Published On: Uto, kol. 25th, 2015

Hrvati u četnicima – nije sve bilo crno-bijelo

Da li je riječ „četnik srpska ili su je Srbi pozajmili od „braće” Hrvata?Prema Hrvatskoj enciklopediji: riječ četnik označava pojam: “Četnici su pripadnici ili članovi srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem” (Hrvatska enciklopedija, 2000).
 
Piše Dr.Nadan Filipović l poskok.info
Bez ikakve posebne želje za komentarisanje ovakvog navođenja u biti netačne i politički pregrijane definicije riječi „četnik”, mislim da je dozvoljeno iznijeti i jedno drugačije argumentirano mišlenje.
Riječ “četnik” u stvarnosti i nije srpskog, već hrvatskog porijekla. Prema fra Luji Plepeiu naziv “četnik” odnosio se na hrvatske ustanike koji su polovinom sedamnaestog stoljeća „četovali” u okolini Drniša (turski Dernish) i sukobljavali se sa Turcima. Poznatije četovođe tih hrvatskih četnika bili su franjevci fra Nikola Ružić i fra Šimun Brajinović, župnik crkve u Petropolju. (fra Lujo Plepei, Iz naše prošlosti, Petrovopolje, Gradac 1/1999). Hrvatski četnici su u stvarnosti bili pod direktnom naredbom generalnog mletačkog providura Leonarda Foskole, onog istog što je 31.marta 1648. godine komandovao vojskom sastavljenom od Mlećana i domaćeg stanovništva kad je od Turaka preoteta i zauzeta tvrđava Klis. Zauzeće Klisa smatra se jednim od najvećih mletačkih uspjeha u Kandijskom ratu. Mlećani su naoružavali hrvatske četnike i davali im novčane nagrade za svaku dobro izvedenu akciju protiv Turaka.
Nakon tih davnih događaja izraz „četnik” nije se koristio u hrvatskom jeziku. Taj su hrvatski naziv kasnije „pozajmili” Srbi, kad su se srpski četnici pojavili u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, kao pripadnici manjih neregularnih grupica civila, naoružanih samo lakim naoružanjem. Oni su se ubacivali na turske teritorije, napadali civilno stanovništvo, vršili zločine i pljačke i opet bježali u kneževinu Srbiju. Tradicija četništva se nastavlja u Balkanskim ratovima, te u Drugom svjetskom ratu, a svakako i u neuspješnoj „junačkoj” agresiji srpskih vojnih i paravojnih hordi na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kojom će se dugo godina „ponositi” veliki procenat nebeskog naroda. Baš u tom zadnjem ratu (ako bogda da je zadnji!) četnici su ponovo pokazali svoje zločinačko lice koje je nezanemarljivom dijelu srpskog nacionalnog korpusa s obje strane Drine donijelo epitet genocidnog naroda. Taj epitet mnogi ljudi nerado koriste, no jasno je da je pridjev „genocidan”, izveden iz imenice „genocid”. Na papiru skoro zaboravljene sudske presude jasno je naznačeno ko je jedini počinio genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, kao  i gdje je genocid počinjen. No, izgleda da o žrtvama genocida koji je proveden na teritoriju cijele Bosne i Hercegovine jedino vode računa preživjeli srodnici, odnosno članovi familija masovno poklanih. Naše malokalibarske bošnjačke političare, ako se uvjetno tako mogu i nazvati predobro plaćeni manekeni i frazeri, genocid proveden nad „njihovim narodom” sve manje interesira.
Akademik Nedžad Ibrišimović u svom djelu „Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem” piše Ademovim riječima “Riječ četnik dolazi od riječi četa.Četnici lažu. Četnik može samo biti Srbin. Četnici ubijaju Bosance. Tako zemlja Srbija hoće da osvoji zemlju Bosnu. Koljući, ubijajući, paleći, silujući i pljačkajući četnici se bore za srpstvo. Srpstvo je nešto što je samo srpsko: srpski ljudi, srpske žene, srpske ptice, srpske ribe i srpske biljke”.
