Eterović je jedan od rijetkih suvremenih, živih hrvatskih umjetnika koji je zaista uspio i u inozemstvu. Štoviše, u Europi je cijenjeniji nego u Hrvatskoj. Joško Eterović slika i oblikuje iznimno privlačne geometrijski savršene apstraktne slike i skulpture. Samouk je, što zapanjuje, ali ne oduzima baš ništa njegovom vrhunskom umjetničkom izražaju. Namjeravao je upisati Akademiju likovnih umjetnosti, ali je odustao. Vrlo razbarušen i veseo mladić rodom s Brača, iz Pučišća, a rođen u Splitu, bio je opsjednut glazbom i filmom. Otišao u Pariz 1969. pa potom u Španjolsku gdje je čak bio asistent filmskog redatelja. Zabavljao se tamo, u Almeiri, upoznao mnoštvo ljudi, stvarao prijateljstva koja i danas traju. Žene se bile lude za tim snažnim, velikim i lijepim mladićem, a i on za njima – tada.
Nakon ludovanja po Španjolskoj vraća se u Pariz. Otac, imućni brački brodarski prijevoznik, kupuje mu automobil pa Joško nastavlja radosno živjeti. U Parizu upoznaje legendarnog hrvatskog povjesničara umjetnosti i likovnog kritičara Vladu Bužančića.
Postaju nerazdvojni prijatelji, desetljećima… Joško Eterović zaboravlja film i vraća se svojoj dječačkoj opsesiji: slikarstvu. Postaje veliki slikar. Danas živi u Rijeci, u kojoj je išao u gimnaziju. Rijeka je njegov grad. Voli Rijeku i Rijeka njega. Slavni arhitekt Idist Turato projektirao mu je na Kantridi, sedam metara do uzburkanog mora, naročito lijepu bijelu staklenu kuću u kojoj je i atelje.
Odlazi povremeno u Pariz gdje je njegov galerist. Putuje avionom kojeg se sve manje boji, ali u lift u vlastitoj riječkoj kući ne usudi se ni ući… Usput, izvrstan je kuhar. Auto više ne vozi, vozi ga prijatelj, vjerni mu Andrija.
U Hrvatskoj ima nekoliko Joška Eterovića…
– Ma dajte, nisam znao.
No vi ste najpoznatiji.
– Mislite? Tko zna…
Inače svih Eterovića ima više od 600…
– Da, i svi smo izašli iz Pučišća na Braču. Kako nas je puno istog prezimena, imali smo i nadimke uz prezimena. Mi smo bili Eterović Košta. Ja sam ostavio samo – Eterović. Moj otac Ante bio je poznat po nadimku, Košta. Svi su ga zvali Košta. Pitaj Boga odakle to Košta…

Slika priča čuda

Bračani su, tradicionalna je legenda – šparni, čak škrti?
– Nisu valjda svi? Ja nisam.
Odlazite li na Brač?
– Sve manje i manje. Ja sam, dječak s deset godina, putovao s ocem njegovim brodom s Brača u Rijeku. Tata je prevozio brački kamen u Rijeku. Tada sam se zaljubio u Rijeku. Odabrao sam je kao svoj grad. Tamo sam pošao u gimnaziju s četrnaest godina, stekao prijatelje i vratio se eto ponovno. Volim Rijeku. To je poseban grad. Moji gradovi su Rijeka, Zagreb i Pariz.
Upisali ste Ekonomski fakultet u Rijeci…
– Ma da, onako da se nešto studira… A, želio sam upisati Likovnu akademiju ili arhitekturu. Počeo sam slikati u Rijeci čim sam došao 1956., ne figure nego apstraktne likove. Geometrijske. Zašto? Ne znam. Gledao sam figure, a slikao apstraktno. Čudno. Čovjek se tako rodi. Možeš ić’ na Akademiju, možeš ić’ di god oćeš, ali važno je što imaš u sebi.
Imate te prve slike?
– Imam, u Parizu su. Dvije, tri samo. Imaš slikara koji su briljantno inteligentni, ali uvijek vidiš da se ‘izvlače’ na inteligenciju, sjajno pričaju, pametni su… A imaš slikara koji gotovo i ne znaju pričati, ali im zato slika priča čuda, zna sve jezike koje slika treba pričati.

