Mile Lasić rođen je 1954. godine u Uzarićima (Široki Brijeg), osnovno i srednje gimnazijsko obrazovanje završava u Širokom Brijegu, fakultetsko u Sarajevu (diplomirani politolog); poslijediplomski studij pri Univerzitetu u Sarajevu (magistar društvenih znanosti). Prije rata bio je i državni službenik i diplomat, pa u poraću novinar. Trenutno je izvanredni profesor na studiju politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.
Za čitatelje koji nisu upoznati ili su slabo upoznati sa Vašim likom i djelovanjem, kako biste se ukratko predstavili i što biste izdvojili iz svoga životopisa kao najznačajnije?
Autor sam tisuće tekstova dok sam radio kao dopisnik iz inozemstva i prevoditelj, pa potom i na stotine znanstvenih referata i kulturoloških eseja, te 12 knjiga po povratku u BiH, dok bi se 13. knjiga („Avanti diletanti“) trebala pojaviti do kraja ove godine, tako mi prije par dana rekao dobri čovjek Ivan Pandžić, prvi čovjek „Synopsisa“. Iz mojih javnih očitovanja, tekstova i knjiga je razvidno da sam slobodan čovjek i nastavnik, koji ne pripada ni jednoj ideologiji ili političkoj stranci, dapače, stojim naspram njih veoma skeptično i kritično. Uostalom, kao profesor politologije temeljim „geopolitiku smisla života“, kako bi to rekao uvaženi hrvatski publicista Danko Plevnik u njegovoj istoimenoj knjizi, upravo na onomu što su nam donijeli prosvjetiteljstvo i politička moderna, pa sam kritično distanciran prema svim velikim socijalnim opijatima (ideologije, klase, vjere i nacije …), posebice primordijalističkim i prenijalističkim snatrenjima o vjeri i naciji. Još eksplicitnije kazano, privrženik sam modernističkih pristupa u dekonstrukciji onoga što jesu vjera i jezik i nacija, što imam zahvaliti kozmopolitskoj kulturi stečenoj dugim životom u svijetu transnacionalnih pulsacija i integracija. Time sam postao kompleksniji čovjek i nastavnik i to javno svjedočim, pa sam i „target“ onima koji žive kulturu nasilja u „zemlji zarobljenog uma“, govoreći jezikom jedne moje knjige. Naše tzv. visoke kulture nisu, naime, dovele do kraja proces stvaranja nacija, kod nas je i de facto i de iure riječ o „zakašnjelim nacijama“ koje i nemaju šanse više transformirati se u „nacije države“ (jer takvo što podrazumijevaju poklapanje nacije i teritorije), pa su utoliko više frustrirane i njihov nacionalizam je besmisleniji. Nacionalizmom se proizvodi nacija, upozorio je pokojni Ernest Gellner, pa je našim nacionalistima preostalo neprestano busanje u prsa nacionalnih identiteta, ili osporavanje identiteta drugima. Zbog toga je BiH tu gdje jest, dakle u crnoj rupi, izvan procesa transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, te posljedično i izvan unutarnjih i izvanjskih integracija. Suptilne teorije strogo razlikuju integracije od nasilnih akulturacija i asimilacija. BiH je danas višenacionalna zemlja, takvu su je oformile njezine visoke kulture, u prvom redu vjerske razlike, pa ne može više ni nazad u vrijeme Ahdname i potonjeg „millet sustava“, nego mora naprijed, u zakašnjelu modernizaciju i političku modernu, u drugu liberalnu revoluciju, a za to nema dovoljno ni volje ni pameti. Bilo bi nužno izvršiti kritiku svih kontraproduktivnih vjerskih uplitanja u politiku unutar srpskih i hrvatskih kulturoloških krugova, ali ću izdvojiti kao kuriozitet kako se inače umjereni vjerski čovjek reisu-l-ulema ef. Kavazović u obraćanju papi Franji u Sarajevu referirao na model Ahdname. Uostalom, vrijeme je da se sve vjerske zajednice priberu i da ne zagovaraju „millet“ u 21. stoljeću, jer takvo što ne čini dobro ni vjerama ni nacijama ni državi BiH. Opet kao ilustraciju dokle smo daleko otišli u nerazumijevanju BiH navest ću izjavu Bakira Izetbegovića kako su Hrvati u BiH „pozitivno diskriminirani“, čime je demonstrirao kako njegov politički i kulturološki milje ne razumije i ne prihvata višenacionalnost BiH i hrvatstvo u BiH kao neupitnu i posve normalnu činjenicu. O tomu kako sami hrvatski „geniji praznine“ predstavljaju hrvatstvo u BiH dalo bi se, također, naširoko i vrlo kritično raspredati. Uostalom, samo kad se osporava višenacionalnost BiH i ja sam Hrvat, pa tek potom Bosanac i Hercegovac i na kraju Europljanin, inače bih obrnuo redoslijed. Da ga nisu zadavili nasiljem i danas bih u lepezu mojih identiteta uključio jugoslavenstvo, ali su ga političke barabe ubile za sva vremena …
Iz ovog što ste rekli se ne vidi, ipak, tko je Mile Lasić posve privatno?