Slažem se skoro u potpunosti sa akademikom Nedžadom Ibrišimovićem, odnosno likom iz njegova djela Ademom Kahrimanom, ali se jedino ne mogu složiti kad kaže „Četnik može biti samo Srbin.” Vidjeli smo da je i u Drugom svjetskom ratu, a i ovom zadnjem po redu ratu u Bosni veliki broj muslimana bio u četničkim redovima.
Ljudi moji pa zar je to moguće? I Hrvati u četnicima?
Malo kome je poznata činjenica da je u četničkim redovima u Drugom svjetskom ratu bilo i veliki broj Hrvata-dobrovoljaca (hrvatski dragovoljaca). U svojoj knjizi sjećanja vojvoda pop Momčilo Đujić piše “Po prelasku svih naših jedinica, most na Soči trebalo je dići u vazduh, što nije bilo ni lako ni jednostavno. Tog zadatka prihvatio se jedan odvažan mladić – Milan Bilić, po narodnosti Hrvat, koji se protiv Pavelićeve zločinačke vojske borio zajedno sa Srbima. On je uspio porušiti veliki most, ali je nažalost, zajedno sa razorenim mostom otišao u dubine rijeke Soče i ostao kao heroj kod svih preživjelih boraca.” (Momčilo Đujić, Spomenica Dinarske četničke divizije, 1941 – 1945, stranica 492, Cleveland, 1995).
Prema relevantnim četničkim izvorima spomenuti Milan Bilić bio je najprije pripadnik Ljotićeve omladine iz Dalmacije, a 1942. godine se kao dobrovoljac priključio četnicima Dinarske divizije. Kada su se četnici te Dinarske divizije povlačili kroz Sloveniju prema Austriji, 3.decembra 1944. godine sukobili su se sa jakim partizanskim jedinicama kod Gorice, na rijeci Soči. Mnogo je četnika, ali i partizana izgubilo glave prilikom prelaska Soče, koju je ipak večina četnika uspjela preći. Međutim, partizani su im bili za petama, a četnici su doznali da su se partizanima uskoro trebala priključiti značajna pojačanje. Zato su četnici pokušali minirati most na Soči, te tako spriječiti partizane da pređu rijeku i krenu za njima u potjere. No, prvo miniranje čeličnog mosta bilo je potpuno neuspješno. Most se dobro zatresao, ali je ostao čitav. Tada je Hrvat – četnik Milan Bilić izvršio takozvano dobrovoljno „samominiranje”. Spustivši se pomoću konopa, postavio je eksploziv na noseće tačke mosta i detonirao eksploziv, ne želeći se ponovo popeti i spasiti. Tako se zahvaljujući pravom herojskom aktu jednog Hrvata, a u stvarnosti ubijeđenog četnika, spasila većina njegove subraće iz Dinarske divizije.
Govoreći o svojoj knjizi „Fukara” Ivan Aralica se u intervjuu Andriji Tunjiću dotakao modernog hrvatskog antihrvatstva i hrvatskog četništva, kazavši –  “Primjerice, u Dalmaciji su 1918. godine svi autonomaši i talijanaši postali jerezovci, jugonacionalisti, i dotjerali svoje antihrvatstvo sve do četničkih formacija u Drugom svjetskom ratu, koje su bile stacionirane u Unešiću, a potom u Zablaću (iako im iz toga mjesta nitko nikada nije bio pripadnikom). I danas je riječ o istome transferu, samo što je teže vidljiv, jer transferirani ne nose ni europske šajkače, niti europske kokarde. Kao što su ih nosili ti Hrvati-četnici!” (Andrija Tunjić, Likove za Fukaru nisam birao, oni su se sami izabrali, Vijesnik, 13. oktobra-listopada, 2002).
“Ma nisu četnici bili Hrvati, već Dalmatinci!”
Večina hrvatskih četnika ili četnika Hrvata bila je s područja Dalmacije. Tako su u februaru 1943. godine u Dinarskoj četničkoj diviziji formirani „Splitsko-šibenički četnički bataljon” i „Odred vojvode Birčanina”, koji su bili sastavljeni uglavnom od Hrvata, koji su do kraja rata ostali u četnicima (Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog institute: tom XIV, Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića).
