Published On: Sub, srp 12th, 2014

Hrvatska federalna jedinica u Posavini: realna opcija ili lažna predstava

Rasprava oko teritorijalnog i političkog ustroja Bosne i Hercegovini u Bosanskoj Posavini nije monotona. Posavina je područje koje je 1992. godine proživjelo agresiju od strane JNA i VRS i koje se razlikuje od ostalih dijelova zemlje po povijesti sukoba iz zadnjeg rata, teško se prostorno oporavlja i postepeno gubi ono što je nakon rata stečeno. Prije svega, tu postoji kolektivni viktimizacijski narativ hrvatske provenijencije: nemogućnost obrane teritorija 1992. godine i kasnije neostvareno oslobođenje istog u ljeto 1995. zbog američkog političkog pritiska stvara među posavskim Hrvatima percepciju žrtve. Međutim, takva percepcija nije svugdje ista. Dok u općini Orašje prvog hrvatskog predsjednika doživljavaju kao hrvatskog Georgea Washingtona, u Odžaku je situacija već nešto drugačija, dok u posavskom dijelu u Republici Srpskoj odakle su Hrvati protjerani, Tuđman je percipiran poput neprijatelja broj jedan jer, eto, nije učinio ono što je obećao. Spomenuti primjer, a ima ih više, objašnjava postojeće složeno stanje u Posavini.

_________________________piše: Ivan Pepić / poskok.info

Uzimajući takve faktore u obzir, zamislite, kreće rasprava o nužnom federalnom uređenju Bosne i Hercegovine. Ovdje bih mogao završiti ovaj tekst, stati u prostoru i vremenu, kakvo i jest realno stanje u nesretnoj Posavini. Ipak, moguće je iznijeti nekoliko misli o samoj ideji političkog i teritorijalnog ustroja. Županiju Posavsku, kao dio Federacije BiH čine tri većinski hrvatske općine – Domaljevac-Šamac, Odžak i Orašje. Odžak je općina koja je najviše stradala u ratu. Poznata je svima lokalna izreka o „kabriolet gradu“, gdje su sve kuće ostale bez krovova, a privatno vlasništvo je opljačkano ili uništeno. Jezive slike koje su dostupne i na YouTubeu svjedoče koliko rat do neprepoznatljivosti mijenja sve ljudske vrijednosti, pa čak i čovjekovu prirodu ili, kako je to jednostavno sažeo Jean-Paul Sartre „u miru sinovi sahranjuju svoje očeve, u ratu očevi sahranjuju svoje sinove“, što nam objašnjava očitu zbrku čovjekovog prirodnog stanja tijekom ratova. Ipak, poslijeratni Odžak doživio je obećavajući procvat, zahvaljujući povratku stanovništva. Ta se općina hvali kako je imala najbolju povratnu politiku od svih drugih općina: kuće i stambene zgrade su obnovljene, pokrenuta su poduzeća, sustav privatnog vlasništva je kvalitetno uspostavljen i, što je najvažnije, natalitet je nakon rata obećavao drugačiju sliku nego što proživljavaju Odžak i Županija Posavska danas. Loša lokalna politika i slaba koordinacija između nacionalne i lokalne razine, kao i nepostojeće investicije, onemogućuju onaj obećavajući poslijeratni razvoj. Polet koji je postojao kasnih devedesetih danas je neprepoznatljiv, pa danas od svih povratnika Hrvata u Posavini imamo više onih koji se iseljavaju nego onih koji ostaju u svojim općinama. Mjesta odlaska su uglavnom Njemačka i Austrija, a ovogodišnje strašne poplave su dodatno motivirale one koje mogu napustiti svoja mjesta stanovanja i opet otići trbuhom za kruhom, ali i, kako bi rekao Dežulović u nekom drugom kontekstu, trbuhom za duhom.

Prividna slika „vesele“ Posavine svakog Uskrsa, Božića i tijekom drugih mnogobrojnih blagdana ostavlja iseljenicima dojam dobrog funkcioniranja sustava, što odgovara lokalnim šerifima i moćnicima, koji su (pre)često vođeni osobnim interesima i interesima stranaka. Obećanje o uspostavi federalne jedinice kao najlogičnije moguće opcije postaje za ovdašnje hrvatsko lokalno stanovništvo mantra o kojoj se govori isključivo prije izbora, dok se u međuvremenu za uspostavu takvog sustava ništa ne radi. Bojim se da ako se ne počne nešto ozbiljnije poduzimati da se više neće čak imati kome mantrati, jer će svi biti ili pod zemljom ili negdje daleko od ovih prostora. Znate, nije dovoljno posjetiti poplavljena područja u Posavini, pojest ćevape i slikat se. To su učinili predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, ali i drugi stranački lideri među kojima Martin Raguž, Živko Budimir i Jerko Ivanković Lijanović. Dakle, prosječnom građaninu ne preostaje ništa drugo nego zaključiti kako „svi su oni isti“, „pa Budimir i Čović me ohrabruju na isti način, kojekakvim obećanjima!“, „Nisu mi Ragužove riječi utjehe ništa draže od Lijanovićevih!“. Možda je vrijeme da se kritičarima dokaže kako se situacija želi temeljito i iskreno promijeniti i politički izboriti za federalnu jedinicu u općinama gdje postoji hrvatska većina prema posljednjem popisu stanovništva. Za to su potrebni iskreni, izravni i uvjerljivi potezi, ili će doista svi početi misliti da se jednostavno radi o elegantnom političkom triku koji garantira dugoročni opstanak na vlast, a najbolje je to objasnio Max Weber u djelu „Politika kao poziv“, kako neki žive od politike a drugi za politiku. Potrebno je početi živjeti za politiku odnosno djelovati za zajednicu.

