Published On: Mon, Jun 4th, 2012

INTERVJU Mijo Brajković: Preda mnom Tuđman nije dijelio Bosnu

Bivši gradonačelnik ratnog Mostara i dugodišnji direktor mostarkog Aluminija mr. Mijo Brajković dao je intervju za Večernji list u kojem govori o Mostaru, Aluminiju, djetinjistvu, sadašnjim prilikama…

 

Razgovarao Zoran Krešić-Večernji list

 

Otišli ste odavde, no često se vraćate u Mostar koji, čini se, nije izašao iz vas?

 

To je potpuno normalno. Svih svojih sedamdeset godina sam proveo ovdje, kao i moja mama, otac, baba, djed. U posljednje sam vrijeme češće u Mostaru jer ponovno tu imam adresu. To je moj grad, ja ne mogu bez Mostara i uvijek mi nedostaje. Mostar iz mladosti, prije rata, danas … Uvijek se ljudi, pogotovo kada prođu određene godine života, rado sjećaju mladosti. Svi se sjećamo nekih ranijih vremena, to nam budi lijepe uspomene. Ali, bit grada su ljudi, nisu zgrade, trgovački centri, nego samo ljudi. No, ono što je također primjetno da je sva manje i manje ljudi koje sam poznavao, i to mi nedostaje. Sretan sam kada me ljudi prepoznaju na ulici, popričaju, razmijenimo neka mišljenja. Meni je grad bio puno ljepši iz vremena djetinjstva, što je posve normalno. I sada mi u sjećanja naviru one bašte, sokaci gdje smo uživali, Radobolja, Neretva, pećine, vršnjaci s kojima smo provodili cijele dane igrajući lopte. Bio je to sirotinjski, ali lijep život.

 

Je li istina da su Mostarci, ili im se to nekako pridijevalo, bili alergični na strance? To apsolutno ne stoji. To je stvar pojedinaca. Međutim, danas, općenito, migracije su velike. Svi imaju podrijetlo i svi su odnekuda došli. Što to uopće znači Mostarac?

 

Sve ovisi o pojedincu. Meni je bilo potpuno svejedno. Primijetite li ipak da je puno manje nekog duha zajedništva, spremnosti pomoći, solidarnosti? To je opće stanje i nije samo situacija u Mostaru. Ljudi su sve više povučeni u sebe, kultura je daj meni, imati više, ne znati više, ne pomagati drugima, nego samo sebi i svojima. To je za mene neka vrsta izopačenosti. Mi smo bili odgajani u duhu komšiluka, socijalnome duhu, gdje su se ljudi poznavali, posjećivali. Danas je sve drukčije. Najvažnije kakvo auto voziš, gdje se oblačiš, u koju ti školu ide dijete. Ljudi su se jednostavno otuđili. Tu imamo puno krivaca. U posljednje vrijeme to je i neimaština.

 

Ne mogu suditi o nekim vremenima iz povijesti, ali imam dojam da se veći entuzijazam pa optimizam osjećao u ratu 1993. godine, nego 2012. Zašto je to tako?

 

Ljudi su tada vjerovali, a i sudjelovali su u stvaranju nečeg novog. Iako je stanje bilo grozno! Da, bilo je grozno, ali ljudi su bili blizu. Teškoće su uvijek zbližavale ljude. Sve godine rata bile su nabijene entuzijazmom i svime čime su se ljudi povezivali. Prva asocijacija za Mišu Brajkovića je Aluminij. Ali nije sve vezano uz ovaj gigant! Kada sam završio gimnaziju u Mostaru, otišao sam studirati u Zagreb i čim sam završio Geološko-naftni fakultet vratio sam se u Mostar. Onda nije bilo Aluminija, ali sam radio u rudnicima boksita kao inženjer. Rudnici su bili temelj za otvaranje tvornice glinice, a kasnije i Aluminija. Prvu ćeliju u Aluminiju smo upalili 1981. godine.

 

A u Zagrebu ste upoznali Dubravku s kojom ste više od pola života zajedno!

 

Rođena Zagrepčanka, Ilica 28. Ona je završila Filozofski fakultet i postala psiholog. A onda smo se vratili u Mostar i živjeli sve do moga umirovljenja. Dvije kćeri nam žive u Zagrebu. Moja jedina greška je bila što mi je samo Aluminij bio prijatelj, a vrlo malo ljudi sa strane.

 

Koliko je vaša obitelj bila žrtva jednog takvog vašeg izbora da vam, kako kažete, Aluminij bude na prvome mjestu?

 

Svaki čovjek koji se do kraja posvetio poslu, obitelj je morala trpjeti. Istina je da je meni Aluminij sve dao, ali je mnogo toga i uzeo. Uzeo mi je radosti obitelji. Nije bilo subote da ja nisam bio u Aluminiju. Svaku Novu godinu, petnaest minuta iza ponoći sam bio u Elektrolizi čestitajući radnicima. Vječito sam bio u Aluminiju. Meni to danas predbacuju kćeri.