U osnovi običan obiteljski čovjek čija je sudbina da živi na točkovima, razdvojen od onih koje voli. K tomu ponosni „did“ jednog malog „Berlinera“ (oni koji znaju njemački znaju da se pod ovom imenicom skriva i stanovnik Berlina i slatka mala krafna). „Dedino sunce“ i „didova pametnica“ s dvije godine piše prva slova, te prekrasno govori i njemački i naš jezik i čini njegove i baku i dida i nenu i djeda neopisivo sretnim. Mogao bih mirne duše dodati da sam i „gastarbajter“ u vlastitoj zemlji, ili da se osjećam kao „Sizif“ i „don Kichot“ u jednoj osobi, jer sve što sam radio u životu pokazalo se kao „sipanje u rešeto“. Živim, dakle, i privatno u internacionaliziranim odnosima nužnog međusobnog uvažavanja, pa mi se već po tom osnovu nameću metode uvažavanje pluralnosti i upravljanje razlikama umjesto njihova potiranja. Otuda i moje neskriveno neuvažavanje domaćih političkih kvazi-elita, koje i kad se kunu u europsku budućnost moje i njihove zemlje, govore kao suvremeni feudalci, demokraturske age i begovi. U svakom slučaju, ne misle ozbiljno, jer im i nije cilj višenacionalna i funkcionalna pravna država, nego dijelovi BiH u njihovom vlasništvu.
A što Vas uistinu čini drugačijim?
Ne znam, ali najznačajnijim smatram etično življenje i djelovanje u okruženju koje je beskrajno licemjerno i korumpirano te nepripadanje civilizaciji nasilja svuda oko sebe, jer možda tim putom i ispunjavam preduvjet za intelektualca, kako ga razumije, primjerice, autor božanstvene knjige “Bogozaborav“ o.p. dr. Frane Prcela. Slično dr. Hansu Kuengu i dr. Frane Prcela inzistira na ethosu (etici, moralnosti, ćudorednosti) u prosuđivanju uloge intelektualca i kroz povijest i danas. A kao profesor međunarodnih odnosa usuđujem se ustvrditi da bez ethosa nema ni unutarnjeg ni međunarodno-pravnog poretka, čemu nas uče i Povelja OUN i neki dokumenti Drugog vatikanskog koncila i Deklaracija o svjetskoj etici Parlamenta svjetskih religija iz Chicaga iz 1993. godine. Uostalom, na aktualni sunovrat u civilizaciju nasilja nas upozorava i papa Franjo, taj neobični lik na čelu Rimske kurije, koji se u svijetu neoliberalnih laži i nasilja izdvaja i srcem i razumom. A kad sam već spomenuo Prcelinu knjigu u izdanju Synopsisa, koju sam i promovirao svojedobno u Mostaru, još mi odzvanja u ušima njegova ocjena: „Strpljivo istraživanje, uporan rad, javno prosvjetljavanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga ‘sekularnog duhovnika’ – sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca“, jer oni su „sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč i na štetu osobne koristi“.
