Thompson je opet problem. Zapravo Thompson je uvijek problem, ali se o njemu raspravlja tek kad dođe do eskalacije. To se obično događa u ljetnim mjesecima najpogodnijima za masovna okupljanja s nacionalnim predznakom koja u Hrvatskoj ne mogu proći bez Thompsona uživo. Suvremena popularna glazba je gotovo svugdje u svijetu dobar biznis s velikim ulaganjima i još većim profitima. Biznis se širi po jednostavnom principu da glazba ne poznaje granice.
Najpopularniji hrvatski pjevač ranog 21. stoljeća drži se drugačijih principa. Njegova glazba je etnobiznis, njegov auditorij je isključivo hrvatski. U domovini je nacionalna ikona, u inozemstvu nacionalna sramota. Marko Perković Thompson je europski rekorder po broju zabranjenih koncerata. U Nizozemskoj je bio nepoželjan još 2003., kad mu nisu dopustili pjevati u Amsterdamu i Roterdamu.
U Sarajevu je bio otkazan 2007., u Hamburgu 2008., u Bochumu 2009. Iste godine je zbog frke koja se digla oko najave gostovanja u Kriensu dobio preventivnu trogodišnju zabranu ulaska u Švicarsku. Bio je ponovno zabranjen 2014. u Berlinu, pa 2016. u švicarskom Schlierenu, pa još dvaput tijekom prošle godine, u Mariboru i austrijskom Kremstmunsteru. S takvom međunarodnom reputacijom ukrcao se u autobus i slavlje “vatrenih”.
Pritom se držao jako oprezno, kao da je unaprijed iskalkulirao kako će mu pojavljivanje u najširem globalnom fokusu donijeti negativan publicitet i dodatno zakomplicirati pregovore sa svakim bürgermeisterom koji će se premišljati oko izdavanja dozvole za održavanje njegova koncerta. No zvali su ga Dalić i Modrić, a njih nikako nije mogao odbiti, baš kao ni Rakitića, koji je već iz busa u svijet poslao selfie sa svojim “jedinim kraljem”.
U tome momentu Thompsona su zapazili europski mediji koji su pratili zagrebački doček svjetskih viceprvaka. Najviše publiciteta dobio je na njemačkom govornom području gdje je objavljeno nekoliko desetaka novinskih izvještaja o tome kako je najveći uspjeh hrvatskog sporta proslavljen uz “ultranacionalističkog pjevača” ili “fascho-rockera”. Njemački Die Welt je u tjedan dana čak četiri puta pisao o Thompsonu, ali opet nije pohvatao sve konce ovog iznimno kompliciranog slučaja.
Općenarodnu euforiju oko senzacionalnog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije pratile su tri Thompsonove pjesme: “Lijepa li si”, “Bojna Čavoglave” i “Geni kameni”. Sve tri su iz 1990-ih i sve tri su kontaminirane sadržajima koji se baš nikako ne uklapaju u izlazak hrvatskog nogometa na grandiozni globalni “stage”. Najviše se čula i najdalje je dobacila “Lijepa li si”, koja je narodu ranije servirana kao dirljiva domoljubna pjesma, a na stadionima isfurana kao himna neprezentacije. Međutim, “Lijepa li si” nije ni dirljiva ni domoljubna.
Kad se premijerno zavrtjela 1998. na albumu “Vjetar s Dinare”, zvučala je kao prikrivena protestna pjesma. U ključnom stihu “Herceg-Bosno srce ponosno” bilo je akumulirano silno nezadovoljstvo “električnog Mijata Tomića” i njegovih sljedbenika koji se nisu mogli pomiriti s ukidanjem hrvatske paradržavne tvorevine na teritoriju Bosne i Hercegovine. Provedbama Washingtonskog i Daytonskog sporazuma Herceg-Bosna je politički integrirana u Federaciju BiH.
Pošto je izbrisana sa zemljovida, izmještena je u hrvatsku nacionalističku mitologiju i ovjekovječena u Thompsonovoj protestnoj pjesmi. Doduše, “Lijepa li si” nije odmah zapalila masu. Isprva je ostala u sjeni ultimativnog zavičajnog hita “Zaustavi se vjetre”, a bila je, osim toga, i limitirana bojkotom buntovnog hajdučkog rokera u programu HRT-a.