 

Je li vam žao zbog takve odluke?

 

Teško je jednoznačno odgovoriti na takvo pitanje. Sebi nisam stvorio odstupnicu. Odjednom me zateklo da imam 70 godina. Danas imam predbacivanja od djece da nisam dovoljno blizak s njima i za to kažu da sam ja kriv, ne oni. Unuci su vjerojatno nadomjestili sve o čemu govorite! Imam dvojicu unuka mlađe kćeri. Ja ih volim i rado provodim vrijeme s njima. Ali ne mogu se ja samo tome posvetiti. Meni nedostaju uzbuđenja, izazovi, gotovo ekscesne scene, previranja. Ja sam po prirodi takav. Najdraže mi je vrijeme kada puše bura.

 

A burovita su vremena bila i kada ste bili gradonačelnik Mostara. Sjećamo se i onih pregovora s Koschnickom kako urediti Mostar?

 

Svaki čovjek je u ovome ratu morao dati svoj obol. Ja sam imao sreću ili nesreću biti gradonačelnik u vrijeme kada je rat samo naizgled zaustavljen. Grad je bio razrušen, sve je trebalo krenuti iznova. Sjećam se pregovora s EU. Ne sumnjam u dobronamjernost, no problematično je to što se Mostar uvijek izdvajao da bude drukčiji, a nisu slušali nas koje smo ovdje živjeli.

 

Zašto je Mostar izdvojen kao izolirani otok?

 

To je jedna od većih pogreški međunarodne zajednice. No, grad je bio podijeljen. Nažalost, i danas je u glavama ljudi. Stranci su uvijek Mostar izdvajali kao izdvojen slučaj s čime se nikada nisam slagao. U Daytonu smo međutim potpisali rješenje s tri većinske bošnjačke i hrvatske općine, i to je bio modus vivendi. Iako je formalno ujedinjen grad, imam osjećaj da je danas više podijeljen nego onda kada smo potpisali sporazum.

 

Brojni su ga se odrekli, brojni kritizirali i napadali, a za vas kažu da vas je pokojni predsjednik Franjo Tuđman iznimno cijenio.

 

Ja sam sretan ako je to bilo tako. Toga sam čovjeka iznimno uvažavao, doživljavao sam ga kao oca. Od njega nikada ništa nisam ružno čuo. Dolazio sam kao predstavnik grada Mostara i nikada mu nisam frizirao stanje. Na njegov upit kako treba pomoći narodu, ja sam rekao: Molim vas, nemojte ništa davati nego uložite dole da ljudi počnu raditi. I tako je počela suradnja, a ja ga nikada nisam iznevjerio.

Aluminij je dobio devet milijuna dolara. Danas su to minorna sredstva, ali onda je to bilo prevažno. Podignuta je svjetska tvrtka u kojoj je do sada uloženo više od 350 milijuna dolara. Stoje li optužbe da je Tuđman dijelio ‘Bosnu’? Preda mnom je nije dijelio. A da je dijelio, vjerojatno bi je drukčije podijelio i stvari ne bi danas izgledale ovako. Tko je napravio RS, Federaciju? Je li ovo dobro rješenje? Nije. Zato ljudi ovdje nisu zadovoljni.

 

Hoće li Hrvati iz BiH biti u poziciji otići odavde kada Hrvatska uđe u EU?

 

Ne vjerujem. Ovdje se mora iskoristiti novonastala situacija, ne samo Hrvati, nego cijela BiH. Problem je s Hrvatima nedostatak koncenzusa, antagonizmi. Hrvatski lideri moraju se okružiti kvalitetnim ljudima. Nitko ništa u životu ne može sam napraviti.

 

Kako cijenite sadašnju hrvatsku politiku, ponajprije dva HDZ-a i Hrvatskog narodnog sabora?

 

Meni je drago što su dva HDZ-a našla zajednički jezik. Najvažnije je da ne postoji taština pojedinaca jer su oni ovdje najmanje bitni. Ali će biti najodgovorniji ako stvari ne budu išle dobro. Nama treba zajedništvo kojemu neće cilj biti samo osobno dobro. Počesto se spekuliralo da ste imali zategnute odnose s pojedinim hrvatskim političarima.

 

Kako gledate na ulogu Čovića, Jelavića?

 

Ja bih ih postavio u kontekst vremena i svi su oni dali svoj obol. Što se tiče moga odnosa s njima, mogu reći da sam se ja slagao s njima koliko su se oni htjeli slagati sa mnom. Moj je karakter takav da sam podržavao ono što sam smatrao ispravnim. Nisam se slagao s pojedincima samo iz principijelnih, nikako osobnih razloga. Mogli su me koristiti u pitanjima gospodarstva, ali nisu željeli, i to je moja primjedba prema tim ljudima.

