Zdravo, bagro bošnjačka, srpska i hrvatska! Zdravo, balije, četnici i ustaše! Zdravo, mrzitelji, hajvani, besposleni i retardi! Ili kako god se volite nazivati samo kako biste izbjegli nazivati se “ljudima”, “građanima”, “sunarodnjacima”. Zdravo vama kojima su anarhija i bezakonje štit i zdravo vama koji mislite da ste najpametniji, a niste se makli milimetar s mjesta…
Šokantan komentar na Facebooku, objavljen u prvim danima ovog tjedna, u času je obišao cijelu regiju pa stigao i do hrvatskih medija: uistinu, nema portala koji ga nije prenio, skupa s lavinom, očekivano, podijeljenih, uzavrelih komentara. Napisala ga je majka iz Sarajeva Ika Ferrer Gotić, nakon što je njezina starija kći Sacha (11), prelijepa tamnoputa djevojčica kubanskog podrijetla, odlučila oduzeti svoj mladi život bacanjem pod kotače jurećih automobila.
Nije to bio dječji hir, pa ni bezazlena dječja svađa: razgovor sa Sachinom majkom otkriva da je djevojčica bila sustavno zlostavljana i da se ova obitelj s vršnjačkim nasiljem, predrasudama i rasizmom bori već šest godina. Tjedan dana nakon, na sreću, neuspjela pokušaja suicida njezine kćeri, Ika Ferrer Gotić još se uvijek bori s emocijama.
– Sacha je dobro, odlazi na terapije, redovita je kod psihologa, odlazi na borilačke vještine da malo ojača samopouzdanje. Pokrenuli smo sve moguće aktivnosti da dijete iziđe iz te depresije u kojoj se nalazila toliko dugo. Teško je suočiti se s činjenicom da sam umalo izgubila dijete – govori ne krijući suze.
Toga, umalo kobnog, 9. ožujka, moderirala je poslovnu konferenciju kada je stigla poruka Sachina nastavnika Reufa iz Osnovne škole “Kovačići” na Grbavici,da se odmah javi. Rekao je: “Sacha je sada dobro, ali nije bila. Dođite u školu što prije, pozvao sam ipoliciju.”
Pokazalo se da su je zlostavljala dvojica dječaka iz njezina razreda, što je eskaliralo potkraj nastave, a nastavili i dok su je pratili na putu kući.
– Rekli su mi da je stala nasred ceste i čekala da je auto udari. Neka djeca iz razreda ohrabrivala su je riječima: “Hajde, ubij se, hajde”, vozači su trubili, izmicali se, ali na sreću, naišla su druga djeca i, kad su vidjela da se ona nimalo ne šali, odvukli je s ceste – kaže majka.
– Na sreću, Sacha nije uspjela u svojoj namjeri, ali bila je odlučna da umre. To je ono što me je najviše uplašilo. Kada sam kod kuće razgovarala s njom, bila je blijeda, potpuno drugo dijete, nekoć vesela i nasmijana, puna života. Pitala sam je li htjela samo privući pozornost, je li se naljutila na prijatelje, a ona me zaustavila i rekla: “Mama, ja sam se željela ubiti. Skočila sam na cestu da se ubijem.” Bila je to kap koja je prelila čašu njezina strpljenja…
Naime, Sacha je zbog vršnjačkog nasilja u nekoliko godina bila prisiljena promijeniti četiri škole. U ovoj posljednjoj, na Grbavici, zlostavljanje se posljednjih mjeseci intenziviralo: na nastavi, tijekom odmora, poslije škole, ali i u anonimnosti društvenih mreža. Njezina majka otkrila je i grupu na Viberu koju su maloljetni zlostavljači nazvali “Bela ciganka”, pa u grupu uključili i Sachu koja je svakodnevno čitala uvrede na svoj račun, ali i račun njezine mlađe sestre Tanye, baveći se temama poput njezinih grudi ili menstruacije. Skriveni iza lažnih profila na društvenim mrežama ili pak rugajući se Ikinim kćerima u lice, nazivali su ih “crnčugama” i “cigankama”. Pridjev “bela”, pak, “zaradile” su jer ih zlostavljači smatraju Srpkinjama premda su Nizozemke kubanskog podrijetla.
Ika Ferrer Gotić u susjednoj je državi poznato televizijsko lice. Nakon godina provedenih na N1 televiziji, nedavno se zaposlila na državnoj BHRT gdje radi kao voditeljica i koproducentica središnje informativne emisije. Ova 32-godišnjakinja rođena je u Travniku, no odrasla je u Nizozemskoj, a svojim je domom, kao građanka svijeta, svojedobno smatrala svaku državu u kojoj je živjela: Austriju, Kubu, Španjolsku, pa i Hrvatsku. No, oca svoje djece, svog prvog supruga Alisbeya, podrijetlom s Kube, pronašla je u Nizozemskoj. Obiteljsku sreću pomutila je vijest nakon rođenja mlađe Tanye kada joj je nakon samo mjesec dana dijagnosticiran meningitis. Kako ni nakon sedam tjedana agonije djevojčica nije pokazivala napredak, obitelj je odlučila preseliti se na Kubu i ondje nastaviti liječenje. I čudo se dogodilo, Tanya je stala na noge, no brak nije izdržao sve kušnje, pa se Ika s djevojčicama prije šest godina vratila u rodnu Bosnu. Spirala nasilja počela se vrtjeti gotovo već prvog dana.
