Published On: Ned, ruj. 16th, 2018

Isus bi prvo rasturio policajce koji tuku migrante

Ovih je dana jedan svećenik pozvao vjernike da izbjeglicama ne daju hranu, vodu, sklonište. Istodobno međunarodne humanitarne organizacije javljaju o iznimnoj brutalnosti hrvatske policije u ophođenju s izbjeglicama. Od policajca je glupo očekivati išta drugo osim gnjavaže i pendreka po glavi, no svećenik koji se pridružuje policijskom nasilju nad bespomoćnima! Jer nema baš mnogo razlike između udarca u tijelo i uskraćivanja vode, hrane i skloništa tom tijelu. Potonje je, rekao bih, još gore.

____piše: Edo Popović

Kakva je crkva kojoj taj svećenik pripada i kakva je vjera koju prakticiraju vjernici koji će poslušati poziv tog svećenika – nije toliko važno, no svakako joj ne bih volio pripadati, još manje doći u situaciju da mi bude potrebna njihova pomoć. Čini se ipak da je ovdje nominalno riječ o katoličkom svećeniku i katoličkoj crkvi, no o Isusovu nauku ovdje nema ni govora.

U središtu tog nauka su ljubav i milosrđe, sam Isus žrtvovao se kako bi iskupio i spasio druge, i neka mi bude dopušteno pretpostaviti što bi on učinio da se kojim slučajem nađe ovdje, u Hrvatskoj. On bi najprije, kao što je onda rastjerao one mjenjače novca ispred hrama, rastjerao policajce koji prebijaju i tuku izbjeglice na granici, pokidao bi onu sramotnu žicu na hrvatsko-slovenskoj granici, spomenutog svećenika i njemu slične otjerao bi iz svoje crkve, a sasvim sigurno bi nahranio i napojio izbjeglice, pružio im utočište i utjehu, bez obzira na to kojoj vjeri pripadaju.

Ako ništa drugo, Isus bi to učinio jer je i sam bio izbjeglica, jer bi u tuđoj nesreći prepoznao svoju nesreću, u tuđoj boli svoju bol. To je temelj, bolje rečeno to bi trebao biti temelj odnosa čovjeka prema čovjeku, i uopće odnosa čovjeka prema svemu živom i neživom što ga okružuje. U drugome prepoznati sebe.

U iskustvima i sudbini drugih prepoznati vlastita iskustva i vlastitu sudbinu. Bilo da je, velim, riječ o ptici, psu ili čovjeku. Sve osjeća, tvrdi suvremena biologija. Postoji univerzalni jezik koji dijele i razumiju sva živa bića: kad trpe bol, sva bića se grče, trzaju, jauču, kao što sva bića uzmiču pred opasnošću, vatrom, vodom, snježnom lavinom, nasiljem.

Josip Tomić, župnik koji je pozivao da se ne da ni mrva kruha migrantima | Author: Matija Habljak/ Pixsell/ katolickiskauti.hrMATIJA HABLJAK/ PIXSELL/ KATOLICKISKAUTI.HR

I ameba i čovjek zahvaćeni kiselinom reagiraju isto – trzaju se i grče. Zato je važno prepoznati tuđu nevolju kao svoju i pomoći koliko tko može. Olakšati drugima da prođu kroz neugodnosti koje proživljavaju. Što se izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja zahvaćenih ratom tiče, Hrvati bi s nima morali suosjećati više nego Slovenci, Austrijanci ili Nijemci jer nema tome davno kako su i sami bježali od rata i progona. Utočište su pronašli, ne samo u mirnim dijelovima Hrvatske, već u Njemačkoj i Austriji.

Ne sjećam se da je tih godina austrijska i njemačka policija batinama dočekivala izbjeglice na granici, da su austrijski i njemački svećenici pozivali vjernike da ne pomažu izbjeglicama. Ali zato pamtim napore Caritasa u osiguravanju hrane, odjeće i ostaloga potrebnog izbjeglicama, kao što pamtim da su njemačke i austrijske vlasti dale azil desecima, možda stotinama tisuća Hrvata i hrvatskih građana. No čini se da se u Hrvatskoj pati od amnezije.

Da se zaboravilo kako je nesreća ljudi koji čekaju na granici sa Srbijom još jučer bila vlastita nesreća. Da se ovdje sve u šesnaest prakticira uzrečica koju pripisuju hrvatskom piscu Goranu Babiću: “Ja ne mogu mnogo pomoći, ali što mogu odmoći!” Ili je, ipak, ovdje riječ o umjetnosti okretanja glave. Vještini kojom danas ovladava sve veći broj ljudi. A koja nije ništa drugo nego sebičnost dovedena do savršenstva.

Obuzeti njome ne smatramo da nas se tiče išta izvan naše kože i našeg dvorišta, i da išta drugo ima ikakvu vrijednost i važnost osim onoga što je u skladu s našim sićušnim mjerilima i interesima. Obuzeti njome spremni smo uskraćivati drugim bićima hranu, vodu i sklonište, nanositi im patnju. S tim u vezi, prije nekoliko dana dobio sam poruku od aktivistice jedne udruge za zaštitu životinja da su tri mačića ostavljena pokraj groblja u selu gdje boravim.Obavijestila ih je o tome jedna gospođa koja im je poslala i fotografiju jednog mačeta. Na fotografiji se vidi crno-bijelo mače staro koja dva mjeseca, oborene glave, pogleda uprtog u zemlju. Njegovo držanje govori da se predalo, da iščekuje kraj. Otišao sam sa suprugom do groblja. Ondje smo zatekli jednog mrtvog mačića crne boje, muhe su nam otkrile njegovo tijelo. Zakopali smo ga u šumi.

Uzalud smo tražili druga dva mačića. Pretpostavili smo da ih je u međuvremenu bila pronašla lisica. Sudbina tih mačića nije nikakva novost, svake sekunde u svijetu doživljavaju je milijuni mačaka, ljudi, pasa i drugih bića, pomirenih s nesrećama koje nisu izazvali, niti su odgovorni za njih. A sve samo zbog toga što netko nije sposoban niti voljan u tuđoj patnji prepoznati vlastitu patnju.

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer