Na spomen Nine Raspudića prosječni će se Hercegovac počešati po tintari i vjerojatno zapitati «Bokte, ko ti je taj? Oklen je? Šta vozi?». Sportaš – nije, političar – nije, tajkun – nije, spavao sa Severinom – nije… Pa šta je onda?! Fratar? Nije ni to…
Strine i tetke s malo boljim pamćenjem sjetit će ga se s gostovanja u Sanjinom talk-showu gdje je ostavio izuzetan dojam zasjenivši sve ostale u studiju; čeljad koja pomno prati kulturno-društvene događaje povezat će ga s podizanjem spomenika Bruceu Leeju u Mostaru (kojem je, uz Veselina Gatala, i idejni začetnik), a studenti zagrebačkog FF-a prepoznat će ga kao asistenta na odsjeku za talijansku književnost.
Vi ostali, koji ne spadate ni u jednu od navedenih kategorija, odvojite 20 dkg vremena i pročitajte kako Hercegovinu, na jedan sasvim drugačiji način, predstavlja Nino Raspudić – hercegovački gastarbajter u Zagrebu, kako sam sebe predstavlja. Frizerke i kladionice ionako rade i sutra, a izlivanje deke možete odgoditi i za neki drugi dan.
Za početak nam reci nešto o svojim studentskim danima.
Faks sam upisao 1994., filozofiju i talijanistiku na FF u Zagrebu; živio sam dvije godine u domu na Savi, a onda 4 godine na Cvjetnom i mogu reći da sam imao vrlo blizak dodir i uvid u stanje studenata u Zagrebu općenito u to vrijeme, pogotovo studenata iz Hercegovine, ali se nikad nisam formalno vezivao uz te krugove jer mi je bilo odbojno od samog starta. Hercegovina je složeno društvo u kojem postoje različiti životni stilovi i elementi koji čine taj identitet. Problem je bio što se naglašavao samo jedan od elemenata, a to je bio isključivo taj konzervativni, ruralni.
Ali on se nije naglašavao samo od Hercegovaca, nego i od Zagrepčana…
Pa jasno, to je upravo dobro došlo zagrebačkim malograđanima. Njima ne treba pametan Hercegovac, njih ne zanima što su, recimo, A.B.Šimić ili Veselko Tenžera Hercegovci… Njima treba primitivac obrijane pače koji je izbacio lijevu ruku kroz prozor svog BMW-a i sluša Cecu jer to podgrijava njihov osjećaj veće vrijednosti u odnosu na Hercegovce koji su, eto, primitivci. Znači, postojala je dvostruka situacija: s jedne strane su postojale predrasude, a s druge strane je bio taj krug, nazovi-studenata i studentskih aktivista koji su bili sitno vezani uz politiku i koji su izdavali časopis koji je sličio na nekakav bilten stranačke mladeži ili na župni listić na razini osnovnoškolske literarne sekcije. To nije ni na šta sličilo. Umjesto da su pisali o konkretnom studentskom životu i problemima, da su otvorili taj prostor kreativnim mladim ljudima da se izraze, oni su izvještavali kako je bilo na hercegovačkim večerima u Bestu i tabirili globalnu politiku i svjetske probleme… Očigledno da taj krug ljudi nije imao nikakav doticaj s ostatkom studentske populacije iz Hercegovine i da je taj časopis bio pravljen za neku drugu ciljanu skupinu, a ne studente. To me podsjeća na onu uzrečicu iz komunizma «Računajte na nas!»…kao, mladi smo, razbarušeni smo, ali smo na pravoj liniji… To je isti taj sitni komunistički mentalitet koji je promijenio ruho i zaogrnuo se nacionalizmom, ali bit je ostala ista; i to su ti starmali tipovi kakvi su nas jahali desteljećima i, eto, nastavili i dalje. Ali, evo, drago mi je da je došlo do znatnih promjena i da danas mogu vidjeti različite stavove. Netko voli Bacha, netko voli Matu Bulića, sve je to u redu…ali nemojmo negirati ni jedno ni drugo.
Dakle, po meni je glavni problem te iskrivljene slike o Hercegovcima i sve sile stereotipa to što se jedan izolirani dio Hercegovine stalno gurao u prvi plan i tako stvarao dojam da je, eto, to Hercegovina.