Ali, zašto Vas napadaju sa svih strana?
To pitajte druge. U svakom slučaju ono što jesam (i ono što nisam) je moj samosvjesni izbor pa se nemam pravo ni žaliti kad me napadaju iz neznanja (jer ne poznaju ustavno-pravnu materiju, pa im čak i institucionalna jednakopravnost i federalizam izgledaju opasnim po zemlju), ili jednostavno zato što su intelektualne „zamlate“, kako bi ih označio dragi banjalučki kolega Đorđe Vuković. Ravnatelj Hrvatskog leksikografskog instituta u Mostaru Ivan Anđelić, inače moj mostarski sugovornik, tvrdi da unosim „pozitivan nemir“ u Mostaru, pri čemu neki u Sarajevu ne mogu prihvatiti da u Mostaru i Hercegovini može biti bilo što dobro, bez njihova „atesta“. U svakom slučaju je stvar izbora ako netko svjesno izigrava „don Kichota“, ili demonstrira „paradigmu nenasilja“ ili „civilizaciju ljubavi“, te prezire „civilizacije laži“ i „civilizacije nasilja“ koje su masovno prihvatile akademske i političke elite u BiH i u regiji. Malo je ljudi koji su se časno proteklih godina provukli kroz život i profesiju, tako se barem meni čini, dok mnogi o sebi misle kao poštenim i neovisnim, iako su duboku zaronili u tranzicijsku kaljužu služeći ideologije i politike pravnog i političkog nasilja. Ljudi alternative ili „trećeg modusa“, koji su odbili služiti i „crvenog“ i „crnog vraga“ se mogu nabrojati na prste dviju ruka u cijeloj BiH. Čini mi se da sam među tim marginalcima…
Tijekom svoje karijere bili ste i bosanskohercegovački diplomat te ste zbog političkih razloga morali napuštati diplomatsku službu i profesiju jer niste htjeli pripadati nijednoj političkoj stranci. Smatrate li da ste svoju političku neovisnost zadržali sve do danas?
Već sam na neki način odgovorio na ovo pitanje. Prvo sam napustio jugoslavensku diplomatsku službu i stavio se na raspolaganje tek međunarodno priznatoj državi BiH, ne znajući da će se u njoj uskoro zadaviti dotadašnji način života, bojati se zauvijek. Uskoro je postalo, međutim, beskrajno jasno upravo to, pa sam morao odustati i definitivno od profesije za koju sam se školovao. Uostalom, već sam tada javno govorio i pisao da se radi o dvostrukom udaru izvana, ali trostrukom udaru iznutra protiv BiH. U vremenu u kojemu živimo postat će jasno da se radi o četverostrukom udaru iznutra: uz tri ambicije etnonacionalističke provenijencije na djelu je i udar pseudograđanske orijentacije i unitarističke ne-pameti. Iz ovog je i niklo moje žestoko protivljenje ne samo separatnim koncepcijama, nego i unitarnim i centralističkim ambicijama „političkog Sarajeva“, jer u osnovi imaju za ambiciju dekonstituciju Hrvata u BiH, s obzirom da su nemoćne pred činjenicom zvanom Republika Srpska. Da je sreće kao što nije, ono što sam ja govorio u proteklih šest godina govorili bi moji bošnjački prijatelji i kolege, ali nisu, čast vrlo rijetkima. Da, zadržao sam, uz visoku cijenu ostajanja bez profesije u ratu i potonjeg izbjeglištva vlastitu političku neovisnost, koju de facto živim i u mom povratničkom životu. Osnovao bih inače Stranku čestitih ljudi kozmoplitiskih svjetonazora, krovno uvezene na razini BiH, samo da sam malo mlađi.
Što znači neovisno djelovati u našem društvu, ili u bilo kojem društvu? Koje popratne pojave sa sobom nosi zauzimanje neovisne pozicije unutar javnog djelovanja?
