Vrijeme radnje: 30. travnja 1969. godine. Mjesto radnje: centrala Udbe u Sarajevu. Saslušanju nazočni: Mićo Japunđa, operativac sarajevske Udbe i Ilija Stanić, Udbin ubojica kodnog imena Mungos.
Točno je deset dana od ubojstva predsjednika Hrvatskog narodnog otpora Vjekoslava Maksa Luburića u Španjolskoj. “Imao sam problema s praškom, nije bio dobro spremljen. Griješim tri puta s praškom – iz kesice ništa ne ispada, prvi put, drugi put… Uputili ste me da prašak ne diram rukama, a ja se razljutio, uzmem prstima, sve istresem u šolju i zašećerim. Oprao sam ruke pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu. Kažem: “Generale, kava”. Maks pije kavu. Popio je kavu, a ja čekam.
Čekić držim, štanga je tamo pod krevetom. Nisam htio štangu odmah da uzimam, mislio sam da će prašak djelovati. Kad ništa, majko moja, popio je kavu i ništa. A meni je “Stanko” rekao da je odmah gotov, momentalno, kad popije prašak”, govori agent Mungos, otirući znoj sa čela. Drugi agent šuti i sluša, povremeno zapisuje, traka se okreće i snima. Pocrnio ko zemlja, dahće “Prošlo je deset-petnaest minuta, točno u deset do jedanaest
PROPAST NDH: Pavelić je zgrozio čak i naciste
Maks me zove: “Ilija, nešto mi je zlo”. Ja brzo doletim do njega i pitam: “Generale, što je, treba li pomoć?” On sjedi za stolom, pocrnio skoro kao zemlja, ispred njega radio – vidim da mu je zlo. On kaže: “Ilija dragi, ovo mi se nikad nije desilo”. Kažem: “Šta je, generale?” On se digne, dahće i otiđe u kuhinju na česmu.
Ja mu pustim vodu, on povrati. Ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: tup! Maks pade kao svijeća. Ušao mu čekić u glavu. U tom momentu ja sam mislio da se više nikad neće dići. Kad me on pogleda kao zvjerka neka, ležeći onako na podu. Ja zamahnem opet čekićem, a on se diže i pokrije rukama. Ja mu kažem: “Majku ti jebem ustašku, vidiš što te čeka”. Zamahnem opet, pogodi ga čekić kroz prste u čelo.
Puče lobanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata, vrata su zaključana, ali za svaki slučaj odem da provjerim je li ključ u bravi, jer ne znam da li mali ima ključ. Zatvorim vrata, išao sam sve na sigurno, nisam htio nijedan momenat da riskiram. Kad se vratim u kuhinju, Maks se digao na noge. To je bilo najveće iznenađenje u mom životu. Digao se na noge i dahće. Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu, pa ga raspalim po čelu.
Puče glava kao lubenica, kao tikva. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dolje kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom na isto mjesto. On se umiri. Umotam ga u jednu deku i vučem ga na deci. Mislio sam ga odvući u tiskaru, ali Maks otežao, ne bi ga dva čovjeka mogla nositi. Jedva sam ga dovukao pod otoman. Nemam puno vremena, žurim se, uzbuđen sam. Čekić i štangu bacio sam u moju sobu, njega sam fino spakirao da ga ne pronađu.
Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju.” Večernji list je u posjedu ekskluzivnog Stanićeva svjedočanstva zahvaljujući ekipi autora dokumentarno-igranog serijala “Jugoslavenske tajne službe”, koji se ovog ponedjeljka bavi kontroverzama oko smrti ustaškog časnika, zapovjednika koncentracijskog logora Jasenovac, Vjekoslava Maksa Luburića. Četrdeset godina nakon spomenutog događaja, producentski tim u Sarajevu je pronašao Udbina agenta Mungosa, danas umirovljenog službenika Iliju Stanića, no njegova verzija događaja danas zvuči ponešto drugačije.
– Gluposti su to, ma jok. Ja ne znam odakle je to on napisao, izvadio, šta je. Ovo su za mene gluposti. Ja vidim sad, vidio sam, ma jok, ma kakvi. Nije mogao jedan čovjek ništa uraditi, ne bih pogotovo ja, tako mlad, sitan, nikakav – poricao je Ilija. Potom je iznio svoju, prilično zapetljanu verziju događaja. – Ja jesam bio prisutan prilikom njegove likvidacije 20. travnja, nedjelja bila, lijep sunčan dan. Bez mene se to ne bi moglo ni uraditi … ali izvršioci su Vlado M. iz Hutova Blata kod Stoca i Vinko K. iz Srednje Bosne, blizu Fojnice – ispričao je Stanić. Tu dvojicu članova HOP-a, priznaje, uveo je u kuću.
Želio se osvetiti Luburiću jer je, kaže, nekom prigodom posprdno zborio o njegovu ocu Jozi – heroju protukomunističke borbe. No, njih dvojica izigrali su dogovor da se ustaški general tek premlati. Gospođa je sve znala – Prevarili, prosto su me prevarili. Ja ne bih sudjelovao da sam znao da će biti likvidacija – govori Ilija Stanić i potom imenuje i naručitelja ubojstva: udovu Pavelić. – Gospođa je sve znala. Sve. Po njezinoj želji, ovo je urađeno po želji Marinoj.
