Ima li kraja ludilu u Bosni i Hercegovini?

U nekim islamskim krugovima digne se dreka čim se u Francuskoj zatvori neka džamija ili protjera radikalne imame. Bilo bi vrijeme da ti isti krugovi dignu dreku kad se dogode događaji koji upozoravaju da je bosanski islam počeo padati pod utjecaj neprosvijećenoga.

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Tek što je Abdulah Sidran poželio baciti sidro u morskoj nemirnoj luci o kojoj ne zna puno, zaprijetio je Izetbegović kako njegovi protivnici moraju računati s islamskim svijetom. A da toga isključivoga afričkoga i azijskoga islamskoga svijeta, nažalost, ima već i u samoj Bosni i Hercegovini, pokazao je zahtjev njegovoga kolege, gradonačelnika Bužima da se skine reklamni panel na kojoj se nalazila čestitka katolicima za Božić. Navodno, ta čestitka vrijeđa muslimane koji žive većinski u tom mjestu. Nedugo zatim pojavio se u Zenici jumbo plakat s natpisom kako slavljenje nove godine ne pripada bošnjačkoj i islamskoj tradiciji.

Kad bi poneki islamski fundamentalisti doista pročitali Kuran, shvatili bi da Božić na svoj način pripada i njihovoj tradiciji. Isusa koji simbolizira božićne i novogodišnje blagdane spominje se i u Kuranu kao velikoga proroka i čudotvorca, uzor čovjeka, rođenoga od najplemenitije žene, i to začeta Božjom voljom a ne ljudskom.

Strah je opravdan

Taj fanatizam i vjerska isključivost, koje ne pripadaju europskom i bosanskohercegovačkom islamu, zbunili su mnoge.

Čak je bio i reakcija od strane pojedinih bošnjačkih političkih igrača, uglavnom onih iz lijevih krugova, koji ne osuđuju taj primitivni vjerski fanatizam – europskom svijetu neprikladan – zbog iskrenoga uvjerenja kako svatko ima pravo na svoju vjeru i tradiciju, nego više iz straha da se ne pomisli kako građanska država u BiH nije moguća. Neke od njih hvata doista strah od pomisli da bi s takvim zanesenjacima morali dijeliti jednoga dana isti izborni prostor, a možda i više od toga.

Strah je opravdan, ali on ne može biti razlog da se, dalekosežno gledano, i druge uvlače u neizvjesnu budućnost. Ako ništa drugo, jedno je poslije ovih ekscesa postalo jasno. Određeni bošnjački krugovi žele dominantni islamski prostor u BiH na kojem će određivati što se smije čestitati i činiti a što ne smije.

Upravo ta činjenica ukazuje na to da bi se u slučaju stvaranja građanske države, u kojoj bi zasigurno došlo do suradnje između sekularnih bošnjačkih stranaka s onim hrvatskim i srpskim, pojavili nemiri među bošnjačkim političkim frakcijama, pa možda čak i sukobi većih razmjera.

Kamo ide bosanski islam?

Naime, očito je da poneki Bošnjaci sanjaju islamske snove koji nisu spojivi s europskim razmišljanjima o ljudskim i vjerskim pravima, slobodi i demokraciji, ali niti s prosvjetiteljskim duhom 21. stoljeća. Ako je i bilo onih među europskim političarima koji su vjerovali u mogućnost istinskoga suživota u građanski uređenoj BiH, razmislit će poslije ovih ispada u Bužimu i Zenici malo ozbiljnije o tome. Jer ono što je u kršćanskim katoličkim državama Europe danas moguće – da sve religije budu ravnopravne i uvažavane na svakom pedlju zemlje – očito u nekim dijelovima BiH to ne ide. Ili barem neki misle da ne bi trebalo ići. U nekim islamskim krugovima digne se dreka čim se u Francuskoj zatvori neka džamija ili protjera radikalne imame. Bilo bi vrijeme da ti isti krugovi od Zagreba do Sarajeva dignu dreku kad se dogode ovakvi nemili događaji koji zabrinjavaju, jer upozoravaju na to da je bosanski islam počeo polagano padati pod utjecaj onoga neprosvijećenoga i netolerantnoga azijskoga i afričkoga.

Što je to „islamofobija“?

