Published On: Mon, Nov 18th, 2013

Hrvatska zajednica Herceg Bosna ili “tražimo previše”

herceg_bosna201111180837590Raspad Jugoslavije te velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku u drugoj polovici 1991. godine nametnuli su dva osnovna politička pitanja u Bosni i Hercegovini (BiH), pitanje njezina državnopravnog statusa i unutarnjeg uređenja.

Međunarodna podrška jačanju samostalnosti jugoslavenskih republika imala je presudan utjecaj na prestanak prilagođavanja najjače bošnjačke stranke SDA srpskim političkim i vojnim ciljevima te na njezino otvoreno zalaganje za državnu samostalnost BiH. Time su početkom listopada 1991. stvoreni uvjeti za nastanak hrvatsko-muslimanske koalicije. SDA i HDZ BiH u Skupštini BiH unatoč srpskom protivljenju zajednički usvajaju memorandum i platformu o položaju BiH te izglasavaju Deklaraciju o suverenosti BiH. Unatoč koalicijskom djelovanju na ostvarenju bh. neovisnosti, SDA i HDZ BiH značajno su se razlikovali u svojim stavovima prema unutarnjem uređenju BiH. SDA se otvoreno zalagao za unitarnu, nedecentraliziranu BiH kojoj bi političko-pravni identitet, na temelju bošnjačke brojčane nadmoći i načela “jedan čovjek jedan glas” primarno su određivali Bošnjaci.

Na drugoj strani, ne dovodeći u pitanje svoju podršku državnoj neovisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti BiH, HDZ BiH zalagao se za njezino ustrojstvo kao složene (kon)federativne države konstituirane od nacionalnih političko-teritorijalnih jedinica. Djelovanje hrvatske politike u tom razdoblju na uspostavi hrvatske političke teritorijalne jedinice u BiH uglavnom se svelo na hrvatske etničke prostore u BiH i na njihovu obranu.

Hrvati konstitutivni

Političko stajalište HDZ-a BiH u svezi s unutarnjim bh. uređenjem, koje je ostalo aktualno i do danas, samo po sebi nije bilo ni pravno ni politički problematično jer višenacionalne države nerijetko su uređene kao složene ili u njima postoje zahtjevi za takvim unutarnjim uređenjem, najčešće od brojčano manjinskih naroda. Hrvati su po tadašnjem Ustavu BiH imali status konstitutivnog, suverenog te Srbima i Bošnjacima jednakopravnog naroda.

Također, određenost HDZ-a BiH prema samoorganiziranju hrvatskoga naroda, koja se temeljila na njegovu ustavnom statusu, ne može biti problematična u prilikama kakve su vladale u BiH krajem 1991. godine. Hrvati u BiH morali su teritorijalizirati vlastite obrambene mogućnosti ako su se htjeli na odgovarajući način suprotstaviti otvorenoj srpskoj agresiji. Riječ je o vremenu u kojem se također i Bošnjaci samoorganiziraju te izgrađuju vlastiti mehanizam vojne sile koja je mogla poslužiti i za nametanje Hrvatima, ali i Srbima bošnjačke vizije unutarnjeg uređenja BiH.

U takvim prilikama, bez samoorganiziranja na prostoru BiH izvan srpskog nadzora, Hrvati su vrlo lako mogli dospjeti pod političku i vojnu dominaciju višestruko brojnijih Bošnjaka. Time bi izgubili mogućnost utjecaja na buduće unutarnje uređenja BiH koje bi odgovaralo njihovu ustavnom statusu ravnopravnog naroda ili koje su smatrali najpoželjnijim za njihovu narodnu budućnost u BiH.

Osnivanje Hrvatske zajednice Herceg Bosne (HZ HB) 18. studenoga 1991. HDZ BiH obrazlagao je potrebom obrane hrvatskoga naroda u tadašnjim, (pred)ratnim, nesigurnim vremenima. HZ HB trebao je osigurati zaštitu od srpske agresije usmjerene na osvajanje velikoga dijela hrvatskih etničkih prostora u BiH. Pri tome je HDZ BiH opravdano isticao kako zbog svoje nefunkcionalnosti tu zaštitu ne može pružiti središnja bosanskohercegovačka vlast u Sarajevu.

Iz odluke o uspostavi HZ HB moglo se zaključiti da je njen cilj i spriječiti mogućnost da bošnjačka strana nametne hrvatskom narodu u BiH unitarno političko uređenje (“Polazeći od… činjenice o neprihvatljivosti unitarnog modela… hrvatski narod u BiH, suočen s opasnošću koja prijeti…”).

Utemeljenje HZ HB, čijim dijelom se proglašava i dio prostora BiH na kojima žive Bošnjaci, s pravom se djelomično moglo doživjeti kao egzistencijalna prijetnja Bošnjacima u BiH, pogotovo u vremenu kad se sa srpske strane najavljuje zauzimanje dvije trećine BiH, a time i osvajanje velikoga dijela teritorija BiH na kojima tada žive Bošnjaci.