Ipak, ne treba zapasti u zamkama pesimizma i pasivnosti. Županiji Posavskoj ne smije se ostaviti dojam da služi kao mjesto preko kojeg će se lomiti koplja. Ona mora biti aktivno područje koje ima pravo biti dio jedne zajedničke priče, kao većinska hrvatska županija. Na to imaju jednako pravo Orašje, Čitluk i Posušje. Hrvatsko pitanje se ne smije personalizirati, nego bi ono trebalo biti dostupno svima, pa tako i Hrvatima u Posavini. Upravo je osjećaj političke marginalnosti u ovoj županiji kreator nepodnošljive pasivnosti, ali i lošeg ekonomskog stanja koji ponovo tjeraju na iseljavanje. Naime, Posavina se pretvara u veliki starački dom za umirovljenike koji su značajan dio života proveli izvan nje i koji nedovoljno poznaju političku realnost županije. I tu se nameću pitanja zašto je došlo do toga? Ako je hrvatskim političkim elitama stalo do stvaranja treće federalne jedinice u Bosni i Hercegovini po etničkom principu – kao što je slučaj i u mnogim drugim europskim zemljama – zašto se dopušta masovno iseljavanje Hrvata iz Županije Posavske? Zašto općina Odžak i Domaljevac-Šamac spadaju u kategoriju izrazito nerazvijenih općina, s 43% odnosno 22% od ukupnog prosjeka razvijenosti Federacije BiH? Koliko je političkom Mostaru stalo do integracije Županije Posavske u svojim planovima? Zašto svjedočimo prevelikom broju promašenim politikama onih koji su ovdje postavljali lokalne političare i koji vladaju Županijom Posavskom već gotovo dva desetljeća? Na ova pitanja se hitno mora naći odgovor i krenuti dalje u zaustavljanju ekonomskog i političkog silovanja ovih prostora. Ekonomski primjer niske su nadnice. Najniže nadnice su upravo u Županiji Posavskoj; prosječna plaća iznosi 684 KM (podatak iz 2012.) i ona je na razini prosječne plaće iz Republike Srpske iz 2007. godine. Politički primjer, unatoč svim pompoznim najavama o post-poplavnom bratstvu i jedinstvu, očito je da to ne funkcionira niti u mikrolokacijama kao što su posavske općine, pa će se i dalje živjeti u politički podijeljenim općinama. Poplave su prošlost, ali dovoljno je prošetati Trgom Slobode u Orašju i vidjeti kako šehidi imaju svoj spomenik, dok je braniteljima posvećen drugi spomenik u drugom dijelu trga. Očito je da poplave nisu donijele ono što su mnogi silno željeli nametnuti, jer se duboka podjela kao i drugdje diljem Bosne i Hercegovine duboko institucionalizirala.

Hoće li opći izbori u listopadu 2014. i razdoblje nakon njih kad će međunarodna zajednica i Europska unija aktivnije ulaziti u srž postojećih političkih problema donijeti održivo rješenje i za Hrvate u Bosanskoj Posavini, to ćemo vidjeti uskoro. Zasad se jedino može naglasiti kako će to ovisiti prije svega o ponašanju HDZ-a BiH i HDZ-a 1990, kao najaktivnijih hrvatskih političkih stranaka. Ovi prvi bi trebali evaluirati politike u gotovo dvadeset godina suverenog vladanja županijom i donijeti odlučne promjene koje će amortizirati duboku ekonomsku i političku krizu, dok bi se drugi trebali zjasniti što prije jesu li ozbiljna opcija na koju se može računati ili će postati dio lažne igre kojoj već četiri godine svjedočimo u obliku „platforme“. Nažalost, vraćajući se na naslov ove kolumne, nije još moguće odgovoriti na pitanje može li Županija Posavska računati na iskrenost provođenja entitetske politike i računati na politički Mostar, ili radi li se jednostavno o obećanjima koji omogućavaju elitama, onako kako je Max Weber napisao, življenje od politike.

 

poskok.info