao i dosta visok stupanj suglasnosti o tom pitanju između HDZ-a i SDP-a. Premda nisu opravdana niti prihvatljiva po bilo kojoj osnovi, „lijeva skretanja“ po tom pitanju donekle su i razumljiva. Ono što čudi, žalosti i zabrinjava su „desna skretanja“ potaknuta sitnim dnevnopolitičkim interesima i nerazumijevanjem situacije. Tako je Most još nedavno „dočekivao autobuse s Hercegovcima“ na granici, dok je njihov bivši ministar unutarnjih poslova Orepić slao poruke mržnje i prijezira prema Hrvatima u BiH istovremeno se dodvoravajući političkom Sarajevu. U Škorinoj skupini važnu ulogu ima Igor Peternel koji je javno prosvjedovao protiv pomoći koju je Hrvatska poslala bolnici u Mostaru, kao i protiv prava glasa Hrvata iz BiH na predsjedničkim izborima. S njim je i Zlatko Hasanbegović čiji odnos prema Hrvatima u BiH nije bitno drukčiji od odnosa Bakira Izetbegovića. Vlada Andreja Plenkovića izgradila je prijateljski i partnerski odnos s hrvatskim vlastima i političarima u BiH te bila snažan zagovornik hrvatskih ustavnih i političkih prava na međunarodnoj sceni.  U mandatu kojeg ćemo dobiti 5. srpnja to partnerstvo će dobiti novi zamah te ojačati na svim područjima suradnje i zajedničke borbe za punu hrvatsku konstitutivnost i jednakopravnost u BiH. Uvjeren sam kako će svi oni kojima je stalo do Hrvata u BiH i njihovih ustavnih i političkih prava to imati na umu i na ovim izborima, te se neće dati zavarati zapaljivim, ali šupljim i besmislenim govorima pojedinaca koji ne mogu ni sebi pomoći a kamo li Hrvatima u BiH.

Kakav bi, prema Vašem mišljenju, danas trebao biti odnos službenog Zagreba prema BiH s jedne strane i prema bh. Hrvatima s druge?

Odnos Hrvatske i BiH je složen i višedimenzionalan. Najvažniji segment tog odnosa je činjenica da su Hrvati u BiH konstitutivan narod, a u isto vrijeme i dio cjelovitog hrvatskog nacionalnog korpusa te nositelji hrvatskog državljanstva. Ustavna obveza Republike Hrvatske je voditi brigu o pravima i interesima svih Hrvata i hrvatskih državljana koji žive izvan RH pa tako i o Hrvatima u BiH. Pored toga, Hrvatska je i supotpisnica Daytonskog sporazuma. Kada se sve navedeno uzme u obzir može se reći da je cjelovita, stabilna i funkcionalna BiH u kojoj Hrvati imaju punu konstitutivnost te ustavnu, institucionalnu i političku jednakopravnost s Bošnjacima i Srbima strateški hrvatski državni i nacionalni interes. I naglasio bih, jedino takva BiH, u kojoj su Hrvati konstitutivni i jednakopravni, može biti cjelovita, stabilna i funkcionalna.

Može li se danas govoriti o partnerskim odnosima Zagreba i Mostara?

Mislim da može. To se vidi u političkoj, institucionalnoj i gospodarskoj suradnji, otvorenoj komunikaciji, projektima koje Hrvatska podržava, ali i u odnosu prema nelegalnim i nelegitimnim političarima i politikama koji su uzurpirali prava i grubo narušili konstitutivnost Hrvata u BiH. Iako o ovim pitanjima postoji određeni konsenzus među većinom vodećih političkih aktera u Hrvatskoj, Vlada Andreja Plenkovića bila je i jest najveći zagovornik suradnje i partnerstva s Hrvatima u BiH. Uvjeren sam da će nakon 5. srpnja, nakon još jedne izborne pobjede HDZ-a, ta suradnja jačati i dobivati sve čvršći i sadržajniji institucionalni oblik.