To što su Hrvati poručivali kako su spremni rasformirati HZ HB nakon pronalaska trajnoga političkog rješenja za BiH, te što su se zadovoljavali u najvećem dijelu nadzorom vlastitih etničkih prostora, nije moglo zadovoljiti bošnjačku stranu. Iako, bošnjačke narodne pozicije nisu bile ugrožene hrvatskim djelovanjem preko HZ HB, ona je ipak po njihovom mišljenju sprječavala ostvarenje bošnjačke političke platforme unitarne BiH na njezinom cjelokupnom teritoriju.

Hrvati spremni na dogovor

Hrvati su u tom vremenu jednostavno mogli zaključiti kako je iz bošnjačke ideološke unitarne perspektive, svako hrvatsko teritorijalno samoorganiziranje, pa i ono koje bi se temeljilo isključivo na hrvatskim etničkim prostorima, bilo za njih neprihvatljivo.

Hrvatska spremnost na dogovorno razrješenje hrvatsko-bošnjačkih političkih razlika također nije mogla dovesti do pozitivnoga bošnjačkog odnosa prema hrvatskoj strani, odnosno HZ HB. Hrvati su političkim dogovorima htjeli dobiti bošnjački pristanak za postojanje hrvatske političke jedinice unutar složeno uređene BiH, kojoj bi okvir bio određen u dogovoru s Bošnjacima i unutar koje bi bošnjački status bio primjereno reguliran.

U skladu sa svojim opredjeljenjem za unitarno uređenje BiH, Bošnjaci nisu bili spremni prihvatiti ni složenu BiH ni bilo kakvu hrvatsku političku jedinicu unutar nje.

Na drugoj strani, između HZ HB i Republike Srpske (RS) “sporni” prostori nalazili se u pretežno Hrvatima nastanjenom dijelu Posavine i istočnom dijelu Hercegovine. Bitno je naglasiti da su svojom platformom unitarne BiH na sve “sporne” prostore između RS i HZ HB istodobno pretendirali i Bošnjaci iako su u dobrom dijelu na njima bili brojčano slabiji u odnosu na druga dva naroda.

Kako je tijekom rata u BiH (1991. – 1995.) od međunarodne zajednice predloženo te od Srba prihvaćeno da se “srpsko pitanje” u BiH rješava priznanjem srpske političke jedinice (RS) na pola teritorija BiH, zapravo je preostalo razriješiti pitanje položaja Bošnjaka, koji su doživljavani kao jedina žrtva rata, a koji su podržavani utjecajem “islamskog svijeta” te simpatijama dobrog dijela međunarodne javnosti. U takvom odnosu snaga bh. Hrvati postali su strana na čiji je račun bilo nužno zadovoljiti ciljeve drugih dvaju naroda te time sanirati njihovo političko nezadovoljstvo i sukobe.

Unatoč hrvatskom prihvaćanju međunarodnih mirovnih planova za BiH, bošnjačka ih je strana u pravilu odbijala te je nastavljala s vojnim djelovanjima protiv Hrvata. Kako takvo djelovanje nije ugrozilo bošnjačke pozicije na međunarodnoj sceni, može se zaključiti da do njega nije ni moglo doći bez odgovarajućih međunarodnih poticaja i suglasnosti. Sudeći po svjedočenju akademika Muhameda Filipovića, oni su dolazili i od samoga međunarodnog pregovarača za uspostavu mira u BiH, britanskog diplomata Davida Owena, koji je još 26. 7. 1993. na sastanku s bošnjačkim izaslanstvom izjavio sljedeće: “Rekao nam je da zna da mi ne možemo biti zadovoljni s onim što su dobili Srbi, u teritorijalnom smislu, ali da se stvar može ispraviti na taj način da se bošnjačka strana namiri na račun Hrvata. Ako mi pristanemo na ono što trebaju dobiti Srbi, tada će oni okrenuti leđa Hrvatima i mi se možemo namiriti na njihov račun”.

Navedeno bošnjačko političko i vojno djelovanje jasno je pokazivalo da ni uspostava HZ HB ni samoinicijativno, deklarativno određivanje njegova opsega nije bilo stvarnim razlogom hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Jednostavno, bošnjačka se strana, čvrsto inzistirajući na unitarnoj BiH, odlučno protivila njezinu uređenju kao složene države konstituirane od etnički definiranih političkih jedinica.