Meni nije samo važno da Hercegovina bude svoja, nego mi je važno i hoće li identitet Hercegovine biti samo, šta ja znam, Neeeeretva, sunce, smokve, motika i drača ili će to biti i nešto drugo. Tako ta Hercegovina iz pjesme Ranka Bobana može biti Hercegovina mog strica, djeda ili nekog trećeg, ali moja Hercegovina je, recimo, ona o kojoj pjeva Zoster. Tražim samo malo pluralizma u pristupu identitetu.
Očigledno je kako postoji mnogo stereotipa i predrasuda o Hercegovini i Hercegovcima koje uvelike iskrivljuju hercegovačku identitetsku sliku. Kako ti gledaš na to?
Tim pitanjima hercegovačkog identiteta sam se bavio i u tekstu «Rezolucija Vijeća Kongresa hercegovačko-muslimanskih-katoličko-pravoslavnih-ateističkih intelektualaca» gdje sam kroz šalu, jer je to parodija na «Vijeće Kongresa bosanskih intelektualaca», pokušao reći i neke vrlo ozbiljne stvari o Hercegovini.
S jedne strane ljudi pojma nemaju što je to Hercegovina. Pitajte čovjeka u Zagrebu, pa čak i prosječnog Hercegovca, da vam na zemljopisnoj karti otprilike pokaže Hercegovinu, pa ćete vidjeti šta ćete dobiti. Recimo, stavljaju Livno u Hercegovinu koje apsolutno ne pripada tamo; Livno je južna Bosna. Duvno je već diskutabilno i mislim da bi za Duvnjake trebali otvoriti pristupne prigovore.
Prva predrasuda je da je Hercegovina samo kameni i škrti kraj. To jest dio, ali Hercegovina ima i plodnu dolinu Neretve s najboljim voćem i povrćem u široj regiji, Hercegovina ima svoja skijališta, more i turizam (Međugorje) jači nego razvikani Dubrovnik. Sve je to Hercegovina…ali stalno je guran taj stereotip nekakvog kamena na kojem žive šverceri koji isisavaju hrvatski proračun.
Nadalje, govori se da je Hercegovina nekakav epsko-guslarski kraj, a zaboravlja se činjenica da je Hercegovina, jedna mala regija, dala najveće lirske pjesnike i hrvatske i srpske i bošnjačke književnosti. Spomenut ću samo A.B.Šimića, Maka Dizdara, Aleksu Šantića i Jovana Dučića.
Osim toga, Hercegovina se spominje kao seksualno konzervativan kraj, a dala je, recimo, Ibrahima Backeya Jakića – prvu i jedinu veliku porno zvijezdu s prostora bivše Jugoslavije i Mostarca Franju Milićevića, zvanog Aba Aziz Makaya, koji ima čitavu religiju koja seksualnost uzdiže na najviše, sublimne, razine. Uz sve to, ne tako davno smo imali priliku gledati zgodan film s Hercegovcem u glavnoj ulozi. Dakle, Hercegovina nipošto nije zatucana i seksualno konzervativna sredina.
To su samo neki od stereotipa koji i danas žive. Evo, recimo, u Zagrebu kad spomeneš Hercegovca, guraju se tipovi poput Rojsa i takvih, a nikome ni u primisli nisu i neki drugi ljudi. Zagrepčani se, na primjer, busaju u prsa Zagrebačkom školom crtanog filma, a jesu li svjesni da je osnivač te škole, i ujedno dobitnik Oscara, Dušan Vukotić – Hercegovac iz Bileće? Ista stvar je i s Veselkom Tenžerom, najvećom pojavom novinarstva na prostoru čitave bivše države, a osim njih Vijeće Kongresa hercegovačko-muslimanskih-katoličkih-pravoslavnih-ateističkih intelektualaca ističe zahtjev za kulturnom restitucijom Ruđera Boškovića i Nikole Tesle, koji su također Hercegovci.
Ja ne želim sada reći da su svi Hercegovci tako vješti u seksualnim akrobacijama kao Ibrahim Jakić ili da su svi talentirani pjesnici poput A.B.Šimića, već samo treba imati na umu da je Hercegovina heterogena regija i da, uz sve ove stereotipe, postoje i neki drugi elementi koju su, nažalost, jako slabo isticani.
