CVRTILA: U skupinama izbjeglica ima i radikalnih, ali oni sada kreću u novu avanturu života

Teritorij Sirije do sada je napustilo najmanje dva milijuna stanovnika, na snazi je jedna od najvećih izbjegličkih kriza koja je postala glavno političko pitanje Europske unije.
Za Radio Herceg Bosne o ovoj temi smo razgovarali sa profesorom Vlatkom Cvrtilom.
__Razgovarala: Jelena Čevra l Radio Herceg Bosne
Počet ćemo od samoga uzroka izbjegličke krize. Rat u Siriji traje već godinama, a posljedica je mnogih kako unutarnjih tako i vanjskih čimbenika. Unutarnje možemo svesti na represivni režim koji je na snazi već četrdesetak godina. Na koji način su vanjski akteri doprinijeli eskaliranju situacije i uzrokovanju izbjegličke krize ovolikih razmjera?
Kada se govori o vanjskim akterima prije svega misli se na Sjedinjene Američke Države i neke zapadnoeuropske države koje su na valu određenih promjena (Arapsko proljeće) potaknuli određene opozicijske skupine u odnosu na režim Bashar al-Assada. Time su stvarale pritisak na njega i na njegovu politiku te pokušale stvoriti određene situacije u kojima bi ta politika bila drugačija (kao što se i dogodilo u nekim državama) i eventualno ga srušili s vlasti. Međutim, očito je da nisu poznavali prilike u Siriji. Istina je da je to bio autoritarni režim, da se može govoriti o diktatorskim oblicima vladavine koja je bila represivna prema vlastitom narodu, čak u nekim povijesnim situacijama vrlo nasilna, ali ipak je to bila država koja je davala stabilnost tom prostoru i svaka njezina fragmentacija je mogla izazvati i izazvala je velike humanitarne krize, ali i ratove na tom prostoru. Osim tih sukoba izazvana je i pojava tzv. Islamske države koja je potpuno novi faktor s kojim ni zapadne države, a ni regionalni akteri u ovome trenutku ne znaju što bi napravili. Dakle, puno je bilo različitih faktora koji su bili geopolitički, koji nisu vodili računa o tome što zapravo ta država jest i koliko znači za regionalnu stabilnost nego su gledali svoje interese, a ti interesi su doveli do ove situacije koju danas imamo.
Jednom prilikom ste naveli da kada govorimo o izbjegličkoj krizi onda ne treba gledati samo brojke onih koji su uspjeli doći do europskog teritorija, već sve one koji su napustili Siriju i žive u nehumanim uvjetima u izbjegličkim kampovima u susjednim državama, kao i to da nisu samo izbjeglice s teritorija Sirije, već oni dolazi i iz različitih dijelova Afrike u kojima također radikalne islamističke skupine siju strah i protjeruju sve one koji se protive njihovoj strahovladi.
Tako je, mi moramo uzeti u obzir da je od početka rata u Tursku ušlo dva milijuna Sirijaca da ih je oko milijun u Libanonu, oko sedamsto tisuća u Jordanu. To su države koje (osim Turske) ne mogu ponuditi odgovarajuće uvjete tako velikom broju izbjeglica. Toliko njih se uputilo prema Europskoj uniji tražeći bolje uvjete života i bježeći od moguće eskalacije sukoba koja bi se u tom području mogla dogoditi ukoliko se Turska uključi u taj rat, što nije nemoguće. U tim valovima izbjeglica nalaze se ne samo Sirijci nego i Iračani, Eritrjci, ali i ljudi iz drugih afričkih država u kojima se također pojavljuju nasilje i u kojima ne postoje odgovarajući uvjeti za život. Ono što je isto tako bitno naglasiti, u tim valovima vjerojatno dolaze i ljudi koji odlaze iz svoga područja, ne samo zato što im prijeti neko nasilje, nego odlaze iz ekonomskih, pa i ideoloških razloga. Vjerojatno se u tim skupinama nalaze i oni koji su bili radikalizirani, pa možda čak i pripadnici nekih radikalnih skupina, a sada su odustali od toga i kreću u jednu novu avanturu života. Bez obzira kakvi njihovi motivi bili mislim da će ključna biti njihova integracija na europskom prostoru jer ako se kroz tu integraciju primjene pogrešne politike i pogrešni instrumenti vrlo lako može doći do dodatne radikalizacije, čak i onih koji nisu bili radikalizirani. To bi mogao potencijalno biti novi izazov za Europu. U svakom slučaju nama svima u Europskoj uniji predstoji jedno razdoblje traženja odgovarajućih politika, njihove integracije u europska društva i postizanje one ravnoteže koja je jako bitna da se ne pojavljuju radikalni elementi koji bi eventualno mogli poremetiti suživot u lokalnim sredinama, ali i stvoriti neke radikalne paradigme koje bi prijetile europskoj sigurnosti. Dakle, predstoji nam jedan vrlo ozbiljan posao.
