Žena koja je u Rusiji dobila više upita iz cijelog svijeta za intervju upravo s njom nego s Modrićem i Rakitićem zajedno. Ona je team menadžerica vatrenih. Ona našim srebrnim dečkima vrijedi suhoga zlata
Ona je jedina žena koja je u protekle dvije godine, pa tako i tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, bila na terenu i sjedila na klupi hrvatske nogometne reprezentacije. Ona je žena za koju je glasnogovornik Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) nedavno kazao da je u Rusiji dobio više upita iz cijelog svijeta za intervju upravo s njom nego s Modrićem i Rakitićem zajedno. Ona je samozatajna, ali iznimno odgovorna, pouzdana i brižna team menadžerica naše nogometne reprezentacije. Ona našim “srebrnim” dečkima vrijedi suhoga zlata. Ona je – Iva Olivari.
Iako je prošlo već tjedan dana od uspjeha vatrenih u Rusiji i dočeka u Hrvatskoj, jeste li uspjeli samoj sebi osvijestiti – što se to zapravo dogodilo? Doživjeli smo najveći uspjeh hrvatskog sporta. Tu nema dvojbe, doček u Zagrebu, a potom i u svim gradovima, krunski je dokaz toga. Imali smo u prošlosti neizmjernu sreću i zadovoljstvo svjedočiti brojnim uspjesima hrvatskih sportaša, ali ovaj uspjeh koji je naša nogometna reprezentacija ostvarila ravan je svjetskom čudu. Bilo je to ostvarenje svih naših snova, ali i snova svih hrvatskih građana.
Koji vam je trenutak bio najemotivniji, najposebniji, a koji pak najdramatičniji?
Najemotivniji je bio plasman u finale, kada su dečki ostvarili ono čemu smo se svi potajno nadali kada smo se plasirali u polufinale. Slavili smo svi zajedno duboko u noć i to je večer koju ću pamtiti dok sam živa. Jednako su mi dramatični bili jedanaesterci i protiv Danske i protiv Rusije. Oni sa slabim srcem ne znam kako su to preživjeli. Srećom, dobro je završilo.
Jeste li nakon poraza u finalu ikoga mogli i trebali tješiti ili je tješiti trebalo vas?
Svi smo bili tužni i nekako prazni. Došli smo do te posljednje stepenice i vjerovali smo duboko da možemo napraviti još i taj posljednji korak. To su konačno dečki i pokazali. Francuzi nas nisu nadigrali, naprotiv. Naši su igrači ipak na tri utakmice ušli u produžetke i doista su morali iz sebe izvući one zadnje atome snage na ovoj utakmici. Učinili su nas ponosnima. Žal je trajao neko vrijeme, ali vrlo brzo, kad su se slegnule one prve emocije, uvidjeli smo svi zajedno kakvu smo veliku stvar napravili. Veliku ulogu odradili su naši navijači koji su bili ponosniji, glasniji i veseliji od francuskih, što je našim dečkima u tim trenucima jasno pokazalo kakav su rezultat ostvarili i kakav su dojam na navijače ostavili svojim predstavama do finala, ali i u samom finalu. Uz njih je bilo lakše “preživjeti” taj završni poraz.
Za koga biste od dečki mogli reći da je najveći emotivac i najsrčaniji veseljak, a tko je uvijek, unatoč svemu, “cool”? I da, tko je najveći kavalir među njima?
Svi su oni vrlo emotivno proživljavali svaku od utakmica, a nebrojeno su puta dokazali na terenu i izvan njega kako velika srca imaju. Veseljaci su, vidjeli ste i sami prema njihovim objavama na društvenim mrežama. Nema smisla nekoga izdvajati. Vidjeli ste u onom autobusu na dočeku da nema igrača koji nije pet sati pjevao, vikao, slavio, mahao zastavom, potpisivao autograme i veselio se s narodom. Prema meni su svi kavaliri.
Kada ste shvatili da je izbornik Zlatko Dalić pravi čovjek na pravom mjestu te da naši dečki u Rusiji mogu daleko dogurati?
Nakon uspješnog nastupa na Europskom prvenstvu i onog nesretnog poraza od kasnijeg europskog prvaka momčad je dulje vrijeme prolazila kroz izuzetno teško razdoblje. Vladala je iznimno negativna atmosfera koju je sustavno pumpao jedan dio javnosti. Sve te okolnosti bile su izuzetno teške i neminovno su se negativno odrazile na sve. Izbornik Dalić uspio je konsolidirati momčad i postigao je povijesni uspjeh. Mislim da je za cijelu momčad ključna bila utakmica protiv Danske, u kojoj je bilo dosta grča zbog činjenice da 20 godina nismo pobijedili u eliminacijskoj utakmici. Kada smo prošli tu prepreku, svima je bilo jasno da Hrvatska može daleko.
Kako biste vi opisali Dalića?