Prema istim arhivskim izvorima, nakon kapitulacije Italije u julu 1943. godine Mladen Žujović, koji je na komandnoj poziciji  naslijedio umrlog vojvodu Iliju Trifunovića – Birčanina, počinje formiranje četničkih odreda po nizu dalmatinskih gradova, Splitu, Šibeniku, Trogiru, Kaštelima, Makarskoj, itd. Prema dokumentima iz Vojnoistorijskog instituta u Beogradu već 1941. godine vojvoda Momčilo Đujić pismom obavještava tada još pukovnika Dražu Mihailovića da se Dinarskoj diviziji pridružilo 510 Hrvata, koji su tako postali četnici.
U splitskom glasilu Ljotićeva Zbora „Krik iz jame” u januaru 1942. godine piše- “Prva je četa naših neustrašivih četnika iz našeg grada, iz Splita, krenula u sure planine, u guste šume, na oštre gorske grebene, da postavi stražu i da svojim grudima odbije udare grobara naše na smrt napaćene zemlje Jugoslavije. Napustiše mekane dušeke, tople sobe, napustiše obitelji, majke, očeve, sestre, ljube svoje i djecu svoju, napustiše bezbrižan život, kafane, napustiše sve i odoše na branik zemlje svoje, grude svoje, odoše da odbrane sve nas, koji ostadosmo u domovima, od sutrašnjeg pokolja, od sutrašnje pljačke onih hijena pod imenom ustaša, a sada partizana, koji spremaju zatvor, palež, grabež i vlast onima sa dna života, onom moralnom i divljem okolišu, od rakije pijanom, od te fizičke i duševne hrane njegove.”
Četnika – Hrvata je bilo i na komandnim položajima u Dinarskoj četničkoj diviziji. Posebno se isticao Ivo Jankov, četnički poručnik. Jedan od poznatijih Hrvata – četnika bio je i kapetan Krešimir Vranić, zapovjednik Drugog četničkog odreda jačine oko 2.500 ljudi, uglavnom Hrvata. S njim su u tom odredu oficiri bili poručnik Anton Šuster iz Sušaka i potporučnik Niko Lazarić s otoka Krka (Dinko Šuljak, Tražio sam Radićevu Hrvatsku, Knjižnica Hrvatske Revije, Barcelona, 1988, strana 163-167). Isti autor na 150-toj stranici svoje knjige (dnevnika) kaže da je nakon kapitulacije Italije u Splitu oko 30% Hrvata, takozvane „jugoslavenske orijentacije” dragovoljno pristupilo četnicima.
Kapitulacija Italije 9. septembra-rujna 1943. godine i četničko oslobađanje Cresa, Velikog i Malog Lošinja, Silbe, Oliba i Svetog Petra.
Engleske vojne obavještajne službe i pripadnici engleske vojne misije pri štabu generala Draže Mihailovića dali su četnicima informaciju da se sprema kapitulacija Italije, te su im sugerirali da preduhitre partizane i dokopaju se svih talijanskih vojnih skladišta i kompletnog naoružanja. Štab Draže Mihailovića o tome je obavijestio četničkog zapovjednika u Lici, generalaštabnog majora Slavka Bjelajca čiji je štab bio u Opatiji. Ti četnici, među kojima je bio veoma veliki broj Hrvata, preuzeli su od razoružanih Talijana otoke Cres, Veliki i Mali Lošinj, Silbu, Olib i Sveti Petar.
Međutim, ni Nijemci nisu sjedili skrštenih ruku. Izvršili su pregrupiranje i krenuli u brzo osvajanje cijele Dalmacije i otoka, jer to je to područje bilo od golemog strateškog značaja kako za njih, tako i za Engleze, koji su stalno puštali “probne balone” odašiljući išarete da će izvršiti invaziju i iskrcati se zajedno s Amerikancima na području Dalmacije. Kasnije se uspostavilo da je to bio samo jedan plan koji je poslužio u propagandnom ratu savezničkih, bolje rečeno, engleskih i njemačkih vojno-obavještajnih službi.