Maks je nju zvao Ćifutka, a ona njega razbojnik i ubojica, takva je terminologija bila između njih. Inače mu je i zaprijetila, kad je Ante umro, pa je Maks najavio da će doći na sprovod, a Marija mu je rekla da će biti krvi ako on dođe – prisjeća se danas agent Mungos. No, kako se i zašto on, Ilija Stanić, našao na poprištu egzekucije? Mladića rodom iz Konjica – bilo mu je jedva dvadeset godina – služba nije slučajno zavrbovala. Znala je da će mu obiteljski background otvoriti Luburićeva vrata: Ilijin otac Jozo, ustaša, nakon pada NDH u križarskim odredima borio se po šumama još pet godina sve dok se, dospjevši u obruč, nije raznio ručnom bombom. Upravo je uvreda koju je Luburić iznio na račun njegova ćaće kojeg je smatrao istinskim hrvatskim herojem, ustaškog generala koštala glave. Vjekoslav Maks Luburić, nakon poraza NDH i bijega iz Jugoslavije, živio je u malom katalonskom gradiću Carcaixenti pokraj Valencije.
Tajna policija je dugo i intenzivno pripremala njegovu likvidaciju. Znali su da je Luburić spreman sklopiti pakt i sa samim vragom, ne bi li rušio Jugoslaviju. Luburić je bio meta koju nije bilo lako locirati: poznat pod nadimkom “general Drinjanin”, u Španjolskoj se zvao Vicente García Pérez, a u lokalnoj zajednici, u ulici Santa Ana poznavali su ga tek pod nadimkom “El Polaco” (Poljak). Nakon rastave od supruge Eleonore, živio je iznad tiskare sa sinom Domagojem, čiji su se brat i sestra nalazili u internatu u istom kraju. Problem jugoslavenskih agenata bio je, također, u tome kako mu prići i kako zadobiti njegovo povjerenje.
I tako su mu poslali mladog agenta Mungosa. Stanić je Luburića susreo u španjolskoj Valenciji 1967. i ubrzo s njim ostvario bliski kontakt: Luburić ga je zaposlio kao osobnog tajnika, ponudio mu stan u svojoj kući. Emigracija ga je zbog toga niz godina nazivala Judom, no Ilija Stanić je, usprkos zapisu iz centrale sarajevske Udbe, ostao pri verziji da nije okrvavio ruke. Da se pobunio ili prijavio krivce, reći će, i njega bi likvidirali. Odlučio je pobjeći. Uspio je – skrivajući se pred španjolskom, a potom francuskom i talijanskom policijom – stići do Trsta i pješice ilegalno prijeći granicu. Pa, ipak, po povratku u Jugoslaviju Udbi je prodao priču da je iz patriotskih razloga zapravo on ubio Maksa Luburića.
Nakon sarajevskog iskaza, prebačen je u Beograd. – Odmah sam prvo smješten u vilu na Dedinju. Dolje sam imao ogroman vinski podrum, vina je bilo milijun boca. Volio sam život. Kupiše mi BMW 2002t, najljepše auto sam imao u Beogradu tada. Drap boje, a unutra plavi štofovi bili. Tražio sam da mi ugrade kazetofon, to je bilo tada moderno – priča Ilija koji se nakon sedam godina provedenih u jugoslavenskoj prijestolnici vratio u Sarajevo. – Dobio sam stan, jako velik stan u bivšoj Lenjinovoj, današnjoj Grbavičkoj ulici. Radio sam kao Udbin analitičar, ekspert za pitanja hrvatske emigracije. Držali su me kao kap vode na dlanu. Bio sam im dragocjen – priča Ilija Stanić, koji je je upoznao i vrhovnog nalogodavca ubojstava u emigraciji. – Tito je baš sve znao.
Nije istina da nije znao, nije se moglo bez njega. Služba nije mogla raditi bez njega. Što vam je, takvo je ustrojstvo bilo. To je dobro za Hrvatsku Kada je napunio 40 godina, sklonili su ga u zavjetrinu. - Zvanično, moje ime nije smjelo biti tamo. Zvanično ga nema nigdje. Ali ja sam bio tu. Uvijek kod njih. Uplatili su mi staž, sve. Pa onda 1984. odem za sekretara SIZ-a za zapošljavanje – priča Ilija Stanić koji se uoči rata učlanio u HDZ BiH. Broj iskaznice: 101. Postat će i pomoćnik zapovjednika za sigurnost 2. brdske brigade Armije BiH.
Danas je u mirovini, ima hrvatsko državljanstvo, nedjeljom ide na misu. Noću mirno spava. – Ja sam se i davno pokajao. Pokajao sam se tamo gdje treba, pred oltarom i ispovijedio.
Izuzetno mi je krivo i žao što sam učestvovao u nečem što je nedolično čovjeka. Nisam znao, bio sam prevaren, mlad, lud. Žao mi je što se to dogodilo i što sam ja jedan od učesnika u takvoj jednoj raboti gdje je netko ostao bez života. Ali, dobro je za Hrvatsku ispalo. Pa i za Španjolsku.
Kad je pao Franco, da je Maks ostao na životu, bio bi izručen.
Ogromni problemi Španjolskoj, ogromni problemi hrvatskom puku. Ali bilo bi najbolje da je bila takva sudbina da ga je dragi Bog uzeo, a ne da o tome odlučuje pojedinac. Nitko na to nema pravo, nitko. Ni vi, ni ja, niti itko ima pravo nekom oduzeti život. Ja sam to uvijek zagovarao jer sam kršćanin, jer sam pravi, pravi katolik.
vecernji.hr
wpDiscuz