Svojim kolumnama koje piše za nekoliko portala uvijek je izazivala oprečne reakcije. Zbog „oštrog jezika“ jedni je hvale, drugima je trn u oku. Što znači biti provokativan, je li škrti hercegovački kamen pravo podneblje za kreativnost i zašto smo tako i toliko podložni političkim vijestima, Martina Mlinarevoć-Sopta govori za današnji Dnevni list.
Veliko zanimanje vladalo je za Vašu književnu večer u Ljubuškom. Znači – zanimanja za književnost i kulturne programe ima?
Možda zato što me ljudi imaju rijetko prilike čuti u takvom okruženju, odnosno izvan internetskih portala i televizijskih ekrana, a ono što tamo govorim i ispisujem uvijek povlači dozu određene kontroverze. Smatram da zanimanja za književnost i kulturne programe definitvno ima (ma koliko sam svjesna da živimo u vremenu potpune dekadencije duha), ali da je svakako želja za istima i količina tih događanja u nesrazmjeru. Živimo u vremenu kad se za kulturne manifestacije izdvajaju mizerni novci, koji su organizatorima tih događanja na kraju dodijeljeni uz puno muke i kolutanja očima, uz našu klasičnu priču: „’Ta će bolan pjesnička večer/izložba/festival“. Na čelnim mjestima ove zemlje sjede nekompetentni, ličnosti bez ikakve kulturne širine kojima su krajni domet koride i derneci, dekoltirane pevaljke, usta puna janjetine.
Najava ove večeri u sklopu ‘Smokvinog kulturnog ljeta’ je “Martina Mlinarević-Sopta zapalila plantažu”. Jeste li ‘zapalili’ publiku?
Baš taj dan kad se održavala moja pjesnička večer, u Ljubuškom je izbio požar na lokalitetu gradske plantaže, u čijoj se neposrednoj blizini nalazi „Smokva“. Pa nam je bila zanimljiva ta slučajna poveznica i tako je nastala zezancija kako sam zapravo ja zapalila plantažu. Što se tiče publike, moram reći da više volim što su bili razgaljeni nego „zapaljeni“, ali tako to obično ide s mojim stihovima i prozom, smijeh do suza i suze prije smijeha. Atmosfera je bila sjajna, intimna i topla kakva se rijetko doživi i zahvaljujem se svima koji su bili prisutni jer su utkali dio sebe u taj nezaboravan osjećaj.
Živjeti i ne živjeti po zadatim mjerilima. Kako ne živjeti po nametnutim pravila a ostati na pravom, ispravnom putu?
Ja oduvijek tragam ponajprije za tom definicijom „ispravnog puta“. Je li to odustajanje od sebe, povijanje pred gomilom, nestršenje iz savršeno ošišane živice ostatka komšiluka? Meni takav život nikada ne može predstavljati izazov i mjesto vrijedno postojanja, mada bih počesto i ja voljela da mi je netko pokazao jednu avliju s ružama zatvorenu lokotima i rekao: „Evo, samo tu budi, klimaj glavom i ne preispituj stvarnost.“ To bi bilo lakše i podnošljivije, svakako. Otac bi mi sigurno bio puno sretniji. Ali nisam to ja. Izgradio me je inat i ma koliko to često nepametno bilo, živim onako kako sam sama sebi osmislila putanju. Kao takva je puna uspona i padova, uspjeha, sreće, razbijenih koljena i slomljenih srca, ali bar je moja. I nitko je nije kreirao u moje ime.
Jednom ste rekli kako “ne znate i ne volite šutjeti. Pogađa me nepravda i moram viknuti, pod bilo koju cijenu”. Je li cijena previsoka?
Kad se bavite komentiranjem društveno-političke zbilje, a ne znate šutjeti, u ovakvom okruženju ponekad zaista plaćate visoku cijenu. Radi osobnog stava kojeg potpisujete svojim imenom i prezimenom izloženi ste kojekakvim epitetima pojedinaca, grupacija ili naroda, kao i nerijetkim prijetnjama i neugodnostima. Ali sve je to neusporediva mizerija naspram radosti koju vam pruža činjenica da ste u svemu ipak ostali sebi dosljedni i da je na koncu, samo jedan osmijeh dovoljan da ponizi tonu ružnih detalja. U zadnje vrijeme meni je to moja emisija „Dvije škole pod jednim krovom“ koju radim za FACE televiziju, gdje dijalog mladih iz čitave Bosne i Hercegovine razbija višegodišnju nataloženu netrepeljivost i zidove tako nonšalantno i lagano. Kad vidite snagu, prkos i gorljivost tih mladih lica, shvatite da ova borba zaista ima nekog smisla, jer njima želite ostaviti jedan bolji svijet za odrastanje kakvog zaslužuju.
