Vratila sam se iz Irske prije nekoliko mjeseci, ispunjena nadom i uzbuđenjem zbog povratka u rodni kraj nakon dugog niza godina provedenih vani. Sve što sam čula od ljudi oko sebe o životu u Hrvatskoj uvjerilo me da se ne vraćam, ali ipak sam odlučila riskirati i dati priliku zemlji koju još uvijek smatram domom.
Moja prva stanica? Policijska postaja. Došla sam prijaviti prebivalište, no ubrzo sam shvatila da to nije tako jednostavno. “Trebat ćete pričekati dok vam netko ne dođe provjeriti živi li se zaista na adresi koju ste prijavili”, rekli su mi u policiji. Pitam ih kako ću u međuvremenu srediti sve što trebam. “To je procedura”, kažu. Procedura? Pa zar ja nemam pravo biti prijavljena tamo gdje živim? Moja dokumentacija bila je uredna, no ispalo je da to nije dovoljno. Trebat će im više od mjesec dana da netko dođe pogledati da li živim na toj adresi, a cijelo to vrijeme bila sam u limbu, bez ikakvih prava na papiru.
Naravno, bez prebivališta nisam mogla ni na posao, a zdravstveno osiguranje? Niti ga imam, niti ga mogu dobiti. Kada sam pokušala srediti osiguranje, dočekali su me na šalteru s osmijehom – “Platite dug za osiguranje za prošlu godinu, pa ćemo vidjeti.” Dug? Nisam bila u zemlji, nisam koristila njihove usluge, a oni žele da platim! Gdje je tu logika?
A kako da radim bez prebivališta? Kako da se prijavim za posao ako nisam registrirana kao stanovnik ove zemlje? Cijeli sustav izgleda kao začarani krug u kojem si zarobljen, bez izlaza. Koliko god željela, nisam mogla naći način da se vratim u normalan život.
Nekada se pitam, što je to uopće Hrvatska danas? Je li to zemlja koju sam voljela i u koju sam se htjela vratiti ili je to birokratska noćna mora koja te tjera da požališ svaku odluku koju si donio? Svaka prepreka koju sam prošla samo me još više udaljavala od osjećaja doma.
poskok.info