“Da udovice poginulih branitelja nisu digle fertutmu, ne bih pogledao ni “Ministarstvo ljubavi” Pave Marinkovića. Taj film jamačno vrijeđa udovice poginulih branitelja prikazujući ih klišejizirano, napola uspaljenice, napola prevarantice, pomalo parazitkinje, kao i država i njena birokracija. Film sam jedva odgledao do kraja”, piše Ivica Šola u svojoj najnovijoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji kojom se osvrće na film Ministarstvo ljubavi financiran javnim novcem, a koji svojim sadržajem duboko vrijeđa osjećaje udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i njihovih obitelji.
Kolumnu Ivice Šole prenosimo u cijelosti:
Hrvatski film niti gledam, niti me zanima. U veljači prošle godine baš na ovim stranicama napisah: “Ne volim hrvatski film. Uz časne izuzetke, on je obolio od ‘Foosova sindroma’”. Gerald Foos je perverznjak, stvarna osoba, vlasnik motela koji je stavljao kamere u sobe, ne da bi ih gledao kako se seksaju, već je u tuđim životima tražio samo (!) bijedu i nesreću i time se samozadovoljavao, prikazivao život ljudi isključivo crnilom, a tamo gdje ga nema, izmišljao ga je. Većina filmova koje sam kao mazohist gledao bavi se hrvatskim društvom i državom te bližom poviješću kao Foosovim “motelom”, kao patološkim fenomenom. Značajan dio redatelja, scenarista ili romana na temelju kojih su snimljeni filmovi rajca se i masturbira na sličan način kao i Foos. Negativni stereotipi o braniteljima, liječnicima, svećenicima, općenito o prosječnom Hrvatu, bio on Ličanin, Hercegovac ili Vlaj, Domovinski rat o kojem se u velikom broju filmova govori samo kroz prizmu hrvatskih zločina, trash-art filmovi nakon kojih ti se povraća nad životom i ljubavlju…, to je gorivo kojim se značajnim dijelom hrani hrvatski film.
Podli falsifikat
Ako pak i tako prikazana patologija hrvatskog društva, mentaliteta i države nije dostatna, onda kao i Foos izmisliš počinitelja zločina u “motelu”, kao što je to bilo u dokumentarcu “15 minuta – Masakr u Dvoru” sufinanciran od HAVC-a, kada su autori hrvatskim braniteljima koji tamo uopće nisu bili na leđa natovarili stravični ratni zločin. Dokumentarac s takvim podlim falsifikatima prikazivan je diljem svijeta, sve dok se sama braniteljska populacija nije digla i raskrinkala “Foosa iz našeg sokaka”, uhvativši ga u udbaškom podmetanju.
Da udovice poginulih branitelja nisu digle fertutmu, ne bih pogledao ni “Ministarstvo ljubavi” Pave Marinkovića. Taj film jamačno vrijeđa udovice poginulih branitelja prikazujući ih klišejizirano, napola uspaljenice, napola prevarantice, pomalo parazitkinje, kao i država i njena birokracija. Film sam jedva odgledao do kraja. Užasno dosadan, dijalozi nerijetko dugi i neprobavljivi, od humora ni “h”, iako se predstavlja kao komedija, gluma loša, s puno glumatanja, naracija i “zapleti” smušeni i rastegnuti. Ako ikoga vrijeđa ovaj film, to je sama filmska umjetnost, sam žanr komedije. Radi se u mediokritetskom uratku, teško gledljivom smeću u koje je ulupano 800 tisuća eura. Kako je publika najbolji kritičar, činjenica da je na popodnevnoj premijeri prodano samo deset ulaznica sve govori. Marinković zato treba isplatiti honorar udovicama Domovinskog rata na izvrsnom marketinškom poslu, jer bez njihova razložnog bunta, film bi, kao i mnogi drugi (njegovi i tzv. hrvatski), već odavno trunuo u kloaki zvanoj hrvatska kinematografija. Mislim da bi se na temu parazitskog hrvatskog filma i HAVC-a mogla snimiti izvrsna komedija, ali je ne smije režirati Marinković i slični, već neki Srbin ili Čeh. Recimo, Dragan Bjelogrlić koji, za razliku od naših mediokriteta subvencioniranih kao muzne krave u Slavoniji, na tržištu jako dobro funkcionira.
Publika kao cenzura
Nisam za cenzuru. Najbolja cenzura je publika koja je na premijeri “Ministarstva ljubavi” kupila zavidnih deset karata. Komedija se može snimiti o vrlo osjetljivim skupinama i temama. Pa i o udovicama Domovinskog rata. Benigni je snimio komediju čak i o holokaustu (“Život je lijep”), jednu od najboljih uopće, a da nikoga nije uvrijedio. Marinković to ne zna.
Kada bih radio, evo prijedloga, tragikomediju o udovicama Domovinskog rata, nazvao bih je “Redovnice domovinskog rata”, s obzirom na to da je ljudski, etički i zdravorazumski zakon koji im oduzima mirovinu zbog nove veze rigidniji čak i od crkvenog zakona kada su brak i spolnost u pitanju. Glavnu ulogu imao bi partizan i udbaš Joža Manolić koji se na pragu stote oženio 36 godina mlađom ženom koja će naslijediti njegovu mirovinu, pa u prvoj sceni udovice Domovinskog rata pred njim polažu zavjet čistoće. Onda se Joža Manolić zaljubi u jednu udovicu i razvede. Manolić joj nudi brak. Ona skrušeno odbije ne želeći prekršiti zavjet čistoće koji je položila pred Jožom i 17 tisuća primatelja partizanskih mirovina, od kojih je najmlađi imao tri godine kada je završio 2. svjetski rat. Joža kaže da se ne boji za čistoću jer ima dvije nekretnine, jednu u Zagrebu, drugu među nogama i kaže joj u završnoj sceni: “Ako se udaš za mene, izgubit ćeš braniteljsku mirovinu, ali dobiti partizansku. Još veću. To je naša strategija, da ovih 17 tisuća s partizanskim mirovinama požene udovice Domovinskog rata tako da 2050. godine u Hrvatskoj bude 30 tisuća partizana i partizanskih mirovina, a Domovinski rat preimenujemo u Narodnooslobodilačku borbu u kojoj nema hrvatskih branitelja ni njihovih žena i djece, samo partizanska.”
Nije smiješno, niti je to bio cilj, to je stvarnost u kojoj se cipelare samohrane majke, udovice, dočim ovih 17 tisuća partizana danas kojima su mirovine poput hereditarne, nasljedne bolesti, ne zaslužuju ni komediju, kamoli državnu reviziju ili javni “registar partizana”.
wpDiscuz