Judith Schalansky višestruko nagrađivanja njemačka književnica i Ivan Lovrenović, hrvatski i bh. pisac, putopisac i esejist, u razgovoru s Anne Kathrin Godec, prevoditeljicom i djelatnicom u kulturi, na Festivalu svjetske književnosti govorili su o zaboravu, sjećanju, prošlosti, i prirodi.
Gloria Lujanović l Dnevnik.ba
Autori izgubljenog svijeta čija mjesta rođenja nisu nestala, ali jesu dobila novi kontekst, nova lica
Judith Schalansky , inače je jedna od najpoznatijih i najzanimljivijih autorica njemačkog govornog područja, poznata po svojim uredničkom i dizajnerskom radu, te angažmanu oko žanra “nature writing”. Ivan Lovrenović, jedan od najboljih kroničara ove regije, pisac i putopisac, autor dvadesetak knjiga u kojima je ispisao nevidljivu povijest BiH, njenih naroda i njihovi tradicija, običaja, života u cjelini.
Anne-Kathrin Godec, prevoditeljica, pasionirana ljubiteljica kulture i prirode, inače Njemica koja živi u naselju Tribalj kod Crikvenice u Hrvatskoj, istaknula je da je zajedničko Lovrenoviću i Schalansky jer oboje dolaze iz “izgubljenog svijeta“, Schalansky kaže da dolazi iz istočne Njemačke , zemlje koja više ne postoji, kao što ni Jugoslavija, u kontekstu Lovrenovića, više ne postoji.
Schalansky je istaknula kako nije izgubljeno mjesto rođenja, nego kontekst jer su se promijenile političke silnice i karte.
“Još uvijek postoji zemljopis, u tom smislu geografske linije nisu drugačije, ali jesu političke i fizičke, a to je ono što nosimo i mi kao ljudi. Ta promjena koja je nastupila je ono što se održava na mene u smislu da stvaram vlastiti arhiv kroz tekst, kroz sjećanje“, istaknula je.
Lovrenović je kazao kako je, u njegovom slučaju, izgubljen civilizacijski kontekst.
“Ne mislim na Jugoslaviju, čak ni BiH. Moj iskustvo ide od onog najmanjeg, najnižeg. Od sredine u kojoj sam odrastao. Kod nas ljudi koji smo neizlječivi zavičajci, to mjesto te odredi za cijeli život. Jasno mi je da postoji i ona druga vrsta ljudi koja nije određena zavičajem, ali ja jesam“, rekao je.
Lovrenovića je zavičaj, preciznije Mrkonjić – grad koji se u vrijeme njegovog odrasta tamo nazivao Varcar – vakuf, odredio jer je tu uhvatio prve frekvencije ljudskog glasa, modulacije rečenica. Bio je to prvi ambijent u kojem je progledao.
“Čovjek to i ne zna, ne osjeti, dok je mlad, dok ga ganjaju ambicije, znatiželja, ali to se pokaže. U mom slučaju pokazalo se vrlo brzo, to je moj okvir, moj temeljno iskustvo. Sva ostala iskustva koja sam prikupio učenjem i gledanjem, putovanjem s u sekundarna i vrijedi onoliko koliko bivaju odmjerena tim primarnim iskustvom zavičaja“, objasnio je Lovrenović.
Njegov grad Varcar – vakuf postoji u fizičkom smislu, ali je kontekst izgubljen jer grad ima novo – danas nakazno lice.
Između imaginacije i povijesnih izbora
Anne-Kathrin Godec je istaknula kako je Lovrenovićev pristup pisanju enciklopedijski jer spašava život i ono što čini život, od zaborava.
Judith Schalansky, također, ima sličan stil pisanja, pa je i sama dodala kako je to, ustvari, otimanje od zaborava; skupljanje komadića stakla kao u mozaiku vrlo slično ono što rade kriminalisti u svom poslu ili pisci krimi romana s pokojnikom.