Ali i među samim Hercegovcima su se naglašavale neke stvari koje su zapravo potpomagale iskrivljenju slike – mi smo najveći Hrvati, najveći katolici, slušamo samo «hrvatske» pjesme i tako dalje…
Ma i ta priča o najvećim Hrvatima nema veze. Pa najviše je udbaša bilo upravo u zapadnoj Hercegovini. A i to busanje u prsa katolička…ponekad mi se stvarno čini da bi Hercegovini trebala reevangelizacija i da je taj kraj ostao poganski u svojim dubinskim strukturama. Od tog silnog kršćanstva o kojem se priča, ispada da ga ljudi pokazuju samo veličinom zvonika i križina, što nema neke pretjerane veze s duhom kršćanstva, a to je ljubav i milost. Pa sama stvar da ti netko za sebe kaže kako je veliki kršćanin govori da taj nije nikakav kršćanin.
Ima li prostora da se ta slika poboljša, to jest da se vrati na staro?
Mislim da svakako dolazi bolje vrijeme i za Hercegovinu i za sliku Hercegovine izvan nje same zahvaljujući, između ostalog, razvoju elektronskih medija i nastanku internetskih portala koji su odigrali veliku ulogu u razvoju pluralizacije društva i javnog prostora u Hercegovini. Zanimljiva je stvar da za Hercegovce govore kako su zaostali i konzervativni, a s druge strane su nam kao simbol stalno gurali taj mobitel početkom 90-ih, kad je malo tko imao mobitel (slično je bilo i s laptopima). To je narod koji je vrlo otvoren prema novim tehnologijama što se pokazalo na primjeru tih portala. Uzmimo, recimo, Bljesak ili Poskok – to su odlični portali s friškim vijestima na kojima su se razvili ozbiljni komentari i diskusije, ali se oko njih okupio i krug ljudi koji su počeli šire djelovati. Optimist sam jer su neke stvari (konačno!) počele dolaziti na svoje mjesto, a inicijative vezane za Hercegovinu klijaju na sve strane. Ovo ljeto sam se oduševio provevši tri dana na West Herzegowina Festu. Bio sam pozvan da budem predsjednik žirija i otišao sam tamo najviše zbog dobre volje i prijateljstva s nekim ljudima iz organizacije i mogu reći da nisam ni slutio koliko će dobro biti. To je bio mali Woodstock u Posušju. Dok su na jadranskoj obali rokali narodnjaci, nekakav dance, pjena-party i ostali potrošački oblici prazne zabave, u Posušju se događao rock’n’roll.
Nisam znao da ima toliko dobrih bendova u Hercegovini. Kad pogledaš u odnosu na broj stanovnika, to nema nigdje u Hrvatskoj…samo u Širokom ima deset bendova. Snimaju se filmovi, nekog vraga se i piše… Odgovorno tvrdim da je Hercegovina jedan od posljednjih bastiona rock’n’rolla na ovim prostorima u sveopćoj poplavi narodnjaka. Pa u Zagrebu 90% ljudi sluša narodnjake! I onda ja moram slušati priče naših brucoša i brucošica koji mi vele kako ne mogu doći k sebi od narodnjaka koji su na svakom koraku u Zagrebu – od auta, preko kvartovskih kafića pa do izlazaka gdje moraju slušati ono od čega su bježali kod kuće.
Očito pričaš s krivim brucošima…mislim da je daleko više brucoša koji se ne žale zbog toga, nego im to čak i paše.
