Published On: Uto, kol 28th, 2012

Kod Bošnjaka je prisutan jedan anakron neokouministički koncept bratstva i jedinstva

Šaćir Filandra, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, za Večernjak govori o stanju u BiH, Hrvatima, Bošnjacima, Daytonu, EU…

Razgovarao: Zoran Krešić-Večernji list

 

Kuda plovi ovaj brod, kamo ide BiH?

S obzirom na geopolitičku poziciju ove zemlje, na činjenicu da Hrvatska silovito, a Srbija sporije od Hrvatske i Crne Gore idu prema europskim integracijama, BiH prije svega zahvaljujući pozitivnim vanjskim utjecajima neizostavno se kreće prema Bruxellesu, euroatlantskim integracijama. To je neki mainstream – civilizacijski i politički. Mi u tome procesu ne možemo biti iznimka.

 

Optimistični ste, ali neki kažu da se BiH nalazi na svojevrsnom raskrižju, postoji određeni signali s Istoka, prije svih Turske, koja želi imati puno veći utjecaj obnavljajući na izvjestan način otomansko-balkanski savez.Vidite li u tome prijetnje po ove procese ili utjecaj koji bi se mogao ostvariti prije svega kod Bošnjaka?

Ne. Turska je sama stup euroatlantskih integracija, prije svega NATO pakta. Vanjskopolitička aktivnost Turske po mojim saznanjima je vrlo mala. Više je simbolički ovdje nazočna pothranjivanjem određenih romantičarskih ideja, sjećanja. Posebno je minoran njezin ekonomski utjecaj. Kao čimbenik dezintegracije u BiH, Turska nema ambicija. Ona nastoji biti glavni američki saveznik u dijelu islamskog svijeta. I u tome smislu ovome će vodstvu poći za rukom od Turske stvoriti lidera islamskog svijeta. O tome se zapravo radi, a njezin je suparnik Saudijska Arabija.

 

Kako gledate na ponašanje međunarodne zajednice u BiH, i na izvjestan način uspostavljene blokove na jednoj strani EU-a te SAD-a i Turske?

Ne mislim da između te tri grupacije postoje sporovi u pogledu BiH. Više vidim određene sporove koji nastaju na ravni odnosa zemalja članica NATO-a i Rusije. Tu se osjeća određena napetost. Preko Republike Srpske Rusija ima ambiciju uspostaviti određenu liniju zemalja koje se protive širenju NATO saveza na istok. S druge strane EU, SAD i Turska su suglasni po pitanjima standardizacije društvenog i političkog života u BiH.

 

Ali, profesore, postoje na određeni način iskrenje oko uloge same međunarodne uprave u BiH. Primjerice, Njemačka traži zatvaranje OHR-a. Ta stajališta dramatično su različita i kako se to može odraziti na samu BiH?

OHR faktično ne postoji. Ne djeluje već nekoliko godina i mislim da je misija postojećeg šefa da taj ured zatvori. Ja osobno sam još ranije bio za to da se taj ured zatvori i da se onda politički život vrati institucijama ove zemlje.

 

Prijeti li tu opasnost, ili je to pak napuhano od međunarodnih upravitelja, da se ‘vrati dite materi’ (vlast preuzmu domaći političari), s obzirom da se mogu čuti i ocjene da bi se moglo ponovno snažno destabilizirati stanje u BiH?

 

Bilo bi trenutačno zasigurno određenih disbalansa, destabilizacije u trenutačnom smislu budući da bi određene snage to pokušale iskoristiti za određene interese koje ranije nisu ostvarile. Međutim, Komisija Europske unije ima svoj ured BiH, koji ima slične ovlasti kao OHR. Ako ćemo ići prema EU, onda je normalno da se ured OHR-a zatvori, ali zasigurno je i da postoji invalidnost postojećeg političkog sustava u BiH, što se mora priznati i ispraviti kroz jasne ustavne mehanizme. No, moram pri tome istaknuti da se bosanskohercegovačko okruženje pod utjecajem Bruxellesa standardizira i nema tu mogućnosti za neke neodgovorne akcije. Može biti ‘đavla’ u verbalnom smislu. Taj verbalni rat je prisutan u BiH…

 

Profesore, radi li se samo o dekoru. Primjerice, jesu li to riječi Milorada Dodika, čiji se potezi u ozbiljnim krugovima tumače i kao jasnom strategijom za samostalnošću Republike Srpske, a što on uostalom i ne krije?