Zašto je danas svima lakše šutjeti i praviti se da ne vide nepravdu?
Generalno je prisutan taj osjećaj kolektivne šutnje iz dva razloga za koja sam s vremenom našla opravdanje, pa me više ne pucaju revolucionarne parole tipa: „Narode, zašto šutiš, probudi se?!“. Jedan je šutnja iz straha, a drugi šutnja zbog zaokupljenosti vlastitim univerzumom i pokušajem da izdržiš dan, prehraniš obitelj i što bolje sklopiš plan funkcioniranja od plaće do plaće. Buntovnost je ubijena osnovnom potrebom za egzistencijom. Najlakše kontrolirani narod je gladan narod. Kad ti glavu ucijenjuju otkazima najmanje ti je stalo do ganjanja univerzalne pravde jer želiš samo univerzalni kruh ponijeti pod rukom kad kreneš s posla. Ako posao uopće imaš. A možeš ga dobiti samo uz podaničko klimanje glavom i opet neku šutnju pred onim „većim“ od tebe, koji te čitav život ima u šaci. Biti svoj, oh, to zvuči tako gordo i revolucionarno. Nažalost, u današnjem kapitalističko-kriminalnom svijetu, često neprovedivo. A za to su najmanje krivi ljudi koji šute, jer ma koliko bih ja voljela da je situacija drugačija, ovu sasvim razumijem i oni koji u ovakvom poretku (gdje pojedinca stalno ugnjetava netko iznad i manipulira s njim kao s lutkom) traže reakciju mase, zaista ne žive stvarnost Bosne i Hercegovine. Mene, međutim, samo sekira gromoglasna šutnja mladih. Studenti koji su u čitavom svijetu pokretači svega, kod nas su u većini slučajeva i sa tek rijetkim iznimkama, samo puki ispijači kava na mondenim špicama, pozeri iz fotogalerija narodnjačkih birtija koje će sutra „lajkati na fejsu“.
Kakva je Vaša/naša stvarnost?
Naša stvarnost je ružna i divna. Zemlja leluja kao herava kula od karata svaki tren prijeteći urušavanjem, kontrolirana od strane inozemnih ublehaša, dana na korištenje domaćim nesposobnjacima i lopovima. Stranačko je stavljeno ispred čovječnog. Humanizam je pojeden i ispljunut u ustima nacionalizma. Dobrota je selektivna, a mržnja kolektivna. Pa ipak, ako se dobro potrudite, u ovoj zemlji naći ćete još uvijek toliko sjajnih ljudi, fascinantnih ličnosti, čudesnih pejzaža koji još nisu otkriveni pod bagerima kojekakvih tajkuna koji su tu zaplanirali neku novu betonsku grdosiju. Moja je stvarnost stoga, kružok takvih lica, inspirativnih boraca sa iscrpljujućim birokratskim i društvenim aparatom, ljudi koji su preživjeli najteže scenarije, ali ne daju da ih povuče dno, uvijek biram zdrav i neopterećen optimizam. Sjednem u auto i obilazim Bosnu i Hercegovinu. Putujem, saznajem, osluškujem, zapisujem. Stajati u mjestu nije i nikad ne može biti korak naprijed.
Zašto vijest o ‘čokoladnim neredima’ u Mostaru puno kraće traje od bilo koje vijesti iz politike?
Zato što to nije poželjna vijest. Kad godine potrošite na formiranje medijske i masovne hipnoze o podijeljenosti i sukobima, jedno takvo događanje je šamar vašoj višegodišnjoj struci profesionalnog izazivača mržnje. Samo senzacionalizam protkan nacionalnim i religijskim kaosima je opijum koji se prodaje. Čokoladni neredi su tim i takvima samo šprdajuća manifestacija pogubljenih jugovića i djece cvijeća. Sretna sam što sam bila dio tih „čokoladnih događanja“, jer pozitivna vibra koja se upumpala u svaku poru Španjolskog trga taj dan, bila je nešto što nisam osjetila dugo vremena na našim prostorima. Poraz nataložene priče i vrisak zdravih, oslobođenih svih ideologija osim one što se uparkirala između grudi, a zove se srce.
Što danas znači biti provokativan?
