Hrvatska se predala! General Goluža opet nas vodi po broncu

HRVATSKA nema kompleks od Francuza, ni od Srba, Slovenaca, Španjolaca, Eskima ili letećih medvjedića. Hrvatska očito ima kompleks od polufinala.
Danci, uzgred europski prvaci, doslovno su razbili hrvatske rukometaše u polufinalu rukometnog SP-a. Balončić o hrvatskoj zlatnoj generaciji koja će dominirati desetljećima raspao se onog trenutka kada su češki suci označili početak utakmice. Prst krivnje možemo uperiti u Slavka Golužu kojeg je Ulrik Wilbek strpao u mali džep po pitanju pripreme utakmice. Prst krivnje možemo uperiti u hrvatske rukometaše koji su nakon Francuza izgubili onaj žar u očima. Ali, pitajmo se, imali to doista smisla? Hrvatska, očito, ima momčad koja je dovoljna za prolazak među četiri najbolje ekipe na nekom natjecanju, i to je pozitivna stvar. Uostalom, zar nam to izbornici, rukometni stručnjaci i ostali ne tupe godinama. Dalje ne ide. Pošteno. Jednog dana kada će se dijeliti medalje za prolazak u polufinale, bit ćemo prvaci u ukupnom poretku.
Wilbek vratio Goluži s kamatama
Što se tiče same utakmice, kao što smo ranije spomenuli u tekstu, danski izbornik Ulrik Wilbek je očito bio budniji od Goluže, pa je tako bolje pripremio svoje igrače na sve poteze i pokušaje koje je Hrvatska imala u rukavu. Hansen je bio zadužen za razbijanje bilo kakvog pokušaja hrvatske kontre, najubojitijeg Golužinog oružja. Inače, prva hrvatska kontra pojavila se na utakmici oko 40. minute. Hrvatski napad na postavljenu dansku 6-0 obranu izgledao je tako da se Marko Kopljar, talentirani 27-godišnjak koji tu i tamo svrati u napadu, zabavljao vođenjem lopte, dok je Damir Bičanić besciljno jurišao kao Don Quijote na vjetrenjače. Jedini igrač koji je gorio od želje za igrom bio je Domagoj Duvnjak, ali ga je Wilbek strpao u kavez. Hrvatska krila stvarala su sama sebi šanse, a jedino svjetlo bio je Marino Marić koji se lavovski hrvao s Dancima na šest metara.
Ponovilo se polufinale u Srbiji i Londonu
Danci su u utakmicu ušli “napaljeno”, dok su hrvatski rukometaši izgledali kao da je riječ o pripremnoj utakmici. Na viku i galamu utakmica se ne može dobiti, već samo zalaganjem i izgaranjem za igrača kraj sebe. Hrvatska obrana koja je do sada primala u prosjeku 21 gol, izgledala je kao raštimani orkestar kojeg su Danci pregazili kao plitak potok. Wilbek je savršeno proučio hrvatski plan A i plan B, odnosno 6-0 i 5-1 obranu. Mikkel Hansen nije bio zadužen za bušenje Alilovića, već za razigravanje svoje momčadi. Danci su u napadu fantastično bili povezani s pivotima Noddesboom i Toftom, a kada bi Gojun, Vuković i Musa njih zatvarali, Danci bi otvarali igru za krila Svana, Lindberga te naročito Eggerta koji je napunio hrvatsku mrežu do vrha (10 golova). Hrvatskoj je nedostajalo želje i volje da se potuku s Dancima, kao što su to napravili Francuzima. Obrana je olako dopuštala Markussenu, Hansenu, Sondergaardu i Laugeu da se šeću u devet metara. Bekovi su gledali “svoje” igrače kako skaču s krila kao da su na treningu, a s takvim stavom ne možete u polufinale.
Da rezimiramo, Hrvatska je već treće polufinale izgubila u svojoj glavi, a nema tog Balića, Metličića, Bilića ili Smajlagića koji ćete čupati ako se nemaš želje potući do kraja za finale, koje bi hrvatski rukometaši po količini talenta i znanja trebali igrati u nedjelju. Nitko te ne može spasiti, ako se deset minuta prije kraja šećeš po terenu i vučeš kao “krepana” mačka. Ne kaže se bez razloga da povijest pamti samo pobjednike. Neka hrvatski rukometaši malo razmisle o tome u nedjelju, dok će gledati Dance/Španjolce kako kraj njih ponosno pjevaju himnu i glancaju svoje nove, zlatne medalje.
Polufinale SP-a:

Hrvatska–Danska24:30