Sigurno je da su srpski nacionalni interesi u suprotnosti s bosanskohercegovačkim državnim interesima. Ta je stvar zapravo stara dva stoljeća. U različitim vremenima to se samo kao pojavnost različito manifestira. Republika Srpska je jedina ratna stečevina u odnosu na brojne srpske gubitke nastale raspadom bivše Jugoslavije. Sve su doslovno ostalo izgubili i jedino su taj prostor uspjeli zadržati nasilnim sredstvima i politički ga zaokružili. Dakako da ne mislim da su Dodikove izjave bez pokrića. Njihovo opetovanje, a naročito ako se institucije sustava i društvo u BiH nastavlja raslojavati ovim tempom, da slabi i gubi kredibilitet u očima međunarodne zajednice, onda su sutra i u okvirima EU-a svakakve opcije moguće.

 

Na koje opcije mislite?

Pa, hajmo postaviti za sada samo hipotetičko pitanje – jesu li veće mogućnosti za ostvarenje samostalnosti Republike Srpske unutar Europske unije ili izvan nje. Možda su te mogućnosti veće u EU u smislu lokalne, regionalne, entitetske samostalnosti.

 

Ali, EU je sam po sebi zajednica bez granica?

Jeste zajednica bez granica, ali je ona i zajednica identiteta. I entiteta i identiteta.

 

Profesore, kada prijeđete granicu u Vinjanima ili Bregani vidite ogromnu razliku?!

Apsolutno. Mi se prema ideji EU-a odnosimo krajnje instrumentalno. Nažalost! Danas kod nas vlada jedno lažno uvjerenje da će samo intenziviranje pregovora s EU biti instrument za rješavanje svih naših unutarnjih problema. To je pogrešno. Iskustva govore da ekonomski problemi, pitanja socijalnog statusa običnih ljudi u jednoj Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj nisu se poboljšala ako se nisu pogoršala. Ekonomska stabilnost nije se dakle promijenila, sigurnosna pitanja su puno bolja. Naša nacionalna pitanja, koja su po meni ključ rješenja, samim ulaskom u Europsku uniju nećemo riješiti. Ta pitanja mi definitivno moramo riješiti sami. Mi se s time moramo suočiti, nikakav centar iznad nas. Nije to riješio Beograd, Bruxelles, a ni nekada davno Beč.

 

Profesore, je li onda sugerirate da ni Dayton nije trajno riješio ova pitanja?

Apsolutno!

 

Jeste li jedan od onih koji zagovaraju Dayton 2?

Ne mislim da su uopće iste okolnosti u pitanju danas niti da su moguće radikalne promjene. Amerikanci su vjerojatno narcisoidni i oni će držati do svoje stečevine. To je njihovo postignuće. U samome Daytonu postoji dovoljno prostora da se brojna pitanja riješe na zadovoljavajući način. Uzmite primjerice da nijedna korporacija na državnoj razini nije zaživjela. Postoji i u drugome smislu dovoljno prostora da se riješe brojna otvorena pitanja.

 

Zašto nisu, postoji li dovoljno pragmatizma da se u tome nekom trokutu Srbi odreknu secesionističkih ideja, Hrvati na izvjestan način sličnih tendencija, a Bošnjaci od unitarizacije, zbog čega primjerice Hrvati Sarajevo doživljavaju novim Beogradom iz bivše Jugoslavije?

Jeste moguće, ali ta rješenja nisu nacionalno politička.

 

Što je onda rješenje?