Tužno, ali istina je postala najprovokativnija. Kad govorite istinu niste podobni nijednom od tri naroda koja nastanjuju ovu zemlju, istina vas katapultira u sfere kontroverzi i stalno ste na udaru onih kojima vaša „provokativnost“ remeti uobičajen ritam. Ako me pitate glede mene osobno, potpuno sam se naviknula da se moji tekstovi iščitavaju selektivno i onako kako određenim grupacijama u tom trenutku paše. Tako u deset dana variram od najveće kraljice do hrvatske izdajnice, od srčanog patriote do fašistice s kamenjara. A ja uvijek ista. Uronjena duboko u svoju zemlju, inspirirana malim ljudima velike mudrosti, bespoštedna prema svim političarima koji su govna, nevažno iz koje stranke dolazili. Etikete koje se vežu uz mene, a pridodaju ih oni koji me smatraju nekakvim svojim projektom na koji polažu pravo, pa me jedan dan ustoličuju u heroinu, a već drugi valjaju u blatu jer ne idem po njihovoj zamišljenoj putanji „ispravnosti“, meni su samo pogonsko gorivo. I kako već jednom zapisah – sloboda je kad te nitko od takvih ne gotivi.
Izgubili smo kompas kada su u pitanju moralne vrijednosti. U čemu je spas?
Ne bih ja olako generalizirala, a i pitanje morala je danas upitno, odnosno kad vidimo tko ga propagira i na koji način, pa lako dođete u situaciju da se lekcije o moralu često dijele iza amoralnih i licemjernih zavjesa. Dakle, lako bismo mi s moralom, da danas nije toliko onog lažnog. Da danas nije toliko onih koji ne vide svoje vlastite postupke, a drže pune šake spremne za kamenovanje onog drugog. Moral nije ono što dvolična mahala prodaje pod moral. Svatko je za sebe arhitekt svog života, te hoće li taj pejzaž nalikovati na urbanistički kaos ili savršeno sazidano zdanje, ostavljam svakome osobno na izbor.
Vjerujete li u bolju i ljepšu budućnost ove zemlje?
Da u to ne vjerujem pogazila bih sve ono što jesam. Bosna i Hercegovina je točka gdje počinjem i završavam. U ovom trenutku je naivno vjerovati u bolju budućnost jedne ovakve zemlje koja to nije, i koja egzistira na ivicama potpunog raspašoja, ali ja drugačije ne znam. Smatram da će ova zemlja nadživjeti količinu kretena koji su je zaposjeli zadnjih dvadeset godina i koji je ubijaju svaki novi dan, istovremeno puneći svoje džepove, jer samo loša, neorganizirana, kaotična i ispodijeljena njima odgovara.
Je li kultura u BiH centralizirana?
Pa generalno bi se možda i moglo reći da jeste, ali vidim također veliku borbu mnogih entuzijasta iz manjih gradova kako pokušavaju razbiti ustajalu žabokrečinu i pokrenuti kulturna zbivanja u svojim sredinama i to mi je nemjerljivo vrijednije od onoga što se po nekom defaultu i logičnom slijedu događa u velikim centrima. Manji gradovi imaju problem s autizmom onih koji brinu o kulturnim događanjima i većinu novca ubrizgavaju u projekte i manifestacije po glavnom gradu, pa onda oni ostaju nekako na marginama kulture. Mi smo zemlja nepresušne kulture, tradicije i naslijeđa, na svakom metru se može pronaći nešto vrijedno, netko vrijedan respekta, reflektora, pljeska i publike. Groziti se provincije iz udobnosti urbanog miljea i palamuditi s plaćenih balkona neke sinekure, a da malim sredinama nisi niti dao priliku, je ništa drugo do provincijalizam nemjerljivih razmjera.
Ljeto je, u Hercegovini je sezona festivala: imali smo MBF, NAFF, slijede WHF i MFF u Širokom Brijegu. Nemaju budžet SFF-a, ali imaju publiku. Je li škrti kamen izvor kreativnosti?
Hercegovina je to oduvijek i bila. Rasadnik jedinstvenih talenata, mjesto gdje čarobni pucnji kreativnosti ubijaju svaki primitivizam. Podneblje krša i kamena, u svoj svojoj surovosti brusi fascinantne priče i ljude koji su pokrenuli odlične priče poput WHF i MFF. Oba festivala su meni osobno iznad klasične festivalske priče, oni su svojevrsno čudo s kamena, bez lažnog pomodarstva i ukočenosti, relaksirajuća regeneracija duha u samo par dana i ljudi to prepoznaju.
Ako govorimo o kulturi u javnom dijalogu, u medijima, kakva nam je medijska kultura?
Medijska kultura nam je baš kao i veći dio medija – katastrofalna.