Nekako ispod radara prošla je informacija o tome kako se investitore Hrvate opstruira investirati u Travniku, šalju im se inspekcije, obustavljaju započeti radovi. S druge strane, slabo se čulo i za pisanje Financial Timesa, kako je sve više ulagača iz arapskih zemalja, koji prate studente iz Turske i arapskih zemalja koji studiraju po brojnim preko noći otvorenim privatnim fakultetima u i oko Travnika. Slabo se čulo i kako ih Tahir Lendo pozdravlja kao investitore koji pomažu u miru, kao što su pomagali u ratu. Najslabije se čulo kako su hrvatski predstavnici u izvršnoj vlasti ponovno glasovali za dodatnu uzurpaciju zemljišta u vlasništvu vrhbosanske nadbiskupije. Je li im to taj „hrvatski odgovor“?
Primjer Katoličkog školskog centra u Travniku odnosno činjenica kako srednja škola još uvijek nije iselila iz dijela zgrade koji pripada Crkvi unatoč presudama županijskog i ustavnog suda, zorno pokazuje odnos „naših“ prema našem. ”NAŠI” zastupnici ovih dana ponovno dižu ruke za izgradnju arhiva na zemljištu koje također pripada KŠC-u. U međuvremenu imamo masovno naseljavanje Arapa, a iseljivanje Hrvata na zapad tragajući za boljim životom, čime se mijenja čitava demografska slika. Je li to „hrvatski odgovor“? Politička trgovina? Hrvatska šutnja ili ubleha kako su migracije globalni fenomen? Zašto onda ljudi ne sele iz Njemačke ako je globalni fenomen?
Sad imamo izgovore kako nemamo većinu u parlamentu, kako bošnjački lideri svaki upućen prijedlog neargumentirano odbijaju bez da ga i pogledaju itd. Sve je to istina, ali to nije od jučer. Zašto ste onda gospodo draga ulazili u vlast? Zašto se formirali koaliciju s onima za koje ste znali kako će igrati? Zašto niste postavili ultimatume prije ulaska u koaliciju, koji su to prioriteti?!
Hrvatski odgovor je bio predizborni slogan (koji je to samo i ostao) za opće izbore 2014, kojom su i pobijedili naši legitimni predstavnici. Danas, kada konačno nakon 8 godina imamo svoje predstavnike koje smo svjesno i (valjda) savjesno izabrali ipak ništa se značajno nije promijenilo. Nema odgovora ni na tadašnja pitanja, a ni ova sadašnja. Kao da je znanje isparilo onog trenutka kad su zasjeli u fotelje. Zar smo zbilja narod bez karaktera, narod bez stava, narod bez volje da išta mijenjamo?!
U kampanji smo imali pusta obećanja poput toga kako će biti riješen izborni zakon, RTV sustav, kako će Hrvati imati ekonomsku samostalnost, tj. kako će se barem donekle osamostaliti od političkog Sarajeva, kako će biti riješen slučaj Leutar, slučaj Šantić i drugi nerazriješeni slučajevi hrvatskih domoljuba. Tu i tamo se čak znala spomenuti i haška šestorka, a onda najednom prođoše tri godine, a hrvatski odgovor iščezao. Nestao munjevitom brzinom onako kako je i došao, kao progutan s onom nesretnom poplavom. Što smo dobili zauzvrat? Dobili smo ublehaštvo, imenovanja u nadzorne odbore javnih poduzeća stranačkih podobnika, dobili smo dizače ruku kako na višoj tako i na lokalnim razinama. Ljude koji ne misle svojom glavom već dižu ruke za ono što im naredi vrh stranke. Travnik je samo jedan u nizu.
Ako je hrvatski odgovor bio ući u vlast po svaku cijenu onda razumijemo. Čak mogu nam slobodno i reći, mi ionako nemamo izbora, opet se nameće kako ,,moramo” glasati za iste. Budite iskreni gospodo, recite otvoreno kako je hrvatski odgovor zapravo hrvatsko licemjerstvo, hrvatski strah, hrvatska nevjerodostojnost, hrvatska šutnja.
Piše: Tomislav Turić, Dnevnik.ba
wpDiscuz