Naravno, ali nije to pitanje većine i manjine…stvar je u tome da se pokaže da postoji i jedno i drugo. Nitko ne smije imati monopol ni na šta. Ako se nekom ne sviđa sadašnji «Moj kamen», neka slobodno napravi neki drugi studentski časopis u kojem će izdavati recenzije folk pjesama i pričati priče o masonima i globalnim zavjerama; i nitko tim ljudima koji bi napravili takav časopis ne bi imao pravo reći da nemaju legitimitet predstavljati studente iz Hercegovine jer ima i ljudi koji se pale na te priče. Znači, pluralizam konačno! Dosta je jednoumlja. Neka cvjeta tisuću cvjetova pa nek ljudi izaberu šta im odgovara i gdje se pronalaze. Pa ne mora se nikome silom utjerivati ni kvaliteta ni znanje ni ljubav ni pravda…
A što se tiče naših studenata, jedan od osnovnih problema, a ujedno i moja preporuka studentima koji dolaze u Zagreb, jest da se čuvaju toga da se zatvore u zavičajne krugove. Mnogo je ljudi koji su svoje studentske dane proveli zatvoreni u krugu od 500 m: dom-Roko-Best-fakultet. Zašto ne iskoristiti sadržaje koje grad nudi? Preporučio bih svima, a pogotovo brucošima, da iskoriste prve mjesece, obiđu grad, vide različite sadržaje pa neka onda konzumiraju one u kojima se pronalaze. Sve je dobro! Jer ako provedeš tih 5-6 studentskih godina u tom krugu dom-Roko-Best-Fontana-faks, onda kao da se nisi ni maknuo iz rodnog kraja. Studiranje nije samo obrazovanje; ono ima i formativnu komponentu. Druženje, upoznavanje različitih životnih stilova, različitih ljudi…pa ja ni za što ne bih mijenjao iskustvo studentskog života u domu. Ono što je meni bilo dobro u Zagrebu nije Zagreb sam po sebi niti Zagrepčani, nego Zagreb kao mjesto gdje dolaze nadareni ljudi iz čitave Hrvatske, BiH, a i šire. Šteta bi bilo ne iskoristiti te drugačije ljude i perspektive koje studentski život u Zagrebu nudi. Dobro je se nekad držati zajedno, ali je glupo ako ostane samo na tome.
Ajmo se malo odmaknuti od priče o studentima i prijeći na ono što je meni najzanimljivije, a to je ta, već spominjana, «Rezolucija Vijeća Kongresa…» u kojoj si Hercegovinu i priče o Hercegovini ispričao na dosad neviđeni način. Počeo si s tim da je Hercegovina zasebna cjelina, različita od svega ostalog, a pogotovo od Bosne.
Definitivno! Hercegovina nije samo puka regija. Ona ima svoj povijesni kontinuitet, od Humske zemlje preko toga da je unutar Osmanskog carstva Hercegovina bila jedan pašaluk, a Bosna drugi. Austro-Ugarska je bila ta koja ih je stavila u povijesni okvir koji je nazvala Bosna i Hercegovina, ali to su mentalitetski, klimatski i na mnoge druge načine dvije potpuno različite stvari. Pa sama ta činjenica da sve bosanske vode teku u Crno (poetično i doslovno), a sve hercegovačke u Jadransko more govori o tome. Zna i voda gdje će…
Jedna od stvari zbog koje mi se diže kosa na glavi, posebno u Zagrebu, je kada se na televiziji, u novinama ili nekakvim službenim priopćenjima govori samo «Bosna» umjesto «Bosna i Hercegovina». Kao što Europa gleda na njih, sad bi se oni, eto, tako odnosili prema Bosni i Hercegovini pa misle da mogu kolokvijalno nazivati drugu državu. E, ne može! Ako im je kraće ili jednostavnije neka kažu onda «BiH» ili neka govore samo «Hercegovina». Zapravo, preporučam svima da, dokle se god govori «Bosna» umjesto «Bosna i Hercegovina», govore samo «Hercegovina». Pa tako nek «Bosna» bude «sjeverna Hercegovina», Miljenko Jergović nek bude «hercegovački pisac» itd.
U rezoluciji spominješ ukore i pohvale nekim Hercegovcima za njihovo dosadašnje djelovanje. Pa je tako prvi na listi za ukore Milan Bandić zbog kajkavsko-purgerskog kvarenja lijepog štokavskog govora i sramotne fascinacije nekadašnjom austrijskom provincijom.
Da, Bandić je vrlo vrijedan čovjek, ali mislim da je malo pretjerao u nekim stvarima. Nema razloga da netko tko dolazi iz lijepog štokavskog kraja, odlaskom iz svog kraja poprima drugi dijalekt. Osim toga, Bandić je svojim radom dovoljno učinio za Zagreb i dovoljno se legitimirao tako da se nema potrebe dokazivati još i kajkanjem. To izgleda jadno i isforsirano. Iritira me kad čujem bilo koga tko je rođen u Hercegovini da kajka u Zagrebu jer mi imamo tu sreću da je na našem dijalektu standardiziran hrvatski jezik i bilo bi glupo da se toga odričemo.
Nakon Bandića, navodiš i kompletnu bivšu HDZ-ovu hercegovačku garnituru.