To znači da ostanete beskrajno usamljeni, da se u neko doba nemate ni na koga osloniti izuzev na nesigurnu vlastitu pamet i znanja iz svijeta, ukoliko ste ih stekli. Čim ne pristajete na logiku tzv. poželjnog glasa, tretiraju vas sumnjivim ili opasnim, pa vas opstruiraju kako znaju i umiju, a to stvarno i znaju i umiju. Vrlo sam ponosan što nisam u skupini privilegiranih, nagrađivanih, maltene dvorskih intelektualaca. Dapače, mene su ganjali moćnici i njihove medijske sluge i s lijeve i desne obale i Neretve i Miljacke, hoću reći i hrvatski i bošnjački etnonacionalisti i pseudograđani, stilizirajući me po potrebi u „hrvatskog izdajnika“, ili „ideologa HDZ-a“, ali i u „provincijskog ustašu“ i „ustašu u jagnjećoj koži“. U Velikom parku u Mostaru me jednom čak presrelo i zamahnulo na mene uz povik: „Što je mozgonja, majku ti j…“. Hoću reći da su iživljavali na meni i politički i medijski polusvjetovi, nerijetko nagrađivani i privilegirani od njihovih gospodara. Ozbiljniji je problem što vas ne brane kolege, ili vas čak isključuju iz javnog života ukoliko zastupate teorije upravljanja razlikama, dakle konsocijacijske metode, koje su u osnovi institucionalne jednakopravnosti na srednjim i višim razinama (domovi naroda, pariteti, veta…). Slijepci koji se furaju na majorizacije su kao demokrate, a ovakvi kao ja slabi profesori i znanstvenici i k tomu loše patriote. Bit će da je obrnuto. Pri tomu, i ti koji to rade znaju da je konsocijacija demokratska metoda upravljanja razlikama i put iz nestabilnosti u stabilno i zdravo društvo, ili znaju razlike između etnija (njih je u svijetu između šest i osam tisuća) i nacija (njih je nekoliko stotina) i nacija-država (njih je svega 193, formalno gledavši članstvo u UN-u). Imate izbor, dakle, profitirati od toga što šutite, pa igrati namještene utakmice, ili baviti se teškim ali utoliko nužnijim prosvjetiteljskim radom, europeizacijom zapuštenih narativa i politika. Ja sam se odlučio za ovo drugo.
Žalite li što ste izabrali taj put?
Za sve što mi se događa sam makar dijelom i osobno kriv, jer sam po povratku u BiH pristao sudjelovati u velikoj brbljaonici, pomislivši da sam u obvezi posredovati iskustva njemačke kulture ozdravljenja bolesnog društva. Ali, ovdje se nema pretpostavki za ozdravljenje, jer su protagonisti rata postali vlasnici mira, kao i proračuna na svim razinama, prebogati i osioni gospodari naših sudbina. Utoliko sam se i prevario što sam išao otvorenih prsiju na isukane mačeve domaćih hulja i huljica, tranzicijskih profitera naše nesreće. Preživjeli smo diktaturu, samo da preživimo i demokraciju, netko je već rekao, a zapravo nije riječ o demokraciji nego o demokraturi. Više i ne vidimo koliko su naši gradovi prljavi i ljudi zapušteni, u Mostaru moji studenti vrište kako bi se grad očistio od smeća i pacova, itd. Većina građana se akomodirala, da ne kažem dala korumpirati čim je pristala na političke laži kao istine pa i ne vide da je BiH bolesna i propala država koja neće preživjeti njezin izvitopreni sustav vrijednosti ukoliko nastavi njegovati laži o sebi i svijetu oko sebe, ukoliko se ne osposobi za konsenzualnu politiku i novi društveni, konsenzualni ugovor.
Često govorite o prokletstvu kulture selektivnog sjećanja, jedno Vaše djelo nosi upravo taj naziv. Što znači živjeti to prokletstvo i kako nadići takvu kulturu?
Posljednja moja knjiga „Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja“, u izdanju Friedrich Ebert Stiftung, je promovirana sredinom rujna ove godine u Banja Luci na važnoj regionalnoj konferenciji na kojoj je konstatirano da živimo „socijalni Alzheimer“ (Ž. Korać) i udobnost selektivnog sjećanja (Ž. Puhovski), iz čega i niče prokletstvo priprema za sljedeće ratove.. Knjiga će, dakako, ostati temeljito nepročitana, kako joj je i prorokavao njezin recenzent dr. sc. Dragan Markovina, upravo nagrađen Nagradom Mirko Kovač u Rovinju, što me veseli, jer se i on bavi istim temama u slučajevima Splita i Mostara. U najkraćem iskazano, u civilizaciji nasilja koju živimo, političke elite grade svoju budućnost na viktimizacijskim narativima, jer se i ne mogu pozvati na bilo kakve uspjehe u ekonomiji, kulturi, i tsl. Ali, rekao sam stotinu puta već, mora se prestati s viktimizacijskim i viktimo-transgresijskim narativima i politikama, te da se u našem slučaju radi o potrebi za europeizacijom i kosmopolitizacijom i ambijenata i identiteta, kako bi to rekao pokojni profesor Ulrich Beck. Ili, govoreći jezikom jedne drage njemačke znanstvenice: „Rad na nacionalnom pamćenju je neprijatan, ali je nužan“. Tako je kazala uvažena Aleide Assmann, misleći na pošten, etičan, kritički i propitujući rad, a ne na proizvodnju primordijalističkih i perenijalističkih laži, čemu su sklone i naše historiografije i politologije i sociologije u svim našim političkim i akademskim centrima. Ne radi se nego o tomu da se ne znamo postidjeti, a morali bismo. Tako nas je uostalom poučio i nedavno umrli G. Grass, Inače, doviđenja u sljedećem ratu.
Dugo ste boravili u Njemačkoj, kakav je bio Vaš dojam Bosne i Hercegovine promatrajući je izvana i što Vas je dočekalo prilikom povratka 2009. godine?
Trebalo mi je neko vrijeme da pojmim kako u BiH nema ništa više od onoga što sam naučio radeći u sjenci pokojnog Branka Mikulića (o tomu vidjeti u mojoj nedavno objavljenoj knjižici o Branku Mikuliću u Napretkovoj nakladi), te da se BiH kulturološki i politički zaputila u njezino predpolitičko doba – u vrijeme millet sustava. Inače, dugim životom u EU sam samo potvrdio ono što sam i ranije znao: nikomu se ne smije dozvoliti potiranje bilo kojeg oformljenog identiteta, niti za tim ima ikakve potrebe. Jer, ma kako oni nastali kroz povijest, a u BiH su nastali temeljem tzv. visokih kultura (u biti vjerozakona, zbog čeka vjerske zajednice i nisu nevine u ovoj priči), njih se mora respektirati, od njih poći pa ih potom kosmopolitizirati, baš kako je uoči smrti govorio profesor Ulrich Beck u Sarajevu. Uostalom, i mi u BiH i drugi narodi u Europi su prvi put u prilici živjeti složene identitete u Europskoj uniji, ukoliko EU još bude postojala kad mi stignemo na red za prijem u nju. Ja sam, dakle, temama europeizacije narativa i politika u BiH i u Srbiji posvetio najduži dio mog života, bivajući svojevrsni prvosvećenik ovih ideja, što danas nije popularno priznati, pa to iz inata i činim. Stekao sam i ovim putom samo rijetke prijatelje i mnoge neprijatelje …
Kako ocijeniti postojeće političko stanje u BiH, od potpisivanja Daytonskog sporazuma do danas?