S obzirom da u područjima današnjih sukoba ne postoje normalni uvjeti za život i s obzirom da ne znamo kada će se sukobi smiriti, hoće li se izbjeglička kriza nastaviti? Kakve su eventualne posljedice sadašnje situacije?
Mislim da će se nastaviti. Možda neće biti takvog intenziteta kao što je bila preko ljeta, s obzirom da ulazimo u razdoblje drugačijih vremenskih uvjeta u na europskom prostoru. Također će u sljedećih mjesec-dva početi djelovati mjere koje je Europska unija sada poduzela. To prije svega znači pomoć Turskoj, kako bi se pomoglo izbjeglicama i kako bi ih zadržali u tim kampovima, osigurali im bolje uvjete kako bi u manjem broju dolazili na europski teritorij. Vjerojatno će ih te politike i ti instrumenti jednim djelom zaustaviti, međutim to ne znači da će se u potpunosti zaustaviti. Također, ne znači da neće biti ilegalnih prelazaka granica sve do europskoga teritorija. To će se dogoditi samo ako se budu primjenjivale pogrešne politike, što je izazov s kojim će se morati suočiti Europska unija. Dakle, možemo očekivati nastavak izbjegličke krize, možda ne u ovakvom velikom broju. Kriza sigurno neće biti zaustavljena s obzirom da postoji jako veliki broj ljudi koji su napustili svoja ognjišta u samoj Siriji i koji baš nemaju velikih želja i motivacije vratiti se nazad.
Je li se Europska unija pokazala spremnom u prihvatu ugroženih ljudi?
Nije se pokazala spremnom. Ona posljednjih godina dosta raspravlja o određenim elementima i parametrima svoje azilantske politike. Kao što znamo teško se dolazilo do kompromisa, a i onda kada bi se došlo neke države se obveza nisu pridržavale, pa ni danas se ne pridržavaju i to je nešto što je dodatno uzdrmalo Europsku uniju. Pale su i dosta teške riječi između nekih država, posebno zato što male države koje su na putu migrantima smatraju da se na njih prevaljuju veliki tereti koje one naprosto ne mogu podnijeti. To je dovelo do određenih suspenzija i Schengenskom režimu kao jednom bitnom elementu unutarnje dinamike u Europskoj uniji. Vidjeli smo na ovom pitanju kako Europska unija nije toliko monolitna oko određenih pitanja oko kojih teško postiže konsenzus i to je dodatni element zabrinutosti oko kojeg također treba voditi računa.
Kako se Republika Hrvatska snašla u ovoj kriznoj situaciji?
Na početku dolaska prvog vala izbjeglica na granice Republike Hrvatske vlast nas je uvjeravala da su potpuno spremni, ali očito nisu bili. Podcijenili su broj ljudi koji bi mogao u jednom danu ili u nekoj kratkoj jedinici vremena doći na naš teritorija tako da je to na početku izgledalo kaotično. Stvar se popravila u onome trenutku kad je Mađarska otvorila granice, kad je Hrvatska počela primjenjivati svoju politiku koju je htjela primijeniti, a to je politika osiguravanja koridora i slanja izbjeglica u države kao što su Slovenija i Mađarska, koje su dio Schengnskog režima. Na taj način smo se, uvjetno rečeno, rješavali problema i Hrvatska se snalazi u osiguravanju tog kratkog boravka i organiziranog prijevoza prema granici s Mađarskom. Nažalost, mi u Hrvatskoj još uvijek ne možemo biti potpuno sigurni da će se takav način nastaviti, da ćemo mi biti zapravo samo koridor. Ako Mađarska u određenom trenutku zatvori granice gdje ćemo sa tim ljudima. Slovenija isto tako zatvara granice. Kako i na koji način će se ponašati Srbija? Dakle, ovisimo o dosta vanjskih faktora u toj cijeloj priči i nije baš posve jasno jesmo li spremni na te nove situacije koje bi bile veliki izazov za Republiku Hrvatsku. Sada je to puno organiziranije nego što je bilo na početku, ali još uvijek ne možemo reći da smo izašli iz krizne situacije, dapače mogla bi nam se krizna situacija pretvoriti u neke nove događaje koje ćemo teško kontrolirati.