Zlatko je jednostavan čovjek, bez puno kompliciranja, zna što hoće, što mu je cilj i to jasno artikulira. Vrlo brzo se o svemu dogovorimo. Svakome od nas prepušta da radi svoj posao najbolje što zna, a s druge strane lako je dostupan i uvijek na dispoziciji kada je to potrebno. Povjerenje koje ima prema suradnicima i jasna komunikacija sigurno su mu važne odlike u rukovođenju cijelom ekipom jer on nije šef samo za 22 igrača nego i cijeli širi stožer.
Dalić je svako malo pokazivao brigu za svoje igrače, pa i tijekom dočeka. No, rezolutno je Nikolu Kalinića poslao natrag u Hrvatsku. Kako ste vi doživjeli taj Dalićev potez?
Koliko ga ja znam, rekla bih da je osjećajan. Svi ste vidjeli njegove suze nakon jedanaesteraca na utakmici protiv Rusije, kada nije mogao zajedno s nama na terenu gledati posljednji Rakitićev udarac. Jednostavno su ga preplavile emocije. Takav je prema igračima. Direktan, ali i odlučan. U momčadskom sportu autoritet i hijerarhija moraju se poštovati, stoga nisam bila iznenađena odlukom izbornika.
Biste li voljeli da Dalić ostane izbornik naše reprezentacije?
Naravno da bih voljela da se suradnja nastavi. Kao i sa svim dosadašnjim izbornicima, i s izbornikom Dalićem od prvog dana izvrsno surađujem. Mislim da svi zajedno možemo ostvariti još puno dobrih rezultata.
Da bi se izbjegla kazna, vrlo ste taktično Danijela Subašića spriječili da nakon utakmice s Rusijom opet pokaže majicu s likom njegova preminulog prijatelja Hrvoja Čustića. Naprosto, zagrlili ste Subašića. Znali ste da će to opet pokušati napraviti pa ste se zato našli u njegovoj blizini ili…?
Mediji su od toga napravili priču koja zapravo nije tako senzacionalistička kako se čini. Cijela Hrvatska zna zašto Danijel nosi tu majicu i svi ga zbog toga dodatno poštujemo i volimo. No, Fifina su pravila stroga, i Fifa je tu nepopustljiva. Svako isticanje poruka, uključujući one osobne prirode, strogo je zabranjeno. Kada je došla kazna, Danijel i ja razgovarali smo i dogovorili se da to više ne smije učiniti jer može biti puno strože kažnjen, a taj novac sigurno može pametnije iskoristiti nego da ga uplaćuje Fifi. Nakon utakmice i plasmana u polufinale krenula sam prema njemu u želji da mu čestitam. Danijel me u tom trenutku ugledao, krenuo prema meni i u šali malo podigao rub dresa. On je profesionalac, poštovao je dogovor i znao da ga ne smije skroz podići. I onda je to sve stavio na društvenu mrežu uz sad već dobro poznati komentar. Sve skupa ispalo je simpatično jer pokazuje odnos poštovanja koji svi međusobno imamo.
Postoji li nešto po čemu se naša reprezentacija razlikuje od drugih? Jesmo li po nekim detaljima ipak jedinstveni?
Ne mogu govoriti o drugim reprezentacijama. Ne znam kakva je tamo atmosfera, kako međusobno komuniciraju i funkcioniraju. Ali mogu govoriti o našem zajedništvu, o posvećenosti svih da ostvarimo što bolji rezultat. Bili smo zajedno 52 dana. Igrači, stručni stožer, članovi delegacije. U cijelom tom razdoblju nije bilo jedne jedine prepirke, da ne govorim incidenta. I doma se s najbližima posvađate ako 52 dana neprekidno provedete zajedno. Kod nas nije bilo ni jednog povišenog tona. Atmosfera je doista bila iznimna. Vjerujem da je to isto jedan od važnih razloga koji su doveli do ovog uspjeha. Naglašavali smo i strateški u našoj komunikaciji da smo “obitelj”, ali to se ne može glumiti – vidjelo se na svakom treningu, na svakoj konferenciji za medije i, prije svega, na svakoj utakmici da vlada upravo takva, obiteljska atmosfera.
A što kažete na predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović?
Dolazak državnog vrha uobičajen je dio protokola svakog velikog natjecanja i lijepo je kada reprezentacija ima tu podršku. Pa i francuski je predsjednik bio vrlo emotivan. Održao je i kod nas u svlačionici lijep govor. Ono što svi iz nogometa priželjkujemo izgradnja je odgovarajućeg stadiona u Zagrebu i općenito više brige za nogometnu infrastrukturu. Mi smo valjda jedina svjetski respektabilna reprezentacija koja nema svoj dom. Nama na jesen u okviru Lige nacija dolaze reprezentacije Engleske i Španjolske, a nemamo vrhunski stadion na kojem ih možemo ugostiti. Hrvatski sport, osobito nogomet, toliko je puta dokazao da je najbolji ambasador naše domovine. Postoji puno načina da podrška države tom sportu, kao izuzetno važnoj društvenoj djelatnosti, bude konkretnija, a ne tek deklarativna.