“Književnost u tom smislu za mene nije puko izmišljanje, nego iznalaženje, kad posegnem za izvorima, tamo pronalazim priču, istinu, ali ne onu istinu koja se brani pred sudom, nego autentičnu istinu, svjedočanstvo života. U povijesne izvore idem kao u žetvu“, rekla je.
Lovrenović je dodao kako je riječ o svojevrsnoj herezi zato što pisci puno ulažu u maštu, fikciju, imaginaciju, ali da je njemu važnije ono što nalazi, nego ono što izmišlja.
“Meni je to uvijek bilo, ne samo važnije kao autoru, nego mi je pričinjavalo veću radost. Napor i pokušaj da se rekonstruiraju stari koje se gube, nestaju, koje su možda nestale zauvijek. Jedna od tih stvari koja nestaje i to u velikom rasponu je jezik. Svjestan sam da radim potpuno uzaludan posao za kojeg bi čak bilo trivijalno reći da je sizifovski“, rekao je Lovrenović i dodao kako se ne misli na jezik kakav danas poznajemo, kao standardni, nego jezik kao sredstvo kojim su komunicirali njegovi pradjedovi i prabake, njihovo susjedstvo.
Fascinira ga, dodaje, svijet koji je jezik prakticirao u punini značenja – melodije, ritma, akcenta.
“Neću nikada prestati to tražiti, iako znam da je nemoguće to rekonstruirati, posebno u pisanom obliku. U cijelom registru tih stvari koje čine identitet jednog svijeta, ne onaj nacionalni i politički, nego identitet i ambijent života, pa sve to artefakata“, istaknuo je.
Pisanje nam omogućava razgovor s mrtvima
Pisanje nam, istaknula je Schalansky, omogućava razgovor s mrtvima.
“Mjesto je to gdje prošlost postaje živa, a mrtvi progovore. Kroz pisanje pokušavamo prevladati smrt, spašavamo stvari kroz vjekove, a osobito prirodu kojom smo okruženi i zato je pisanje prostor koji obuhvaća sva vremena. Jezik je ono što nas povezuje sa svijetom“, dodala je.
Lovrenović je podsjetio na Andréa Malrauxa, francuskog pisca i intelektualca, autora kultne knjige “Imaginarni muzej skulpture“ u kontekstu njegovog zavičaja.
“Kada bi ovi koji se oduševljavaju njegovom knjigom, samo ušli u ovaj moj svijet, svijet centralne Bosne gdje je toliko toga zatajena, skoro prebrisano, uništeno i izgubljeno, a ja zbog nečeg imam silnu strast do oživljavati, sačuvati uspomenu na to, pali bi naglavačke. U Bosni, mojoj centralnoj Bosni za koju sam najviše vezan, postoji jedna cijela zatajena historija umjetnosti“, izjavio je Lovrenović.
Iako odnos prema i s prirodom ne mora kod svakog biti izražen, ističe Lovrenović, u njegovom slučaju to stapanje s konkretnim krajolikom ima određene mističke dimenzije.
Čak i ono što je izgubljeno, možemo vratiti svijetu u knjigama
“Strašno i intenzivno osjećam tu uzajamnu komunikaciju. Višestruke veze postoje između pisanja, onog što mu je duhovni identitet i bukvane okolice, prirode u kojoj je formiran, pa čak i kad nije toga svjestan, jer taj nagon djeluje izravno“, rekao je i dodao kako pritom čovjek zna koji je njegov udio u komunikaciji, ali udio prirode ne može dešifrirati iako ga osjeća.
Sve je moguće tada, dodaje Lovrenović, zato što je i priroda živa, a čovjek, u nekim lijepim trenutcima, osposobljen čuti njen glas.
Schalansky je istaknula, da i kada književnost govori o koprivama, može puno reći o ljudima.
“Pokušavamo udvostručiti prirodu, ali i svijet kroz književnost. Ako se nešto izgubi, postojat će u knjigama. Ne moramo nužno otići u džunglu da bismo osjetili pustolovinu. Danas je to moguće i u velikim gradovima jer zelenilo raste iz raspuklog asfalta. Priroda opstaje unatoč ljudima“, rekla je.