U zadnje vrijeme poneki bošnjački portali, ugledajući se na Erdogana, pišu o islamofobiji u Europi. U svijetu ne postoji niti jedna prostor na kojem se uvažava sloboda svih religija, pa i islama kao na europskom tlu. Džamije niču diljem Europe kao pečurke poslije kiše i nikoga to ne smeta. Ono što smeta jesu radikalni imami i muslimani koji misle da je moguće Europu baciti 200-tinjak godina unazad. Ako netko pod islamofobijom smatra prosvjede protiv ponašanja ponekih pridošlih afričkih i azijskih muslimana koji svojim shvaćanjem slobode, tolerancije, odnosom prema ženama, ateistima, onima koji drugačije žive i misle, nasilju, taj i sam sanja o više utjecaja onoga militantnoga islama nego prosvijećenoga s kojim je moguć suživot. Ako netko u modernoj Europi iz „vjerskih pobuda“ ubije vlastitu sestru zato što se željela rastati od nasilnoga muža ili udati za kršćanina; maltretira prolaznika na ulici zato što nosi križ; pljuje na čovjek na ulici jer je Židov… onda se s pravom postavlja pitanje mogu li se takvi ljudi integrirati u europsko društvo.

Malo više distanciranja europskih, pa i bosanskohercegovačkih muslimana, od takvih srednjovjekovnih kreatura ne bi bilo na odmet.

Upravo zbog vrlo negativnoga iskustva europskoga društva s pojedinim muslimanskim došljacima iz Azije i Afrike, trebali bi se muslimani u BiH drugačije postaviti u životu nego to čine određeni krugovi u Bužimu, Zenici, pa i drugim gradovima. Ukoliko među europskim muslimanima bude više prosvjeda protiv islamskih fundamentalista, bit će manje „Orbana“ u Europi.

Svatko neka pogleda u svoju „avliju“

To da su Srbi učinili grozne zločine nad bošnjačkim stanovništvom u BiH, pa i poneki Hrvati, ne daje pravo određenim bošnjačkim krugovima da se danas ponašaju netolerantno prema drugima i drugačijima. Uostalom niti Bošnjaci nisu ostali potpunosti čistih ruku u prošlom ratu. Učinjeno je dosta zločina nad Hrvatima u Bosni koji se isto tako ne smiju olako zaboraviti. Zaboraviti se ne smiju niti oni nad Srbima, bez obzira što ih je bilo puno manje nego bošnjačkih žrtava od srpske strane. Tko želi cjelovitu BiH, ravnopravnost konstitutivnih naroda i građana i mir u njoj, mora se naučiti praštati.

Već sam u jednom od prošlih tekstova upozorio da je u budućnosti moguć sukob radikalnoga islama i europske desnice. Takav sukob ne bi koristio nikome, a ponajmanje prosvijećenim kršćanskim i muslimanskim vjernicima. Na taj tekst je reagirao na vrlo čudan način gospodin Mustafa Cerić. Uvjeren sam da tekst nije pročitao do kraja. Da jest, ne bi reagirao onako smušeno. A možda i jest, pa je reagirao kako misli. Nažalost, to se događa često kad je čovjek previše ponesen određenom ideologijom. Tada u zanosu ne vidi niti ono što mu naškoditi može.

Malo više razboritosti

Zadnjih dana, slično Ceriću, na muslimane svijeta se pozva i Bakir Izetbegović. Očito niti on ne shvaća da je to nadolijevanje ulja na vatru i onako loših odnosa u Europi i BiH, koji mogu dovesti do onoga što ne bi bilo dobro ni za jednoga razumnoga i dobronamjernoga čovjeka. U tekstu zbog kojega me je napao gospodin Cerić, nisam mislio na to kako je zapadni svijet vojno nadmoćniji – iako jest – nego na to da sukobe ne bi trebao nitko priželjkivati. Ni Dodik, ali niti Izetbegović. Suludo je da se ratnom retorikom Dodik poziva na braću Ruse, ali isto tako zvuči apsurdno kad Izetbegović i Cerić prijete islamskim svijetom. U svakom ratu najveće žrtve su nedužni, dobronamjerni građani. Ideolozi se uvijek nekako sklone na vrijeme od opasnosti. Zato ne bi bilo na odmet malo više razboritosti u ovim turbulentnim vremenima u BiH koja podsjećaju na ona opasna iz 1990-ih godina. Do čega su doveli pojedini „sabori“ devedesetih poznato je.

Sidran je to zaboravio ili se pokušava usidriti u krivoj luci. Rado bi sazvao sveopći bosanski sabor i donosio presudne odluke s nekolicinom „poštenih“ sarajevskih Hrvata i Srba. Istina, ako dođe do istupa poput onoga Izetbegovićeva, gradonačelnika Bužima i panoa u Zenici, bit će na takvim saborima sve manje Hrvata i Srba.

Što preostaje? Razuman i iskren razgovor između izabranih predstavnika sva tri konstitutivna naroda. Nisu Bog zna čemu, ali narodi su ih izabrali. Što se prije narodi dogovor postigne, prije će ih se i riješiti. Sapienti sat./HMS/