S dečkima u reprezentaciji dijelite ste i dobro i zlo. No, uspijete li se i koliko družiti i s njihovim suprugama, djevojkama i djecom?
Privatno se ne družim ni s dečkima ni s njihovim boljim polovicama. Povremeno s nekim od njih popijem kavu u gradu. No, većinu ih poznajem jer, ponavljam, kod nas vlada obiteljska atmosfera i smatramo normalnim da velike pobjede igrači mogu proslaviti uz svoje najbliže te se tada svi zajedno družimo.
Može li se i za ove naše svjetske nogometne vicešampione reći ona poznata da iza svakog uspješnog muškarca stoji – žena?
Sasvim sigurno da im podrška doma puno znači, kao i svakoj drugoj osobi. Svi oni vode asketske živote, bez puno slobodnih dana, uz puno dana provedenih izvan domova zbog utakmica, priprema, putovanja i natjecanja, pa je podrška supruga i obitelji neizmjerno važna. Pod stalnim su medijskim povećalom i naravno da moraju imati svoj kutak u kojem će se osjećati zaštićeno i sigurno.
Susretali ste se s izjavama da ne biste trebali biti tu gdje jeste, da ne znate dovoljno o nogometu… Kako ste uzvraćali na te uvredljive stereotipe?
Kao bivša sportašica vrlo sam se rano naučila nositi s teškim situacijama iz kojih bih obično izašla još odlučnija. Srećom, nisam do sada primijetila da me se gleda na neki drugi način iako se nogomet ne samo u Hrvatskoj već i u velikom dijelu svijeta doživljava kao muški sport. Ako je i bilo nekih komentara, nikada se na njih nisam obazirala, a u svom radnom okruženju i nadređeni i kolege maksimalno me cijene i poštuju. Moram naglasiti da je HNS dobro okruženje za žene, kojih ima više zaposlenih u Savezu od muškaraca, a neke od njih obavljaju vrlo važne poslove. Uz dosadašnje izbornike i sve igrače koji su prošli kroz reprezentaciju, nikada mi nije bio problem to što sam žena. Naprotiv, svi su me isključivo promatrali prema tome kako obavljam svoj posao, neovisno o spolu.
Naši igrači i zbornik pokazali su što se sve može postići kada smo jedinstveni, hrabri, posvećeni cilju. Mnogi sad ističu da bi se sve to trebalo odraziti i na pozitivne promjene u društvu. Očekujete li da će se to dogoditi?
Voljela bih da je tako, da se svi skupa okrenemo budućnosti. Voljela bih vjerovati da je ovaj naš rezultat pokazatelj da podijeljenosti u društvu nisu tako velike kako se prikazuje i da smo zajedno na istom kolosijeku kada je najpotrebnije. No, lako je biti “zajedno” kada se nižu uspjesi. Na pobjednički vlak hrvatske reprezentacije svi bi se voljeli ukrcati. Pravi je izazov – možemo li pokazati takvo zajedništvo i kada smo suočeni s težim situacijama. Nogomet je pravi pokazatelj, jer ova je reprezentacija zajedno prošla i teške trenutke i poraze, ostala skupa i posvećena istom cilju, i na kraju ostvarila povijesni rezultat.
U mladosti ste bili uspješna tenisačica…
Bila sam omladinska prvakinja i Hrvatske i Jugoslavije. Kažu da sam bila prilično talentirana, ali sam zbog ozljede zgloba prestala igrati i iz Amerike, u kojoj sam boravila, vratila sam se u svoj Zagreb. Nisam se nikad osvrtala na to. Bilo pa prošlo. Tko zna kako bi i završilo da je trajalo. Možda od svega toga ne bi bilo ništa. Sport me naučio disciplini, zajedništvu, timskom radu i od njega sam puno profitirala.
Na kraju, kako je to kao jedina žena sjediti na klupi vatrenih?
Prvi put na klupu A reprezentacije sjela sam na Europskom prvenstvu u Francuskoj odlukom izbornika Ante Čačića, koji me priključio stručnom stožeru. Uz veliko uzbuđenje to je za mene prije svega bila odgovornost i velika čast. Tako je i dandanas. Nisam previše o tome razmišljala gledajući kroz prizmu činjenice da sam žena pa je to, kao, nešto neobično, no tijekom ovoga Prvenstva shvatila sam da je u mnogim zemljama to doživljeno kao svojevrstan fenomen. Drago mi je ako sam i jednoj djevojci svojim primjerom dala motiv da se u životu bavi onim što voli, neovisno o predrasudama okoline. Ponavljam, drago mi je što u HNS-u takvih predrasuda nije bilo./večernji list/
wpDiscuz