To su složena, s povijesnog stajališta vrlo nataložena pitanja. Povijest nije počela s nama, niti će s nama završiti. Ta pitanja imaju svoju povijest, oblike, rješenja. Sasvim je evidentno da odnos pojedinačnog i općeg u BiH, nacionalnog i državnog, u različitim epohama posljednjih 120 godina nije bio uvijek u troglasju i da pojedini narodi s tim rješenjima nisu bili zadovoljni. Ovo vrijeme traži posve nova rješenja. Mislim da za to novo političko rješenje nemamo dovoljno intelektualne kreacije. Mi smo sada razapeti između dva dijametralno suprotna koncepta. Jedan je koncept potpune političke teritorijalizacije nacionaliteta, što je uspjelo Srbima kroz Republiku Srpsku, što nije uspjelo Hrvatima, ali je to tendencija kod Hrvata koje se i dalje drže. To je međutim ratno rješenje koje nije civilizacijski opravdano i koje ni etički ni politički nema potporu u svijetu. Nasilje i zločin nisu način za dolazak do svoje slobode. Drugi koncept je pak dominantno prisutan kod Bošnjaka, jedan neokouministički koncept bratstva i jedinstva koji je vladao 70-ih, 80-ih godina prošlog stoljeća iz posve drugog vremena i okolnosti, i danas je potpuno anakron.

 

Jesu li uvjetno kazano bliski, korespondiraju li međusobno taj neokomunistički koncept o kojemu govorite i koncept građanskog društva?

Nisu. Mi ustvari moramo ići za novim rješenjima, koje mora biti naše samostalno. Na taj bi način u sadašnjoj situaciji pored priznavanja univerzalnih pojedinačnih ljudskih prava, moramo institucionalno artikulirati i kolektivna prava. Ta prava ne mogu biti samo teritorijalno-etnička prava na način da istjerate jedan narod s jednog prostora i onda stvorite svoj ćumez, kako se preovladavajuće to pitanje sada razumijeva. Nije to način. Ta kolektivna, nacionalna prava posljednjih 150 godina nisu nikada ovdje bila jasno artikulirana niti slobodno riješena.

 

Sugerirate li da bi konsocijacijski model mogao pomiriti različita očekivanja u BiH?

Konsocijacijski model Sarajevu ružno zvuči. Rješenje se ne mora tako zvati, ali se u biti na to svodi. Problem je konsocijacijskog modela, što je problem i našeg političkog života, u tome što je nedemokratski – ne mogu se nacionalna, opća, ljudska i tradicijska prava dati u ruke samo političkim strankama i njihovim stranačkim elitama.

 

Ali, profesore, zašto ne kriknu intelektualci, Vaše kolege, za promjenu takvog stanja?

Ovdje nema tradicije oporbenog konstruktivnog intelektualnog djelovanja, jer, u biti nema slobode. Ali, vraćam se tamo gdje sam stao. Po meni je ključno da se kolektivna prava, jedan set identitetskih prava svakoga naroda uvaže. Moraju se institucionalizirati, i to je moguće tehnički učiniti. Sadašnje stanje je civilizacijski, etički, moralno neodrživo. U svakoj od sredina imamo apsolutnu dominaciju i aroganciju etničke većine nad etničkom manjinom. To nije rješenje, nije standard.

 

Tko treba napraviti prvi korak da se te stvari promijene?

Bošnjaci! Oni koji su gledajući matematički najbrojnija skupina.

 

Ili je to zato što nemaju alternative kao uvjetno kazano druga dva naroda?!

Nitko ovdje nema rezervnu domovinu. Prije bi se moglo reći da su Hrvati u Hrvatskoj iz BiH, a ne obrnuto. Nije ovo nikada bio ekskluzivno muslimanski, bošnjački prostor. Bošnjaci su doduše politički identificirali svoje nacionalne interese s državom BiH i oni jesu u poziciji da prvi čine iskorak. S druge strane, Hrvati, s numeričke strane gledano kao najmalobrojniji narod, su uvijek mjera demokratičnosti jednog društva. U načelu, manjina je mjerilo demokracije. Oni su i u poziciji da daju određena rješenja.

 

Kako profesore, onda riješiti frustracije, hrvatsko pitanje, oko čega se svi slažu da nije riješeno?

Hrvati po mome mišljenju imaju najbolju poziciju i oni su u prilici kao, uvjetno rečeno, najmanji narod ponuditi rješenje koje bi prihvatili Srbi i Bošnjaci.