Je li moguće riješiti problem erozije političkih prava Hrvata u BiH bez još aktivnije uloge Zagreba u tom procesu? Kako zapravo Zagreb može pomoći bh. Hrvatima u njihovoj borbi za očuvanjem konstitutivnosti u BiH?

Zagreb, odnosno političko vodstvo RH ima pravo i obvezu tražiti puno poštivanje ustavnih i političkih prava Hrvata u BiH. To pravo i obveza proizlaze iz Ustava RH i Daytonskog sporazuma, odnosno činjenice da je konstitutivnost i jednakopravnost Hrvata s Bošnjacima i Srbima sastavni dio Daytonskog sporazuma. Štiteći konstitutivna prava Hrvata u BiH, Hrvatska ujedno štiti i Daytonski sporazum te se zalaže za poštivanje kako Ustava RH, tako i Ustava BiH koji je Aneks 4 Daytonskog sporazuma. Najvažniji i najsnažniji saveznik Hrvatima u BiH u borbi za očuvanje i ostvarivanje konstitutivnosti i jednakopravnosti je sigurna, stabilna, snažna i ponosna Hrvatska koja kao članica Europske Unije i NATO-a na međunarodnom planu aktivno brani i zagovara ustavna i politička prava Hrvata u BiH. U tom kontekstu, bolju Vladu od HDZ-ove i boljeg premijera od Andreja Plenkovića bespredmetno je i zamišljati.

Koliko se dnevno-političke razmirice na hrvatskoj političkoj sceni prelamaju preko leđa bh. Hrvata?

Još uvijek ima takvih pojava, ali puno manje nego prije. Hrvatska (politička) javnost danas mnogo bolje razumije političke odnose u BiH te položaj i prava Hrvata. Moj društveni i javni angažman u prethodnih desetak godina bio je velikim dijelom motiviran željom da javnost u Hrvatskoj bolje upoznam sa stanjem u BiH i položajem Hrvata. Stoga će i moj budući politički angažman jednim dijelom biti posvećen ne samo boljem upoznavanju hrvatske javnosti s problemima Hrvata u BiH nego i aktivnom političkom zalaganju za rješavanje tih problema.

Koliko se u Hrvatskoj javnosti uopće posvećuje pozornosti Bosni i Hercegovini? Čini se kako je BiH danas u Hrvatskoj svojevrsna tabu tema.

Nije više tabu tema, ako je to ikada i bila. Određeni društveni i politički akteri, jedno vrijeme, htjeli su pitanje BiH nametnuti kao „istočni grijeh“ hrvatske politike otjelovljene u liku i djelu predsjednika Tuđmana. Takvo je djelovanje u većoj mjeri bilo izraz njihove želje da detuđmaniziraju Hrvatsku, nego izraz brige za stanje u BiH. Vlada Andreja Plenkovića uspjela je zaustaviti proces detuđmanizacije i velikim djelom promijeniti percepciju o odnosu Hrvatske i BiH te pravu i obvezi Hrvatske da štiti ustavna i politička prava Hrvata u BiH, kako u samoj Hrvatskoj tako i u mnogim međunarodnim institucijama. Treba imati u vidu i da je ovdašnja javnost zaokupljena i opterećena „svojim“ problemima pa se ne treba čuditi ako ponekad ne pokazuje primjeren interes za Hrvate u BiH. Kako suradnja između Hrvatske i Hrvata u BiH ne bi previše ovisila o društvenim i političkim mijenama, kao u Hrvatskoj tako i u BiH, nužno je u što većoj mjeri institucionalizirati tu suradnju, odnosno ojačati ključne institucije Hrvata u BiH u obrazovanju i znanosti, zdravstvu, kulturi i umjetnosti. Posebnu brigu treba posvetiti izgradnji i jačanju medija na hrvatskom jeziku. I naravno, gospodarskoj suradnji koja će svemu ostalom dati zdrave i stabilne temelje.