Nedavna priča učiteljice o učeniku koji se srami biti zidar (odnosno, baviti se zanatom) je metastazirana posljedica socijalističkog mentaliteta, a primjer može poslužiti i kao lekcija zašto smo toliko sjebani kao društvo.
Kad imate generacije ljudi koje su 50 godina verbalno silovane fazama poput “uči sine/kćeri, da ne bi morao raditi” ili “ne možeš ti mene toliko malo platiti koliko malo ja malo mogu raditi”, onda je logičan ishod društvo sa totalno poremećenim vrijednostima u kojem se djeca srame biti zanatlije.
Kako je država bila vlasnik poduzeća, tako si mogao biti “netko i nešto” u poslovnoj strukturi jedino uz diplomu, pa si mogao biti “uspješan” jedino uz završeni faks; drugim riječima, nije bilo bitno koliko si sposoban, već imaš li papir potreban za poslovnu legitimaciju. Tako su se stvorile generacije roditelja koje su ispirale djeci mozak protiv zanatskih zanimanja kako bi postali “netko i nešto” u firmama, a u tom odnosu leži jedna velika ironija.
Marksistički sustav koji je navodno bio naklonjen “radničkoj klasi” je ustvari bio izuetno elitistički nastrojen, a dijelio se na šljakersku klasu čiji član nitko ne želi biti i na “netko-i-nešto klasu”, čiji si član mogao postati tako da učiš kako kasnije ne bi morao raditi.
Proći će još puno godina na ovim prostorima kad će roditelji konačno početi učiti djecu da je u redu biti zidar, baš kao što je u redu biti i smetlar i odvjetnik, i monter klima uređaja i programer, i automehaničar i kirurg, te da su sva zanimanja potrebna svijetu i da bi svijet propao kad bi svi bili samo zidari ili samo doktori.
P.S. Hrvatsku nisu sjebale zanatlije koje zidaju zidove, već gospoda u odijelima koja ne bi niti imale svoje državničke pozicije da zidari ne plaćaju poreze.