Zbog njegova agitiranja za konkurentski HSP, prvih godina nakon rata HDZ-ovi stranački medijski djelatnici bespogovorno su ga držali na ledu koji se istopio tek u naletu vjetra s Dinare. Nakon smjene vlasti 2000. i ustoličenja Račanove koalicije, “Lijepa li si” nastavlja put kao protestna pjesma, ali upada u drugačiji kontekst, pa se vrti na mitinzima desničarske oporbe zajedno s pjesmom pokojnog Joška Tomičića “Oj Ivica i Stipane pojest će vas crne vrane”.
U mandatu Ive Sanadera “Lijepa li si” dobiva domoljubnu glazuru i neograničen broj emitiranja na telki, a Thompson dobiva izdašan honorar da se napokon makne od HSP-a i širom otvorena vrata hrvatskog mainstreama, političkog i vjerskog, kulturnog i sportskog.
Njegovu najpopularniju pjesmu uvijek će rado zapjevati hrvatska predsjednica i hrvatski premijer, pa je sasvim nerealno očekivati da nogometni reprezentativci, izbornik Dalić i rukovodstvo HNS-a u predahu između utakmica promišljaju što znači Thompsonov poklič “Herceg-Bosno srce ponosno” i kakve sve posljedice može izazvati na terenima susjedne države.
Uoči prošlog Božića, pokraj graničnog prijelaza Kamensko, 30-ak kilometara od Livna, nepoznati autor postavio je dvostrani billboard s porukom “Dobrodošli u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu / Da je sloboda i demokracija bila bi Herceg Bosna a ne Federacija”. Incident je protumačen kao minorna provokacija i već sutradan zaboravljen, ali ono što su izvodili hrvatski navijači u Mostaru poslije svakog trijumfa reprezentacije na SP-u neće tako brzo pasti u zaborav.
Na mostarskim ulicama “Lijepa li si” baš nikako nije mogla izbiti u prvi plan pokraj lokalnog hita “Jebem te Bosno, jebem te ja, Hrvatska moja domovina”. A raspjevani mostarski navijači samo su se nadovezali na Thompsona. Dok se “Lijepa li si” na sve strane gura kao domoljubna pjesma, u hrvatskim političkim i medijskim kontreštavanjima oko Thompsona iz njegova repertoara najčešće se izvlači “Bojna Čavoglave” zbog uvodnog “ZDS-a”. No odbacivanjem prekršajne prijave vezane za lanjski koncert u Slunju ovaj slučaj je de facto zaključen.
Preostala je samo nezgodna činjenica da se nabrijana ratnička pjesma iz 1991. nikakvim manevrom ne može prilagoditi današnjim kriterijima političke korektnosti. Četvrt stoljeća poslije rata trebalo bi je držati u vojnome muzeju, a nipošto ne puštati blizu nogometnog ludila. Ameri imaju jednako kontroverznu južnjačku pjesmu “Oh, I’m a Good Old Rebel” napisanu nakon Građanskog rata.
U povijesnim rekonstrukcijama snimili su je Ry Cooder za film “The Long Riders” i Hoyt Axton za kompilaciju “Songs of the Civil War”, ali potpuno je nezamislivo da Dallas Cowboys, najskuplja sportska momčad na svijetu, na proslavi neke velike pobjede iz južnjačkog inata zapjeva “I hate the Yankees nation and everything they do / I hate the Declaration of Independence, too”.
Kod nas je sve drugačije pa se nitko nije začudio što su Lovren i Vrsaljko pobjedu nad Argentinom u svlačionici proslavili uz “Bojnu Čavoglave”. “Vatreni” su se vratili iz Rusije kao planetarne zvijezde i uzori milijunima mladih. U takvoj konstelaciji bilo bi jako korisno da fair play pokazan na utakmicama nadograde korektnim ponašanjem izvan terena i da napokon otkriju kako “Geni kameni” ostatku svijeta ne zvuče kao njihova zavičajna ili zemljačka pjesma, nego samo kao Thompsonov manifest.