Traume već u trbuhu

Vi znate i pričati i slikati…
– Hahaha… ja malo jedno, malo drugo. Da, ja jako volim pričati… priznajem. Ranije sam bio i duhovit, ali posljednje vrijeme slabije čujem pa ne mogu imati brzu repliku. No, u sebi sam ostao vrlo vrckav. Strah me je bilo poć’ operirat’ uho. To se zove otoskleroza, trebalo bi zamijeniti onaj ‘čekić’ u uhu. Još me strah. Liječnici mi kažu: 97 posto operacija je OK. A, ja sam ih pitao, one koji su to operirali i – nikome nije OK… i dalje ne čuju dobro.
Rođeni ste u Splitu…
– Da, rat je bio tada. Mama je bila u drugom stanju, a otac u zatvoru, trebao je biti strijeljan. Talijani su ga uhvatili kako brodom prevozi stvari za partizane. I ranjenike. Mama je odlazila u zatvor svaki dan i plakala. Onda su Talijani dozvolili da se mama i tata vjenčaju. U zatvoru. Na kraju su ćaću pustili na slobodu. Mama ga je svojim plakanjem i molbama uspjela spasiti. Vidite u kojim sam ja traumama živio već u maminom trbuhu?
Kazali ste mi da ste željeli upisati Likovnu akademiju u Zagrebu. Probali ste?
– Pripremao sam se. Iz riječke ekonomije sam prešao u Zagreb na ekonomiju. Upisao sam se na jedan privatni tečaj slikanja, tamo između Muzeja za umjetnost i obrt i Škole primijenjene umjetnosti. Profesor jedan dan donio buket šarenog cvijeća i rekao: naslikajte ga onako kako ga vidite. Svi ga naslikaju kako ga vide, a ja ga cijelog naslikao u – roza boji. U jednoj boji, a bilo je hiljadu boja u tom buketu. Profesor uzme moju sliku, pokaže ju svima i reče: ‘Ma, pogledajte što je ovaj naslikao! Nema on pojma. Nikad ništa od njega…’ Uvrijedio sam se i odustao. To je bio početak i kraj mog likovnog školovanja. Shvatio sam da je taj profesor budala. Ali, nisam prestao slikati svoje geometrijske likove. I – otputovao sam vlakom u Pariz. Imao sam 25 godina. Odmah prvog dana u Parizu navečer sam otišao na koncert u Olimpiju, pjevao je tada slavni Adamo.
Osjetili ste Pariz svojim?
– Istog trena. Osjetio sam slobodu, ogromne mogućnosti. Nije bilo nikoga nada mnom. Sve mi je bilo otvoreno. Upisao sam na Sorbonni tečaj ‘Civilizacija Francuske’ i učio jezik. Izložbe, koncerti, noćni klubovi, sve je to bilo moje… Ubrzo sam našao svoju škvadru tamo. Mama mog prijatelja iz Hrvatske, Feđe Medera, pekla je fantastične kolače. A, ja sam i danas lud za kolačima i sladoledom. Tu u Rijeci tamanim onaj Ledo sladoled od čokolade na štapiću. Na Sorboni sam se odmah spetljao s Francuzima i mladima iz cijelog svijeta. Takav je Pariz. Otkrivao sam Pariz, a i sebe samoga.
Prva izložba u Parizu?
– Da, već 1970. U Galerie de Beaune. Slikao sam u jednom malom iznajmljenom stanu. Večeram jednog dana u restoranu La Fregate na Quai Voltaire, uz Seinu. Za susjednim stolom sjedi starija gospođa s mačkom. Počeo sam pričati s njom pa mi rekla da ima jednu malu galeriju u rue de Beaune. Ja sam kazao da slikam. Tako je sve počelo. Ali, istovremeno me držala i moja druga strast – film. Želio sam postati filmski redatelj. Otišao sam, kao pripravnik asistent režije, u Španjolsku. Režiser je bio Balducci, ne naročito poznat, ali dobar pisac scenarija. On je pisao scenarije za, i kod nas poznatu, seriju francuskih filmskih komedija ‘Žandarm iz Saint Tropeza’. Dobro su me plaćali. Brigitte Bardot, tada već zvijezda, također je tamo snimala neki film.
Upoznali ste Brigitte?
– Ne. Jedan moj prijatelj, Daniel Beretta, bio je zaljubljen u nju. On je imao glavnu ulogu u filmu ‘Jesus Christ superstar’. Vrlo lijep momak. Pa smo tražili, on i ja, Brigitte po svim restoranima u Almeriji. Imali smo špiju koja nam je javljala gdje će ona večerati. Danima ju nismo pronašli. Bila je samo četiri dana u Almeriji, posvađala se sa svojim dečkom i vratila u Pariz. Daniel je zaista bio lud za njom. A, i meni se sviđala…