Stoga je s otvorenim neprijateljstvom gledala na mogućnost uspostave hrvatske političke teritorijalne jedinice koja bi, u skladu s međunarodnim planovima, zauzimala tek 17,5% teritorija BiH, koja bi se u najvećem dijelu prostirala na hrvatskim etničkim prostorima, koja bi bila manja od njihove veličine i koja bi tek minimalno uključivala većinski bošnjačke prostore. Važno je naglasiti i kako je u tom razdoblju bošnjačka strana spretno iskorištavala međunarodne okolnosti unutar kojih je bez problematiziranja vlastitih pozicija na međunarodnoj sceni, pa i uz samu međunarodnu pomoć, nastojala, kršeći dogovorena primirja, vojno eliminirati mogućnost uspostave hrvatske političke teritorijalne jedinice u BiH.

Agresorski pohod Armije BiH na prostore pod nadzorom HVO-a krajem 1993. vodio je prema vojnom slomu hrvatskih enklava u središnjoj Bosni. Republika Hrvatska otvoreno se suočila s prijetnjom međunarodne zajednice da će u slučaju nastavljanja potpore HVO-u biti izložena izolaciji i sankcijama, što bi dovelo do vojnoga pada, ne samo enklava u središnjoj Bosni, nego, s vremenom, i do pada samoga južnog dijela Hrvatske Republike Herceg Bosne (HR HB).

Federacija BiH

Hrvatska strana odustaje od HR HB, vlastite političke jedinice unutar (kon)federativne BiH te pristaje na formiranje hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH (FBiH) u ožujku 1994., formalno hrvatsko-bošnjačkog entiteta u Bosni i Hercegovini, a u zbilji političke tvorevine koja se od svoga nastanka postupno pretvara u unitarnu, faktički bošnjačku političko-teritorijalnu jedinicu u BiH uz drugu srpsku političku jedinicu, RS. Ipak, prilikom formiranja FBiH Hrvati su uspjeli sačuvati HVO i samostalno rukovođenje s njim. Time su do daljnjega prostori pod nadzorom HVO-a zapravo nastavili djelovati kao autonomni politički prostor značajnog dijela hrvatskoga naroda unutar BiH.

Zajedničkim djelovanjem HV-a, HVO-a i ABiH uz potporu međunarodne zajednice potkraj ljeta 1995. prostori BiH pod srpskim nadzorom svedeni su na manje od polovice bh. teritorija. Daljnji prodor HV-a, HVO-a i ABiH na prostore RS-a zaustavlja međunarodna zajednica inzistirajući na opstanku Republike Srpske koja bi obuhvaćala, prethodno dogovorenih, 49% teritorija BiH. Time su stvoreni uvjeti za srpsko prihvaćanje plana kontaktne skupine za BiH (travanj – srpanj 1994.), po kojem je BiH zamišljena kao složena država formirana od dvaju entiteta: FBiH i RS. U trenutku zaustavljanja ratnih operacija pod pritiskom američke administracije pod nadzorom HVO-a bilo je gotovo 24 posto prostora BiH. Poslije mirovnih pregovora potkraj 1995. i utemeljenja “daytonske” BiH, po kojoj je RS-u pripalo oko 49 posto prostora BiH, a FBiH 51 posto bh. teritorija, pod nadzorom HVO-a ostaje oko 19 posto teritorija BiH.

Hrvati u BiH od uspostave HZ HB 1991. do današnjih dana nisu odustajali od ideje uspostave hrvatske političke teritorijalne jedinice u BiH. Činjenica da su u ratu (1991. – 1995.) Hrvati pokazali spremnost braniti njezine prostore od daleko brojnijih Bošnjaka govori, posebice nakon loših političkih iskustava po Hrvate u FBiH, kako su hrvatsko-bošnjački odnosi, ne samo imali, nego i danas imaju dovoljan potencijal za sporenja i sukobe.

Riječi člana Predsjedništva BiH i zamjenika predsjednika SDA Bakira Izetbegovića u intervjuu za sarajevsko Oslobođenje kada je govorio o suvremenim sporenjima u političkom životu BiH, o rješavanju presude u slučaju “Sejdić – Finci” i hrvatskom pitanju u BiH, kako postoji “model prihvatljiv svima, uključujući i EU, osim HDZ-ovima koji, uvjeren sam, traže previše” pokazuju svu težinu i pravu prirodu hrvatsko-bošnjačkih odnosa u Bosni i Hercegovini .Zato je tražiti previše kako ova zemlja ima budućnosti pored silne deklarativne ili stvarne potpore međunarodne zajednice dok god u njezinom političkom životu postoji politička misao kako jedan od njezinih naroda previše traži ako traži da sam bez utjecaja drugih naroda bira svoje političke predstavnike.

Srbi u Bosni i Hercegovini su se davno odredili prema takvim političkim stajalištima. Hrvati u Bosni i Hercegovini će to morati također uraditi. Ali, i Bošnjaci ako im je stalo do budućnosti ove zemlje i zajedničkog života njezinih naroda. ( Željko Raguž i VLM )