Mislim da to ne treba dodatno komentirati, al’ ajde. Slika Hercegovaca u Zagrebu prije 90-ih je bila slika vrijednih, pametnih, poštenih i čestitih ljudi. HDZ-ovi Hercegovci su u samo par godina uspjeli uništiti sve ono što se stvaralo desteljećima. Te opće slike i inače se stvaraju kroz dug vremenski period, a mogu se pokvariti za čas. I zato će nama trebati godine i godine da opet vratimo tu sliku na svoje; da ostali opet shvate kako među Hercegovcima, kao i među svim drugim ljudima, ima i dobrih i loših, glupih i pametnih, poštenih i nepoštenih…
Sad je došlo do toga da se za sve izvanredne uspjehe koje postignu pojedini Hercegovci kaže kako su ih postigli Hrvati, a za loše stvari…
Upravo to, tako se za Marina Čilića govorilo «Hrvat osvojio Roland Garros!», a kad se napravi sranje, onda su ga napravili Hercegovci.
Kao što je kao Hercegovac bio istican onaj kriminalčić Džeba što se provozao džipom preko maćuhica ispred HNK
E da, iako bi se, sa stajališta konceptualne umjetnosti, to gaženje maćuhica moglo shvatiti kao sjajan performance…kao nekakav čin protesta protiv te okoštale muzejske, antikvarne, mrtve kulture.
Vratimo se mi na ukore; Safet Isović je također naveden. Meni se čini da je jako malo Hercegovaca Hrvata koji će sevdalinku prihvatiti kao nešto svoje.
Pa zato što je danas tako nametnuto s bosanske strane. Ista stvar je i sa stećcima. Radoslav Dodig odlično piše u zadnjem «Statusu» kako bi ispravniji naziv bio «hercegovački stećak» ili «humski bilig» još bolje. Velika većina stećaka se nalazi u Hercegovini, a na isto se dođe i kad se o sevdalinci priča. Safet Isović, Himzo Polovina i Beba Selimović – najveći pjevači sevdalinke, svi su odreda Hercegovci. Evo, ja bih poručio Hercegovcima koji ne vole sevdalinku (ne mora svatko sve voljeti; ne volim ni ja Matu Bulića pa nismo zato ništa manji Hercegovci niti ja niti Mate) da im je čak i to došlo iz Hercegovine.
Prijeđimo sad malo na pohvale koju su pomalo neočekivane, tj. mnogi bi ih mogli shvatiti kao provokaciju.
Slušaj ovako, ukor ne treba shvatiti samo negativno, on služi da se osoba popravi i njime izričeš neko povjerenje da taj netko još ima šanse biti bolji. Pohvala je obaveza, gora čak i od ukora jer onaj tko je pohvaljen ima obavezu nastaviti u tom pravcu.
Ok, ali prvi na listi za pohvale je Hasan Salihamidžić, a slijede ga Sergej Trifunović i Sergej Barbarez. Nakon njih su seksualno aktivni Lučić, Jakić i Milićević. Bode li to u oči «pravovjerne» Hercegovce Hrvate?
Nema ih šta bosti, i oni su Hercegovci isto kao i mi Hrvati. A Hercegovina je kolijevka velikih sportaša, spomenimo samo Praju Dalipagića, Baku Sliškovića, Zorana Planinića, tako da i u tom segmentu života imamo što za reći.
Milan Lučić?
Mislim da to ne treba objašnjavati. Čovjek je snimio najgledaniji hrvatski film svih vremena, dok Hrvatska snima filmove koje dotira s milijunima kuna, a pogleda ih 200-300 ljudi. Lučićev film su pogledali milijuni ljudi.
Sergej Trifunović?