Zbog te opasnosti od Nijemaca partizani i četnici su postigli dogovor o zajedničkoj odbrani spomenutih otoka. Partizani su stigli na Veliki Lošinj trabakulama sa Raba. Njihov zapovjednik je bio Oren Ružić, a on je odmah po iskrcavanju poručio je Hrvatima-četnicima da slobodno napuste lošinjsku tvrđavu, te da se pojave na dogovoru o zajedničkoj strategiji u odbrani Cresa i ostalih otoka od nastupajućih Nijemaca. Naivni kapetan Krešimir Vranić i ostali Hrvati-četnici su povjerovali partizanima na riječ i izašli iz utvrde, koju su inače lako mogli mjesecima braniti.
Zla sudbina prevarenih hrvatskih četnika
Međutim, to je bila partizanska prevara. Svi Hrvati – četnici, zajedno sa svojim zapovjednicima kapetanom Krešimirom Vranićem i poručnikom Antunom Šusterom, odmah su po izlasku povezani žicom u parove. Dana 27. septembra 1943. godine njih stotinu i četrdeset strpani su u štive, odnosno pod palubu parobroda „Makarska”. Tim brodom “partizanske mornarice” zapovijedao je kapetan bojnog broda Juraj Bonacci, koji je još iz starojugoslovenske mornarice jako dobro poznavao kapetana Krešimira Vranića, no nije ni malim prstom pomakao da mu spasi život.
Taj se Juraj Bonacci odmah nakon uspostave Nezavisne države Hrvatske stavio na raspolaganje poglavniku Dr Anti Paveliću koji ga je imenovao glavnim zapovjednikom Lučkog zapovjedništva NDH sa sjedištem u Crikvenici,a čija je djelatnost bila svedena na najosnovnije stvari praćenja civilnog pomorskog prometa u Planinskom kanalu. Zapovjednik-kapetan korvete Juraj Bonači (Bonacci) prešao je nakon kapitulacije Italije na partizansku stranu. Prije odlaska u šumu sazvao je sve podređene mu časnike, dočasnike i lučke djelatnike i saopštio im svoju odluku, te ih  pozvao da ga slijede. Budući da je većina već surađivala s NOP-om, jednoglasno su prihvatili tu odluku i čitavo Lučko zapovjedništvo NDH u Crikvenici tada prelazi u NOB. Napominjem da je taj isti bivši ustaški kapetan bojnog broda Juraj Bonacci nakon komunističke pobjede i sloma NDH postao Titov kontra-admiral. Umro je kao uvaženi komunist 1971. godine u Splitu.
Jedna grupa od četrdeset Hrvata – četnika smještena je na manji parobrod „Buon Padre”. Tu grupu su partizani likvidirali tako što su im rasparali trbuhe i tako još upola žive pobacali u more. Navodno je poručnik Antun Šuster prije egzekucije rekao „Dajte znati mojem kralju da umirem za njega i za Kraljevinu Jugoslaviju, i da sam sretan za njega umrijeti i Bogu dušu predati.”
Prema podacima Dinka Šuljka s lica mjesta, parobrod „Makarska” stigao je pred zoru 29.septembra 1943.godine u Crikvenicu sa svojim „teretom” od 140 Hrvata-četnika. Odmah su ih pod udarcima kundaka odveli sjeverno od Crikvenice, u jednu šumu prije Bribira. Tu su ih u osvit zore partizani sve do jednog postreljali, zajedno sa njihovim zapovjednikom kapetanom Krešimirom Vranićem.
Partizanska okupacija spomenutih otoka nije dugo potrajala. Nakon desetak dana iskrcali su se Nijemci i po kratkom postupku likvidirali sve partizane bataljona „Matija Gubec”i „Ljubica Gerovac”, iz sastava brigade „Lika”.
Kada su se četničke formacije pred kraj rata počele povlačiti prema Austriji da se predaju zapadnim saveznicima i tada je u njihovim formacijama ostalo podosta Hrvata-četnika, koji ni tada nisu promijenili svoja politička opredijeljenja i odlučnost za Dražu Mihailovića, kralja Petra i Kraljevinu Jugoslaviju.