 

Ali, kako popraviti povjerenje. Stalno se čuju optužbe o hrvatsko-srpskoj nagodbi i nekim drugim. Jesu li na izvjestan način Bošnjaci s izbacivanjem iz vlasti u Federaciji pomogli da se Hrvati posve približe Srbima?

To se faktički dogodilo, i to je jedna apsolutna novina i bošnjačko-hrvatskim odnosima. 
Radi se gotovo o obratu s obzirom da su se hrvatski i srpski interesi na ovim područjima u posljednjih 100 godina u potpunosti razilazili!
To je prva hrvatsko-srpska nagodba da malo duže traje iako je bilo kratkotrajnijih nagodbi 1912. godine oko jezika i drugih pitanja. No, sada se prvi put uspostavila jedna srpsko-hrvatska nagodba. Jednim dijelom je tome doprinijela međunarodna scena s pojavom 11. rujna kada je praktično uveden jedan antiislamski sindrom u politici u svijetu. S druge strane, puno je veća odgovornost na bošnjačkim političarima koji su zapravo hrvatsko pitanje jako podcjenjivali posljednjih pet-šest godina.

 

Kako onda učiniti od Hrvata da budu patrioti BiH, da se identificiraju s državom jer to sada definitivno nije slučaj?

Oni se nisu identificirali niti s Jugoslavijom, niti sa sadašnjom BiH…

 

Ali niti Austro-Ugarskom, Otomanskim carstvom. Je li to genetski kod?

Ne. Ne može neki element biti heretički sam po sebi. Ali očito je da problem postoji. Jednako kao što oni imaju problema i s vlastitim političkim opredjeljenjem je li to BiH, je li to Herceg Bosna koju su izgubili. Vrlo su isfrustrirani, dezorijentirani, podijeljeni. Uspješno se jedino bave biznisom, ali ta politička scena je nezadovoljavajuća.

 

Profesore, je li pretenciozno reći da je rješenje hrvatskog pitanja i put k rješenju problema u BiH?

Apsolutno. Hrvati drže ključ. Njihova pozicija je trenutačno dobra. Čovićeva pozicija je najneupitnija u ovom trenutku. Očito je da postoje dobri europski savjetnici po tome pitanju. Mislim da trenutačno postoji spremnost među bošnjačkim političkim elitama da se u tome pravcu napravi određeni iskorak.

 

U kojem su pravcu potrebni iskoraci?

Prije svega opredijeljenost da Hrvati sami biraju svoga simboličnog predstavnika u vodstvu države dok on postoji kao takav. Ne da im ga mi biramo. E, to je to povjerenje. To je uvažavanje ravnopravnosti da se prepusti slobodno odlučiti tko će, uvjetno rečeno, biti njihov poglavica.

 

Kako u tome kontekstu gledate na posljednje prijedloge, koji su na tragu rješenja hrvatskog pitanja u sklopu presude Suda za ljudska prava, čime bi se otklonila i diskriminacija prema manjinskim narodima?

To je pokušaj da se ovo pitanje riješi kroz presudu ‘Sejdić-Finci’. S detaljima nisam upoznat, ali s idejom jesam. Nitko politički normalan nije pristalica različite težine, kvalitete glasova u okviru jednoga naroda. Za mene je najvažnije zauzeti čvrsti politički, etički stav da mi nećemo Hrvatima birati njihovog predstavnika u Predsjedništvu. To je prije svega etički, a onda i politički princip. Sada slijedi tehnička realizacija, treba li glasovati na posebnim listićima, ili pak na koji će način Hrvati birati svoga čovjeka. Prvo je potrebno odlučiti kako je to njihovo pravo i da se mi zbog toga ne osjećamo ugroženim ni povrijeđenim. Mislim da stvari idu u tome pravcu.

 

A rješenja koja su ponudila dva HDZ-a…

Moram priznati da ne znam pojedinosti. No, ključna je odgovornost na bošnjačkim strankama i mislim da je sazrijela ta svijest nakon posljednje dvije godine od općih izbora da Hrvati moraju biti ravnopravni. Mislim da je ta politička svijest sada konačno prevagnula.