Imao sam čak četiri ponude za sudjelovanje u obilježavanju 20. obljetnice od kraja rata u BiH i prihvatanja jednog mirovnog međunarodnog ugovora kakav je Opći okvirni sporazum za mir u BiH, ali ću ih sve ignorirati ukoliko već nisam. Žao mi je jedino što nisam mogao prihvatiti poziv iz Potsdama, dok sam posve svjesno ignorirao poziv dviju akademija, banjalučke i sarajevske, a meni bliskoj zakladi objasnio da ne želim igrati namještene utakmice s unaprijed poznatim ishodima. Vrijeme je, naime, prestati govoriti o promjenama Daytonskog ugovora, pa se koncentrirati na nužni konzensus oko izmjena Anexa 4 tog ugovora, jer je jedino on promjenjiv obzirom da je još uvijek jedini važeći ustav postdaytonske BiH. Ona je, pak, samu sebe dovela u pitanje u ovom njezinom postadaytonskom periodu „ni rata ni mira“, ili „nedovršenog rata“ i „nesavršenog mira“. Ovo što živimo danas je iz politološke vizure najbolje ocijeniti iz više razloga „zamrznutim konfliktom“, ili „pasiviziranim zamrznutim konfliktom“. Imamo najmanje tri isključive istine o proteklom ratu (i o svim prijašnjim ratovima na našem tlu), to jest tri politike nasilja prema sumornim istinama o našim ulogama u njima. Oni nisu nikad bili samo obrambeni, oslobodilački ili domovinski, nego su bili i pljačkaški, posebice posljednji koji je de facto bio tranzicijsko-pljačkaški, koji je ove zemlje i narode odveo iz kakvog-takvog socijalizma u neoliberalni kapitalizam, ili ovo što živimo je ipak feudalizam. S najmanje tri paralelne istine nastaju, dakako, i tri paralelna svijeta, pa nastupa vrijeme međusobnih ignorancija inače beskrajno bliskih naroda i kultura. Ja se s tim nisam mirio, pa sam proteklih godina uradio sve što je bilo u mojoj moći na dekonstrukciji nasilničkih ambijenata, narativa i poilitika, sviđalo se to komu ili ne. Dakako, ponosan sam i što sam bio i član Ekspertne skupine za promjenu Ustava Federacije BiH, ali sam i ožalošćen što sve to nije proizvelo efekat koji smo očekivali. A obilazeći BiH uzduž i poprijeko izgubio sam i posljednju iluziju o lijepoj zemlji u zemljopisnom pogledu i beskrajno zaostaloj u kulturološko-političkom pogledu.
Koja je strategija za izlaz iz permanentne političko-ekonomske krize? U kojem smjeru se BiH kretati ako želi imati prosperitetniju budućnost?
Nedavno sam na konferenciji Paneuropske unije u Mostaru objasnio zašto se BiH nalazi u ovom momentu u prijelomnoj fazi i zašto su – i „berlinski proces“, koji je vrhunio krajem kolovoza u regionalnoj infrastrukturnoj agendi na Bečkom summitu čelnika EU i šest zemalja „zapadnog Balkana“, i tzv. britansko-njemačka inicijativa, koja je proizvela pojačanu medijaciju EU u odnosu na BiH, pa dovela i do stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i Reformske agende za BiH – posljednja modernizacijska šansa upravo za BiH. Tekst je moguće pročitati in extenso na mojoj web stranici (www.milelasic.com), pa bih ovdje samo dometnuo: ma što mislili o domaćim političkim akterima, ili ma tko bio stvarni tvorac Reformske agende za BiH, a to su po svoj prilici stručnjaci MMF-a i EU, dok su našim vlastima prepušteni tzv. akcijski planovi, nema nam druge nego podržati set reformi ekonomske i socijalne i pravno-političke naravi. Te se k tomu nadati da svjetske birokrate, uključivo i eurokrate u Bruxellesu, imaju na umu i nužne ustavne promjene za cijelu BiH, koje bi je definitivno učinile kompatibilnim s onim što je očekuje u Europskoj uniji. Jednog dana moj Abele, a do tada se molite svojim bogovima, ako ste vjernici, da EU nadiđe trenutne krize i ne odustane od BiH.
U Mostaru, 07. listopada 2015. godine.
Razgovarala: Jelena Čevra l Svijetlo riječi
wpDiscuz