Susret s Marijom Schell

Ta tri mjeseca u Španjolskoj ste i slikali?
– Ma ne. U Španjolskoj sam se samo zezao i trošio sav novac koji sam tamo zarađivao. Bilo je divno. 25 godina, mo’š mislit… Raspašoj. Velike dnevnice, apartman u hotelu, stalne fešte, sjajna ekipa. Vratio sam se u Pariz bez para, ali sa 10 litara crnog španjolskog vina Sangue di torro.
Nije vas zanimalo biti glumac?
– To ne. Samo redatelj. U tom filmu u Španjolskoj glavnu ulogu je imala Maria Schell. A, ja sam imao kabriolet Triumph. Moj otac je doš’o u Pariz i ja mu kažem: ‘Pape, ne mogu ići na snimanje filma, ako nemam auto’. I kupio mi ga. A, mogao mi je kupit’ i ‘Ružno pače’… Bio sam jedinac, pa su me roditelji jako mazili. Tata je dobro zarađivao. Prvi dan sam tatu odveo na Champs Elyssees, drugi dan na Eiffelov toranj, a treći dan u dućan automobila. Maria Schell je, naravno, imala vozača s Cadillacom, ali, kučka, nije se htjela s njim vozit’ nego stalno sa mnom u kabrioletu. Ja joj kažem: ‘Maria, ja ti slabo vozim još ćeš poginut’ sa mnom’, a režiser veli: ‘Ma, njoj se ti sviđaš, ne auto’. Inače, tada je u Parizu bilo dosta neugodna situacija za mladiće iz Jugoslavije. Bila je aktualna ona afera sa Stevanom Markovićem.
Ali, vi ste jedan fini i pristojan gospodin.
– Sada jesam.
Stvarno vam je Gala, Dalijeva supruga, rekla: ‘Baš ste ružni’?
– Je, stvarno. Bilo je to u hotelu Maurice u Parizu. Bilo je to već iza moje velike izložbe u Parizu 1973. u galeriji Daniel Gervis. Već su me znali u Parizu. Jedan moj prijatelj, vrlo lijep momak, maneken, što sam ga ja slikao u Zagrebu, došao je u Pariz. Dali je nekako vidio njegove fotografije i želio ga je slikati. Pozvao ga je u hotel da se upoznaju. Moj prijatelj me poveo sa sobom. Došli smo u Dalijevu veliku sobu u hotelu, Gala sjedi na dvosjedu. Gala je bila zaista jako zgodna žena. Imala je crne čizme do bedara. Kaže ona mom prijatelju: ‘Tko je ovaj drugi momak?’. ‘To je moj rođak’, veli on. ‘Uvijek netko vuče neke rođake…’ Meni neugodno… Salvador Dali sjedi za pisaćim stolom i govori na telefon: ‘Ako ja siđem u New York s tom krznenom kapuljačom na glavi, onda kapuljača ostaje meni…’, pregovara on s nekim modnim kretaorom. Gala me gleda i kaže: ‘Baš ste ružni kao pas, s tom bradom…’ Uto nam priđe Dali, onim svojim malim koračićima, počne sa mnom pričati i vidim, simpatizira me. Pričamo o Titu i takve neke stvari. Priključi se i Gala, pričali smo dva sata i – prestanem joj biti ružan. Pozvala me potom da sutradan dođem na koncert koji ona priređuje. Nisam došao jer sam ujutro morao ići u Hrvatsku.

