Published On: Pon, pro. 31st, 2018

Hrvati trguju oružjem, Srbi i Crnogorci drogom, Albanci jači i od Cosa Nostre

Da je osveta jelo koje se servira hladno te da je dugoj ruci mafije teško pobjeći čak i kada se skloniš u drugu zemlju, još se jednom pokazalo na primjeru Kotoranina Vladimira Roganovića (31) koji je 21. prosinca likvidiran u Beču. Ubijen je u klasičnoj “sačekuši” dok je u društvu Stefana Vilotijevića (22) stajao pred jednim od najpoznatijih bečkih restorana. Ubojica im je prišao dok su razgovarali, čekajući trećeg muškaraca koji je s njima netom ručao u restoranu.

Egzekutor je zapucao prema obojici Crnogoraca, usmrtivši na mjestu Roganovića, dok je Vilotijević teško ranjen. On je prevezen u bolnicu gdje su mu austrijski liječnici spasili život, a malo potom austrijska ga je policija uhitila jer je za njim raspisana Interpolova tjeralica. U međuvremenu je, kako pišu crnogorski, srbijanski i austrijski mediji, uhićen i muškarac (29) koji je s Roganovićem i Vilotijevićem bio u društvu. Austrijska policija prvo ga ispitala kao svjedoka, nakon čega je posumnjala u vjerodostojnost njegova iskaza, i sada se smatra da je on spomenutu dvojicu navukao u “sačekušu”, odnosno da je bio dio dobro organizirane skupine ubojica koja je Roganovićevo ubojstvo očito pomno isplanirala, piše Večernji list.

 

Opet hrvatska putovnica

Jer Roganović je iz crnogorskog zatvora izašao 7. prosinca, a da je u Beču, navodno nisu znali ni njegovi najbliži prijatelji. Vilotijević, koji je bio s njim u društvu, pripadnik je dobro poznate kriminalne obitelji, a otac mu je bio Kićun Vilotijević, jedan od najpoznatijih kriminalnih bosova koji je 1999. likvidiran u Novom Sadu. Njegov ubojica nikada nije nađen, a kao motiv ubojstva spominjala se krvna osveta, odnosno sukob između obitelji Vilotijević i Radulović, koje se međusobno ubijaju godinama. U gangsterskim obračunima 2015. ubijen je i Filip Vilotijević, brat ranjenog Stefana, dok je njihova sestra Jelena u svibnju ove godine osuđena na kućni pritvor zbog sumnje da se bavila trgovinom drogom.

Likvidacija Roganovića i ranjavanje Vilotijevića vjerojatno znači da su se sukobi dva crnogorska kriminalna klana iz Crne Gore i Srbije prelili i na ulice europskih gradova, tim više što je početkom prosinca u Pragu uhićen Slobodan Kašćelan, za kojeg se smatra da je vođa kavačkog klana. Da cijela ta zavrzlama oko crnogorskih mafijaša i njihovih višegodišnjih obračuna bude zanimljivija, pobrinuo se 29-godišnjak koji je s ubijenim Roganovićem i ranjenim Vilotijevićem bio u društvu. Jer, kako pišu srbijanski mediji, pozivajući se na izvore u austrijskoj policiji, riječ je o srbijanskom državljaninu koji je kod sebe imao krivotvorenu hrvatsku putovnicu.

I s tim detaljem priča koja je na početku izgledala kao još jedan sukob u bespoštednom ratu dvaju crnogorskih mafijaških klanova – kavačkog i škaljarskog – koji već četiri godine bjesni Crnom Gorom i Srbijom, pri čemu je ubijeno između 25 i 30 ljudi, dobiva novu dimenziju. Stoga će se istraga austrijske policije bez sumnje baviti i tim detaljem, pokušavajući dokučiti kako se njihov osumnjičenik domogao krivotvorene hrvatske putovnice. Hrvatske putovnice, dobro je znana stvar, vrlo su tražene među kriminalcima iz zemalja bivše Jugoslavije pa je jednu takvu svojevremeno imao i Milord Ulemek Legija, bivši vođa zemunskog klana, jedne od najozloglašenijih kriminalnih organizacija na ovim prostorima.

Imao ju je i Luka Bojović, Legijin nasljednik na čelu “zemunaca”, koji već dulje vrijeme sjedi u španjolskom zatvoru čekajući izručenje Srbiji. I dok Bojević, koji je blizak škaljarskom klanu, čami u španjolskom zatvoru jer je osuđen na 18 godina zatvora zbog organiziranja kriminalne skupine, nedozvoljenog držanja oružja i krivotvorenja dokumenta, po beogradskim ulicama bjesni rat njegovih pristaša i protivnika, u kojem padaju glave s obje strane. U tom ratu Bojoviću su ubijeni brat, odvjetnik i kum, a njegovo izručenje Srbiji te moguće znatno umanjenje španjolske kazne, o čemu se u Srbiji već mjesecima nagađa, vjerojatno će značiti i intenziviranje krvave spirale nasilja.