Sergej je najbolji mladi glumac na ovim prostorima, a k tome je i Hercegovac koji se tako i osjeća. Vezano za sve ovo želio bih reći jednu stvar. Današnja velikobošnjačka politika stalno gura «Bosnu, Bosnu» potirući «Hercegovinu», a s druge je strane izraziti srpski nacionalizam potirao bilo kakav regionalni identitet ističući uvijek taj nacionalni, tako da se Hercegovina nekako svela samo na male okvire zapadne Hercegovine i, kao, samo na Hrvate. A ja bih htio da mi postanemo svjesni tog šireg, regionalnog hercegovačkog identiteta. Znači da i tog Sergeja Trifunovića doživimo kao «našeg». Nije to nikakvo bratstvo i jedinstvo niti bilo kakve jugo-priče; mene to ne zanima. Samo želim reći da je svaki Hercegovac, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, tim regionalnim dijelom «naš». Zašto to nije tako možemo zahvaliti vremenu eskalacije nacionalizma i rješavanja nacionalnih pitanja pa smo zaboravili na neke spone. U puno stvari, mentalitetski najprije, nama je bliži naš Srbin ili Musliman iz istočne Hercegovine, nego Hrvat iz Čakovca ili Bosne. Šteta bi bila da se taj regionalni identitet ne obnovi. Nacionalno se pitanje rješava svojim putem, ali ne smijemo izgubiti taj osjećaj regionalne pripadnosti. Mene srce zaboli kad vidim da se Hercegovci krpe uz tuđe furke. Evo ovo silno navijanje – BBB iz Cima pa Torcida iz Posušja…ma bježi! Imamo mi svoj Zrinski, svoj Široki, svoje Posušje i igrajmo svoju igru. Zašto se uvijek moramo krpati nekome drugome i izigravati veće pape od pape?
A evo, kad smo već kod nogometa, mislim da bi zbog prevelike dominacije hercegovačkih klubova u zajedničkoj ligi (4 zadnja prvenstva su osvojili naši klubovi: Široki, Zrinski i Leotar) i očitog nerazmjera u kvaliteti hercegovačkog i bosanskog nogometa, iako Hercegovina ima deset puta manje stanovnika od Bosne, trebali razdvojiti Premijer ligu BiH kako bi dobili dvije ujednačenije lige – hercegovačku i bosansku. Tako ne bi opadao interes za utakmice jer naši samo slabe igrajući s Bosancima, a za njih smo prejaki. Slično je i u ostalim sportovima.
I još jedna stvar koju želim istaknuti jest to da u nas postoji jedan bistar, brz, inteligentan, zdrav hercegovački humor kojem treba dati više prostora, za razliku od onog bosanskog koji je također specifičan, ali je previše isfuran i već je dosadio i Bogu i narodu. A stalno se stvarala slika, između ostalog i kroz stari «Moj kamen», Hercegovaca kao mrgodnih i ozbiljnih ljudi…moj kamen, krrrriž, drača… Uglavnom, teške i ozbiljne stvari, a Hercegovina je, nasuprot tome, uvijek imala sjajne humorističare i zajebante.
Može li se iz sve ove tvoje priče o identitetu izvući to da su Hercegovci na neki način ugroženi tuđim svojatanjima i potiranjima vlastitog identiteta?
Ma nismo ugroženi jer su Hercegovci toliko jak i toliko vitalan narod da gotovo nikada ne mogu biti ugroženi. To su ljudi koji su i u najteže vrijeme znali opstati, prošvercati, snaći se…evo, nedavno sam čuo da dolje proizvode plastične boce i izvoze ih u Hrvatsku za 30 lipa po komadu kako bi ih ovi vratili za kauciju od 50 lipa. Proizvoditi otpad u Hercegovini i izvoziti ga u Hrvatsku – pa sad ti reci da to može propasti?! Ili neki dan mi priča prijatelj kako se jedan njegov poznanik iz Posušja bavi flaširanjem vode, a kada ga je pitao koju vodi puni odgovorio mu je kako puni «Janu», zato što najbolje ide u zadnje vrijeme.
Hercegovci neće nikada propasti jer mi ne kukamo, ne cmizdrimo niti glumatamo žrtve. To je bosanski štih. Zato sam na kraju rezolucije i parafrazirao onu poznatu pjesmu Maka Dizdara, inače jednu od lošijih pjesama iz sjajne zbirke «Kameni spavač» koju su Bosanci napuhali i napravili od nje nekakav programatski tekst. I posna i bosa i hladna i gladna… Pa tko se normalan time diči?! Ta bi pjesma u hercegovačkoj verziji izgledala ovako nekako: …i mrsna i obuvena da prostiš, i topla i sita, i k tome još da prostiš, sunčana je sva… Kod nas su ljudi široke ruke, vole se isprsiti i počastiti.
Je li to pozitivno ili negativno? Ili kod nas ipak više prevladava čašćenje iz običaja, tako da to ponekad stvarno nadrealno izgleda kada se dvojica pobiju oko toga tko će platiti račun? Je li to smiješno kad malo bolje pogledaš, ili, ako ćemo drukčije, nije li to u velikom broju slučajeva krkanluk?