 

Ali, ipak primijeti se i određeni raskol, ne isključivo na bošnjačkoj, nego na toj, nazovimo je sarajevskoj političkoj sceni, da se prizna postojanje problema otvorenog hrvatskog pitanja?

To je prisutno… 
Čini mi se da se sudionici tog političkog procesa s bošnjačke strane opet gotovo nazivaju nacionalnim izdajnicima!
Ako se stvari postave iz sarajevske političke perspektive, onda se mora pogledati u oči i reći da situacija nije sjajna. Bošnjačka politička pozicija je svakim danom sve lošija.

 

Zašto to govorite?

Pa zato što će svako novo rješenje za Bošnjake biti lošije od propalog rješenja prije šest godina, a manje dobro rješenje je bio Prudski paket. U oba ova slučaja imali smo da su pojedini političari bili proglašeni nacionalnim izdajnicima. Sada ovo što radi Lagumdžija bojim se ide tim pravcem. Bošnjačka politička autorecepcija je zasnovana na nerealnim argumentima.

 

Molim objasnite?!

Realno političko stanje za Bošnjake danas nije povoljno, kapacitet današnjih međunacionalnih odnosa ima puno veću snagu od određenih prava, sjećanja, određenih trebanja. Zapravo, na Bošnjacima je da realnije sagledaju svoju poziciju i da budu faktor unutarbosanskohercegovačkog dogovora.

 

Je li problem u tomu što Bošnjaci danas nemaju metaforički rečeno Aliju Izetbegovića, lidera kako bi se napravili krupniji iskoraci?

Takve kohezijske osobe koje simboliziraju naciju javljaju se samo u prijelomnim povijesnim okolnostima. Sada je mirnodopsko stanje i takva osoba i ne može postojati, niti treba.

 

Ali Hrvati i Srbi, uvjetno rečeno, imaju i dalje snažne lidere i političke stranke?

Radi se i o drukčijoj političkoj klimi. Drukčiji je odnos Hrvata prema Zagrebu, odnosno Srba prema Beogradu. Bošnjaci su u drukčijoj poziciji. Njima taj oblik personalnog jedinstva nije potreban na taj način. Nama je Bošnjacima politički pluralizam jako potreban i Sarajevo ga je u dobroj mjeri sačuvalo. Ono što jest problem i što nedostaje jeste minimum konsenzusa o odgovornosti. Ljudi kao da neće da shvate kako BiH nije metafizička činjenica. Kako se stekla, može se i izgubiti. Država se mora svakodnevno čuvati i graditi. Nema uljuljkivanja. Na bošnjačkoj strani vidim jedan nedostatak svijesti o odgovornosti za tu državu.

 

Govorimo o odgovornosti kod bošnjačke politike. No, očito je da ne postoji opća niti pojedinačna odgovornost niti u pogledu europskih integracija u koje se svi kunu. Nije izvjesno da će se ispoštovati postavljeni rokovi u Mapi puta prema EU?

Općenito, političari se ponašaju krajnje neodgovorno prema europskom putu. Koriste ga za unutarpolitičke svrhe. Postoji neka lažna nada kako nas Europa neće ostaviti i da mi moramo biti njezin dio. Ne mislim da je to tako. Mislim da su europske institucije postigle jednu sigurnosnu razinu na ovome području, trgovina ljudima, drogom i oružjem je pod kontrolom. A na popravljanju našeg životnog standarda neće nitko raditi. To moramo sami raditi.

 

Slučaj Jašarević koristi se za tvrdnje o radikalizaciji među Bošnjacima. Je li to realno stanje stvari?

Mislim da nikakva realna opasnost ili pokazatelji koji su prisutni ne ukazuju na tu tendenciju o vjerskoj ili nacionalnoj radikalizaciji. To je novinarska konstrukcija koja se često plasira. No, želim reći da je apsolutno nerealna. Postoji opasnost od nacionalnog radikalizma. Neriješena socijalna, ekonomska, pa i nacionalna pitanja mogu dovesti do smanjenja razine tolerancije, potpirivanja međunacionalnih strasti.