Ne pitaju za diplomu

Bili ste ružni?
– Ma , nisam. Ali Gali se nije sviđala moja crna brada i brkovi. Sada je to bijele boje… hahaa…
U Hrvatskoj enciklopediji pod Joško Eterović piše: slikar, samouk. To vam smeta?
– Je, samouk slikar, autodidakt. To mi ne smeta. To je istina. Vani te nikad nitko ne pita imaš li Akademiju ili neku drugu školu. Ne postoji to pitanje. Samo gledaju radove i na temelju toga te hoće ili neće. Kod nas te pitaju. Nakon one prve izložbe u Galerie de Beaune otišao sam kod velikog galerista Danela Gervisa s kojim sam i danas. I s Dominique Narranom. Oni me zastupaju u Europi i svijetu. Tada je počeo dolaziti i pristojan novac. Bez Akademije…
Vaše slike su skupe?
– Ne pretjerano. Imam puno kupaca i u Hrvatskoj.
Vrlo ugodne slike, nisu ni ružne ni tužne. Stvaraju optimističan ugođaj. Oblikom i bojom…
– Sviđaju se ljudima. Krase ambijent. Mnoge su velikih dimenzija. Daju osjećaj radosti, mislim… To je geometrija i materija… i svjetlo.
Vraćate se 1977. u Zagreb. Tu počinje vrlo plodno razdoblje vezano uz duboko prijateljstvo s Vladom Bužančićem…
– Vladu sam upoznao nakon uspješne izložbe u Parizu, 1973. I Murtića sam upoznao u Parizu. Vlado mi predloži da izlažem i u Hrvatskoj. Tako je nastala moja velika izložba 1978. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Kritičar Maleković me surovo napao. Drvlje i kamenje bacao na mene… neugodan, histeričan članak je napisao. Možda je to bio neki obračun između Bužančića i Malekovića. Maleković i njegova kompanija stvorili su nevjerojatan animozitet prema meni. Ne mogu ni danas shvatiti zašto. A, izložio sam ogromne slike, lijepe, skladne, pun Paviljon.