Pa je, ali zato se okrene i druga tura pa se vrati. Ma pozitivnije je i ljepše, u svakom slučaju, ionako na kraju uvijek dođe na isto – jednom plati jedan, drugi put drugi. Ali, brate, ružno je vidjeti po Zagrebu kako sjednu na kavu pa svatko vadi svojih 6 kuna.
Vezano uz to, ima onaj vic kako je čovjek s Mercedesom došao na benzinsku u Širokom i rekao: «Daj meni bezolovni, a daj i ostalima šta će!»
Isto tako je i u Mostaru čovjek došao u apoteku pa se uvalio preko reda, prije 20 penzionera i veli apotekarki: «Daj meni tablu andola i raji šta pije!» ili kad je plaćao lijekove od 9 KM novčanicom od 10 KM pa mu je ona htjela vratiti 1 KM, a on kaže: «Neka, neka, popij i ti nešto!».
Ma pazi, treba u svemu imati mjeru, ali lijepo je kad u Hercegovini dođem na pumpu, utočim 51 marku, dam 100 KM, a oni mi vrate 50 i kažu: «U redu je!». Malogdje ćeš to doživjeti. Isto tako i ti njima ostaviš ako je marku,dvije gore-dolje… Velim, sve to dođe na nulu, ali je puno ljepše i ljudskije kada se ne ciganči. To je, ustvari, jedna u nizu manifestacija hercegovačkog duha i vitalizma koje moramo zadržati, samo ih malo ufino uobličiti, a nipošto ih se ne smijemo odricati.
Je li i podizanje spomenika Bruceu Leeju jedna od manifestacija hercegovačkog duha?
Naravno! Hercegovina je i kozmopolitska zemlja. Eto, u Hercegovini je podignut spomenik čovjeku s drugog kontinenta i druge rase, ali čovjeku koji nam je svima bio drag i prirastao srcu jer je dijelio neke naše vrijednosti poput upornosti, vještine, borbe za pravdu itd. Između ostalog to je i spomenik hercegovačkom kozmopolitizmu. Naravno da je u svemu tome bila prisutna i određena doza zajebancije zbog toga što se uz spomenike uvijek veže nešto teško, ozbiljno, mrgodno, nešto što čovjeka poziva na odgovornost. Mi smo, nasuprot tome, željeli podići spomenik nečemu životnom, nečemu u što smo naivno, dječački vjerovali. To je bila vjera u fair-play, vjera u bolji svijet u kojem neće pobjeđivati sila nego vještina i pravda. A istovremeno, mostarski Mali Zmaj je bio i naš način da se malo narugamo i ispušemo sve te napuhane mrgodne veličine. Osim toga, stvarno mislim da taj spomenik ima potencijal da postane, ne samo simbol Mostara, nego i Hercegovine.
To je vjerojatno i spomenik koji je najbrže oštećen. Istu večer su ga išarali i prerezali mu nunčake, a nedugo zatim je potpuno izvaljen iz postolja. Kome smeta Bruce Lee?
Evo, izgleda da nekim ljudima to očigledno smeta, ali sve skupa je to pozitivno. To je morala napraviti organizirana skupina idiota jer za učiniti toliki stupanj devastacije oni su se morali dobro opremiti; ponijeti krampove, poluge…. Drago mi je da smo ih natjerali da se oznoje. Konačno da se i takvi oznoje… A to što su ga oštećivali samo pokazuje da ga je trebalo postaviti, kao i da ga treba što prije vratiti. Dan nakon Mostara u Hong-Kongu je podignut drugi takav spomenik i s njim se ništa ne događa. Stoji mrtav spomenik u mrtvom javnom prostoru, a ovaj naš Bruce Lee se i dalje bori, prima udarce, vraća se… I vratit će se Mali Zmaj uskoro!
Jesmo li svjedoci nekih boljih vremena za Hercegovinu? Je li taj spomenik mogao biti podignut prije, recimo, 5 godina?
Nije! I ovo smo jedva progurali… Ali kažem, opći ton je uistinu optimizam. Svaki dan je sve više plodova i rezultata i, u tom smislu, svakim danom sve se više i više afirmira ta neka drugačija Hercegovina. Dolaze bolja vremena!
Za kraj valja još istaknuti i Nininu završnu poruku studentima koja glasi ovako: «Čuvajte se onih tračnica na Trgu…puno naših je tu stradalo!»
Objavljeno u studenstkom listu Moj KAMEN No19