 

Pao s dvije tone kokaina

Srbijanska policija do sada se pokazala nesposobnom i nemoćnom da tom nasilju stane na kraj, a boljih rezultata nemaju ni njihovi kolege iz Crne Gore. I jedni i drugi nemoćno sliježu ramenima priznajući da se nisu u stanju nositi s tolikom eksplozijom nasilja, u čijoj je pozadini prije svega borba za primat na poluupražnjenom kriminalnom tronu, a zatim i za primat na tržištu drogom. Jer cijela priča zapravo se vrti oko tog lukrativnog tržišta, kojim s manje ili više uspjeha vladaju crnogorski kriminalni klanovi. Uostalom, i Bojević je porijeklom Crnogorac, kao što je to i Darko Šarić, svojevremeno najjači narkobos koji je vladao na području Srbije, Crne Gore, pa i šire.

Zbog Šarića je američka DEA svojevremeno pokrenula operaciju kodnog imena Balkanski ratnik, i to nakon što je u moru kod Urugvaja uhićen hrvatski državljanin Anastazije Martinčić. “Pao” je s jahtom na kojoj su bile gotovo dvije tone kokaina čija se ulična vrijednost procjenjivala na oko 100 milijuna dolara, a DEA je kao osobu koja je stajala iza nabave te droge detektirala Šarića. Nakon Martinčićeva uhićenja, Balkanski ratnik počeo je ostavljati krvavi trag po svim državama bivše Jugoslavije, a živote je zbog kokaina u tim obračunima izgubilo 20-ak ljudi. Među njima je bio i Cvetko Simić Preletač, čije je obezglavljeno i raskomadano tijelo u ožujku 2010. nađeno u zagrebačkom Jarunu.

Tko ga je ubio, nikada nije sa sigurnošću utvrđeno, no ta se smrt pripisivala Sretku Kaliniću Zveri, najkrvoločnijem egzekutoru zemunskog klana te sudioniku u likvidaciji srbijanskog premijera Zorana Đinđića, koji je hicem iz snajpera ubijen u ožujku 2003. Zver se pred srbijanskom policijom skrivao u Zagrebu, što se slučajno otkrilo kada se 2010. na zagrebačkom jezeru Rakitje oružano razračunao s Milošem Simovićem, još jednim odbjeglim pripadnikom zemunskog klana.

Ispostavilo se da su se njih dvojica bez ikakvih problema dulje vrijeme skrivala u Hrvatskoj koristeći se lažnim hrvatskim dokumentima, a po svoju lažnu osobnu iskaznicu Kalinić je svojevremeno, kao osoba za kojom je bila raspisana međunarodna tjeralica, osobno došao na šalter PU zagrebačke!? Zbog krivotvorenih dokumenata Kalinić je ekspresno u Hrvatskoj osuđen na 18 mjeseci zatvora te izručen Srbiji gdje je osuđen na više maksimalnih kazni zatvora zbog likvidacije Đinđića i ubojstva počinjenih u sklopu zemunskog klana. U srbijanskom zatvoru, koju godinu kasnije, priključio mu se i Šarić koji se sam predao policiji nakon što se obruč oko njega počeo stezati.

Udružene policijske snage, koje su uvijek dva koraka iza udruženih mafijaških snaga, izračunale su da je Šarić novac zarađen na drogi oprao kroz legalne poslove u Srbiji, a nagađalo se da se radilo o četiri milijarde eura. Njegovim preseljenjem iza rešetaka nastala je praznina, u koju je uskočio kriminalni klan iz crnogorskog Kotora.

U početku su stvari dobro funkcionirale, a Kotorani su, prema policijskim procjenama, kontrolirali gotovo pa kompletnu trgovinu drogom na području Crne Gore, Srbije i šire, što znači da su pod sobom imali i sav promet drogom koji se kretao tzv. balkanskom rutom. A onda je 2014. nastao lom i jedinstvu kotorskog klana došao je kraj te se on podijelio na tzv. kavački i tzv. škaljarski klan. Klanovi su imena dobili po Kavaču i Škaljarima, naseljima u okolici Kotora, koja zajedno broje jedva 4000 stanovnika. Legenda kaže da je jedan od pripadnika klana, nezadovoljan činjenicom kako se klan (nije) brinuo za njega i njegove dok je bio na odsluženju kazne, odlučio iz jednog stana u španjolskoj Valenciji ukrasti 200 kilograma kokaina.