Utjecaj Bužančića

Kako ste se osjećali?
– Očajno. Maleković je bio glavni likovni kritičar, tada. Utjecajan. Neki ljudi me nakon te izložbe nisu htjeli niti pozdraviti na ulici. Jedan izvrstan hrvatski pjesnik me tri godine ‘nije vidio’ na ulici. Neću vam reći njegovo ime. Bio je neki prijem u Banskim dvorima, par mjeseci kasnije. Bili smo pozvani Bužančić i ja. Vlado se motao okolo, a ja sam na tom prijemu ostao s čašom pjenušca u ruci – sam. Nitko mi nije pristupio ni pozdravio me, a gotovo sve sam ih poznavao. To je strašno. Tri godine kasnije, kad sam se uspio ‘rehabilitirati’ u Zagrebu, onaj veliki pjesnik mi je prišao rekao: ‘Bila ti izvrsna izložba u Paviljonu, prije tri godine…’
Je li vas ipak netko hvalio?
– Mladenka Šolman je rekla da je prekrasna izložba. Biškupić me hvalio. Knifer je bio oduševljen. Ali, medijsku moć je imao Maleković. Neki ljudi, koji su imali ‘muda’, ajmo reć’, su mi osobno čestitali, ali od kritičara niti jedan se nije usudio napisati pozitivan napis. Nitko. Maleković me htio likvidirati. Nije uspio.
Kako ste se ‘dignuli’?
– Radom. Slikanjem. A, bilo mi je gadno… i stvarno teško.
Je li Bužančić utjecao na vaš rad?
– Ne može ti nitko utjecati na rad. On je jednostavno volio to što – ja radim. Vjerovao u umjetnost.
Svjesni ste moći koju imaju vaše slike?
– Svjestan sam da se ljudima doimaju te slike, ostavljaju pozitivan emotivni dojam. I ova crna slika, ovaj crni krug, kad ju osvijetliš ima neku svemirsku tankoćutnost. Mene fascinira upravo ta crna boja koja je uvijek puna nekakvih sitnih malih nevidljivih bojica: crvenih, plavih, žutih koje ne vidiš isprva. Ali, ako osvijetliš sliku, onda i te boje vidiš. Kad sam plovio s ocem, imao sam osam, deset godina – putovali smo noću. Gledao bih to nebo, vidio osim crnoga i tamno plavoga – treperenje zvijezda… To je moj doživljaj noći na moru.
Koji je to materijal, to nije uljena boja…
– Nije to klasični materijal, nije ni ulje ni akrilik. Nova materija.Ti novi materijali su jako pogodni za moje slike. Ima tu plastike, ima boja koje su kemijski modificirane, ima boja koje ne postoje u prirodi, unosim neke metale u boje. Radim pokuse, probavam, stvaram slojeve… pa se za nekoliko dana pojavi nova boja. Koji put se i ja iznenadim rezultatom.
Boje su vam vrlo žive…
– Ima svakakvih. Ima vrlo živih, ima monokroma, ima bijelih boja, ima crnih.
Namjeravate li postaviti novu izložbu u Zagrebu?
– Iduće godine, u galeriji Kranjčar na Kaptolu. Bit će skulpture i slike. Bit će to izložba našeg vremena.
Na kojem tržištu najbolje stojite?
– U Francuskoj, u Americi… i u Hrvatskoj.

U potrazi za skladom

Imate i dar o kojem e govorite javno: radite savršene interijere. Sebi, naravno.
– Nisam se nikada bavio interijerima za druge ljude, za tržište. Radim interijere u svom stanu, u svojoj kući. Stavljam slike, skulpture… ako vidim da mi stol ne paše, onda dizajniram novi stol za taj određeni prostor. Tražim sklad. Stvaram ambijent koji je najugodniji – meni. Ako je ugodan, lijep i vama, onda sam, očito, potpuno uspio. Meni je važno da moje slike dođu na pravo mjesto u mojoj kući. I skulpture. Neke skulpture imaju i upotrebnu funkciju.
Kad ste shvatili da ste uspjeli?
– U Parizu 1973. godine. Napustio sam film jer ima stotinu autora i ušao u to u čemu sam samo ja autor, slikar. I sliku i skulpturu mogu svladati – sam. Film ne mogu.
Snažni ste. Bavili ste se sportom? Plivali?
– Jedva plivam, samo što se ne utopim. Haahaaaha… U gimnaziji sam bio vrlo brz trkač. Najbrži.
Žene su vas osvajale?
– Svi. Imao sam uspjeha. Još uvijek napadaju. Koji put prihvatim. Život te pokvari…
Eros je bitna motivacija vašoj umjetnosti?
– Jest. Strastven sam. Eros je veliki pokretač svega, ne samo umjetnosti. Kad prođem Korzom u Rijeci, pet puta se zaljubim i odljubim. Ali, nisam vjeran nikome – osim sebi.