Obišli smo Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru kojega ste u najvećem dijelu podigli, a koje je danas zaključano. Kome sam se god obratio kada smo podizali HNK ljudi su bili spremni pomoći. Na kraju smo ga izgradili uz brojne opstrukcije. Današnji status kazališta je sraman. Ne mogu razumjeti političare kojima kazalište nije prioritet, kao i mediji. Ja vam tvrdim da nam nitko ništa nikada nije branio i samo je do nas zašto nemamo elektronskih medija.

 

U Aluminij ste došli od samog početka.

 

Ja sam najprije radio u Posušju u rudniku boksita. Svako jutro bih u tri i pol ujutro kretao na posao. Tamo sam upoznao jedan fini svijet i tako proveo pet godina. Nakon toga sam napredovao i postao direktor svih rudnika, zatim direktor Geoloških istraživanja te tek onda generalni direktor Aluminija gdje sam proveo 20 godina.

 

Zašto je bivši direktor Aluminija Jole Musa smijenjen, a kasnije i osuđen?

 

On nije smijenjen, on je sam otišao ali oko svega toga je bilo podosta igara. Bilo je to vrijeme kada su ‘glave izgubili’ direktori velikih kombinata Fikret Abdić, Jole Musa i još jedan Srbin. Radilo se o političkom obračunu.

 

Kako ste uspjeli prevariti generala JNA Momčila Perišića prije izbijanja rata da ugasite proizvodnju po proceduri kako cijela tvornica ne bi postala beskorisno željezo?

 

U ovoj situaciji smo morali igrati jednu tešku utakmicu u kojoj ne smijete napraviti krivi korak. Nama je rečeno da moramo ugasiti proizvodnju inače će početi topnički napad. Radnici su već dole na izvjestan način bili taoci. Radili su po 48 sati sve do 22. na 23. travnja kada je Aluminij pogođen. Mi smo naime sa srbijanskom tvrtkom Metalkemom, koja je imala ured u Londonu, sklopili jedan fiktivni ugovor o isporuci 4000 tona metala računajući da će nam Perišić povjerovati.

Poslao sam po kuriru taj ugovor i on nam je rekao da imamo 15 dana da napustimo Aluminij i gasimo proizvodnju. No, mi nismo znali kako to izvesti jer nikada nismo gasili proizvodnju nego samo širili. U suradnji s Peschinelom su nam dali upute što treba raditi. Kada se dogodio topnički udar, znali smo što treba raditi. Izvukli smo anode iz ćelija i metal se nije smrznuo kao što je to bio slučaj u Šibeniku. Čak i danas Aluminij je meta raznih političkih ‘topnika’, ponovno se osporava vlasnički kapital.

 

Je li problem što ova tvrtka uopće radi?

 

Aluminiju se nikada nije dopustilo da riješi svoje probleme. Čuo sam sada što traži federalna Vlada. Apsurdno je i stanje s isporukom električne energije koja se izvozi, a istodobno Aluminij nije dobivao struju. Da nije bilo ugovora s HEP-om i TLM-om iz Šibenika danas Aluminija ne bi bilo. Upravo oko toga slučaja se vodila istraga u Zagrebu.

 

Ima li tu što sporno?

 

Što se Aluminija i mene osobno tiče, ne postoji. Ja ne mogu ulaziti u druge odnose. Osnovno je da je država odlučila privatizirati TLM koji je bio u iznimno teškoj situaciji. To je bilo jedino rješenje. Investitori su međutim zatražili sigurnu isporuku metala ističući da ne mogu uložiti 80 milijuna eura ako se to ne osigura. Uvjet Aluminija je bila sigurna isporuke električne energije jer je u BiH nismo mogli dobiti. Udjel električne energije u proizvodnji aluminija mora biti 28% i upravo po toj smo formuli potpisali sporazum.

No, kada je cijena aluminija pala na 1200 dolara po toni, pala je i cijena struje. I to je cijela istina. Ja sam ponosan na taj ugovor jer je spasio Aluminij i TLM, pomogao Luci Ploče, Željeznicama. Nije se ostvarila vaša vizija aluminijske doline koja bi se izgradila uz potporu Aluminija. Nije u cijelosti ali imamo FEAL, Presal, Tvornicu žice u Tomislavgradu, Vlasenicu. Ali za sve trebate entuzijaste i jedan opći koncsenzus. Aluminij može biti temelj za sva ostala prerađivačka poduzeća i u tome je bit. Ova je vizija moguća i ostvariva.

 

Kako gledate na nove probleme s kojima se suočava Aluminij, gubitci za tromjesečje iznose 20 milijuna maraka, cijena energije je visoka?

 

Meni je teško govoriti o trenutačnome stanju jer nisam s njim upoznat do kraja. No, u Aluminiju je uvijek bilo teško i vjerojatno je to tako i sada. I ako je to tako, onda teškoće trebaju zbližavati ljude. Aluminij mora biti iznutra jak i imati jaku koheziju.