– Uvijek je bilo “djeca su se potukla”, ali samo moje dijete dolazi kući krvavo i s ogrebotinama po tijelu. Još od prvog razreda traje taj period koji je Sacha prošla u nevjerojatnim psihičkim i fizičkim bolovima, pa još od šeste godine posjećuje psihologa. Djeca su je prisilila da razmišlja o tome koje je boje kože i zašto je drugačija. Smršavjela je sedam kilograma jer su joj u jednom trenutku rekli da je debela. U posljednja dva mjeseca prestala je odlaziti na sportske aktivnosti, prestala se družiti, inače pričalica koja je vodila glavnu riječ, postala je šutljiva djevojčica. To je šest godina trajalo, nakupilo joj se svega, a za to vrijeme nitko nas nije saslušao, ministarstvo nije odgovorilo ni na jedno pismo koje smo slali, kampanje smo radili protiv vršnjačkog nasilja, ja sam istupala o tome u medijima, nema što nisam radila jer nisam mogla vjerovati da me nitko ne čuje – kaže Ika Ferrer Gotić, dodajući da su joj obje kćeri diskriminirane.
– Zbog svega, sada plaćam ženu koja je uz mlađu kćer Tanyu neprekidno, svaki put kad izađe iz kuće, jer ne želim da prolazi kroz ono što je morala sestra…
Mladu majku pitamo misli li danas da je, prozivajući “balije, ustaše i četnike”, u stanju teškog emocionalnog šoka možda upotrijebila prejaku riječ ili stoji iza svega što je napisala.
– Potpuno stojim iza svojih riječi. Ako ga dobro pročitate, vidjet ćete da u njemu nema ništa nacionalističko, ništa rasističko. Mnogi nisu vidjeli što sam željela reći, sve što su vidjeli bilo je “balija, ustaša, četnik” – kaže Ika Ferrer Gotić pa nastavlja: – Kada živite u državi kao što je Bosna i Hercegovina, kada živite na Balkanu ovakvom kakav jest, ljudi se dijele po tome koje su nacionalnosti, vjere, boje kože. Dijelimo se u svemu osim po tome jesmo li ljudi ili smo neljudi. Kada sam rekla “bagro bošnjačka, srpska, hrvatska” mislila sam na ljude koji nas dijele po tim osnovama, mislila sam na ljude koji mrze one drugačije, upravo ti ljudi rade zlo mojoj djeci – kaže majka dodajući da je nakon javnog obraćanja putem Fejsa i sama zaprimila prijetnje smrću.
– Nikako da otkriju koje sam nacionalnosti jer se smatram građankom BiH pa me vrijeđaju riječima poput “četnjikušo, naći ćemo te”, “balijko jedna ti ćeš nama govoriti”, “ako si se parila s crncem to je tvoj problem”, “kada te sretnem, iskasapit ću te”. Svi su se zakvačili za tu nacionalnu priču i promašili poantu jer mi ovdje govorimo o djetetu koje je željelo počiniti samoubojstvo. Taj sam status napisala četiri dana nakon izbjegnute tragedije jer jedino što sam čula u svojoj okolini bilo je: “Saša? Je li ona Srpkinja?” I zato sam tako reagirala, i mene su doveli do ruba. Svi oni koji mrze mene i moje crno dijete i sada mi prijete krijući se na društvenim mrežama iza lažnih imena neka slobodno dođu – kaže Sachina majka, dodajući da se nada da će izbjegnuta tragedija njezina djeteta biti signal za buđenje nacije. Naime, prošle godine 14-godišnji Mahir Rakovac oduzeo si je život nakon sustavnog vršnjačkog nasilja koje je kulminiralo stravičnim silovanjem oklagijom, a od tuge i boli za dječakom u siječnju ove godine preminuo je njegov očuh Dubravko Lovrenović. Zbog svega, otkriva, razmišlja i o odlasku iz Sarajeva.
– Odluku još nisam donijela, moram je dobro odvagnuti, ali to će se u konačnici najvjerojatnije i dogoditi. Naravno da postoje ljudi koje vole moje djevojčice, ali ne mogu ispravljati krivu Drinu. Ne znam objasniti rasizam, nisam takvog koda da u sebi pronađem razloge zašto bi netko nekoga mrzio zbog druge boje kože i zato ne mogu shvatiti što mi se događa. Ali sigurna sam da ima puno dobrih ljudi koji će se zapitati što se to događa – svima nama. Ovaj smo put preduhitrili Sachu da učini isto što i Mahir. Neka to bude signal ljudima da prestanu pričati o nacionalizmu, politici i glupostima i da se posvetimo našoj djeci…