Sjedne čovjek ujutro da uz kavu i cigaru (što je većini ovog ubogog naroda i jedini luksuz) pročita novine (što također ide u sferu luksuza) i onda mu se lijepo smrači pred očima, te mu se i sadašnjost i budućnost učine crnjim od kave koju pije. Vijesti su, uglavnom, u okvirima crnila kojim se bombardiramo svaki bogovjetni dan.
Firme propadaju, pljačka državne i društvene imovine na sve strane, sirotinja kopa po kontejnerima da bi preživjeli, gladni borci štrajkaju glađu pred državnim institucijama da bi ostvarili svoja prava, vladi treba više od godinu dana da se konstituira, političari se prepucavaju oko egzistencijalnih tema o kojim bi i totalni mediokriteti postigli konsenzus za dva sata, uključujući i jedan sat odmora, itd.
A onda, nakon nekako te popijene kave, čovjek se prisjeti da je slične vijesti čitao i jučer i prekjučer i prije godinu i prije deset godina, pa se stisne, malo osokoli i izvuče odnekud iz sebe posljednje atome optimizma i pomisli: pa možda ću sutra pročitati i neku lijepu vijest. Ali… Čita čovjek i ovih dana tako novine i gle čuda, nova vijest. Postavljen spomenik poginulim braniteljima Armije BiH u Mostaru. Čita čovjek dalje i počne mu se mutiti um od muke i žalosti. Spomenik postavila preko noći nepoznata lica na nekadašnjoj crti razdvajanja ispred Gradske vijećnice.
Shvatio čovjek da mu nestaju i posljednji kvanti optimizma i da se sva njegova nadanja i želje padaju u beznađe i smrdljivi bezdani glib. Zar postoje takvi ljudi koji mogu politizirati (u prijevodu: pljuvati) braniteljima koji su dali svoje živote za određene svoje ideale, ideale jedne bolje, sretnije i pravednije države. Oni više nemaju ni nade ni budućnosti, ali su sigurno i svoje nade i budućnost ostavili u nadi da se pravnim i legalnim putem rješavaju sva pitanja pa i pitanje spomenika za koji su oni dali živote. Ovo može biti samo djelo bijednih politikanata koji ne prežu ni od najgnjusnijih radnji ne prezajući ni od šutiranja poginulih branitelja po svom smrdljivom politikantskom glibu.
– 2 – Padne čovjeku na pamet i problem sa poginulim braniteljima HVO u Sarajevu. Više od pet godina Udruga umirovljenika i demobiliziranih branitelja HVO Kantona Sarajevo, sa Udrugom obitelji poginulih branitelja HVO Sarajevo, pokušava da LEGALNO ishodi gradnju spomenika svojim poginulim braniteljima i ništa. Županija / Kanton kaže jedno, Grad kaže drugo, a općine treće. Sve skupa kada se sabere, rezultat je Vrzino kolo, beskonačna petlja, kojoj se sjećamo početka, ali gdje je kraj. Misli čovjek: „Dobro jesam li ja čovjek ili Don Quijote?“.
Na koju god stranu se okrenem a ono vjetrenjače! Šta i kako bi bilo da ne udaram na vjetrenjače, nego da “mudro” prođem pored njih pa napravim preko noći spomenik negdje na Marijin dvoru ili na nekom drugom sarajevskom trgu? A ne, taj spomenik nebi dočekao ni jutro. Nebi ga srušili borci koji su krvarili u ratu kao i mi pripadnici HVO-a, nego bi to učinili isti oni pogani politikanti, pomenuti gore u slučaju Mostara i mostarskih palih boraca. Bože dragi, razmišlja čovjek: „Hoćemo li se ikada riješiti tog otrovnog politikantskog smeća i ponovo gledati jedni u druge kao u normalne ljude, poštovati svačije tradicije, a posebno na dostojanstven način odati poštu onima koji su dali živote za određene ljudske ideale?“.
Opet se čovjeku vrati malo vjere i optimizma. Ma hoćemo. Mi pripadnici HVO-a Sarajeva vjerujemo u ljude i pravnu državu, stoji u priopćenju Predsjedništva Udruge HVO Kantona Sarajevo. (Dnevnik.ba)
wpDiscuz