Stan je bio vlasništvo jednog od vođa klana, Gorana Radomana, koji je u to vrijeme bio u kubanskom zatvoru zbog nekog manjeg prometnog prekršaja. Radoman je na Kubi navodno bio jer je pokušavao organizirati kokainske rute iz Latinske Amerike prema Europi, a kada se s Kube vratio, shvatio je da je ostao bez pošiljke droge čija se vrijednost mjerila u milijunima eura. Koji mjesec kasnije, u veljači 2015., Radoman, koji je bio iz Kavača, likvidiran je u Beogradu kao prva žrtva u obračunima između kavačkog i škaljarskog klana. Ubojica, koji, naravno, nikada nije nađen, u njega je ispalio 25 hitaca iz kalašnjikova.

Njegovom smrću počela je krvava spirala nasilja, koja je svoj krvavi trag ostavljala po cijeloj Crnoj Gori i Srbiji te je, eto, došla i do Austrije. Nakon Radomanova ubojstva na čelo kavačkog klana zasjeo je Kašćelan, dok je vođenje škaljarskog klana preuzeo Jovica Vukotić koji je moćnog zaštitnika našao u Luki Bojoviću pa je krvavi rat mogao početi. U mafijaškim razračunavanjima do sada je poginulo između 25 i 30 ljudi, a među ubijenima je i pet nevinih žrtava, odnosno ljudi koji su se u krivo vrijeme našli na krivom mjestu. Osim vatrenih obračuna, mafijaši su se koristili i autobombama, a nije im strana bila ni pucnjava na javnim mjestima te međusobno miniranje kafića i poslovnih prostora.

Jedna od spektakularnijih likvidacija svakako je bilo ubojstvo Dalibora Đurića, koji je ubijen u rujnu 2016. i to dok je šetao zatvorskim krugom za vrijeme izdržavanja kazne. Ubijen je iz snajpera, a ni njegov ubojica nikada nije nađen. Crnogorski mafijaši na plaći su imali i neke visokopozicionirane policajce, ali i vlastiti videonadzor po cijelom Kotoru koji im je omogućio da gotovo uvijek budu korak ispred policije. Kada se sve to zna, nije ni čudo što je Roganović, za sada zadnja žrtva u tom krvavom ratu, spas potražio u Beču. No to mu, kao što se vidjelo, nije puno pomoglo, a nije mu pomoglo ni što je, navodno, hodao s pancirkom na sebi te se vozio u blindiranom vozilu. Njegova smrt na površinu je izvukla i stari problem (ne)suradnje policija u okruženju jer, da policije surađuju, onda se vjerojatno ne bi moglo dogoditi da Roganović i Vilotijević uđu u Austriju bez ikakvih problema iako su za njima bile raspisane međunarodne tjeralice.

Doduše, policijska suradnja ima birokratske prepreke jer upiti za provjeru podataka idu službenim kanalima, a to traje. S druge strane mafijaška suradnja birokratskih ograničenja nema. Njih zanima samo profit, a da bi došli do njega, ne gledaju tko je koje nacije ili religije. Stoga nikoga ne treba čuditi što kriminalne organizacije nastale na tlu bivše Jugoslavije surađuju bez ikakvih skrupula pa nije neuobičajeno da se srbijanski mafijaši skrivaju u Hrvatskoj, a hrvatski u Srbiji, čak i ako su nekad jedni protiv drugih ratovali.

 

Bratstvo i jedinstvo

U tom kriminalnom bratstvu i jedinstvu zna se i podjela poslova pa tako Hrvati uglavnom drže trgovinu oružjem i krivotvorenim dokumentima, Srbi i Crnogorci bave se drogom, dok su se Albanci s godinama pretvorili u najjaču mafijašku organizaciju na ovim prostorima.

Europol i Interpol, pa čak i FBI, Albance svrstavaju među 10 najjačih svjetskih mafija. Specijalizirani su za trgovanje drogom, trgovinu ljudima i prostituciju, a FBI smatra da su se razgranali zahvaljujući svojim vezama s talijanskom Cosa Nostrom i N’drangethom te da su s godinama postali i jači od njih. Ovih dana objavljeni su i podaci Europola iz kojih proizlazi da je albanska mafija u zadnjih 10 godina na crnom tržištu nekretnina samo u Srbiji oprala oko 1,5 milijardi eura, a da albanska mafija postaje ozbiljan igrač u globalnim okvirima, svjedoči i podatak da su njihovi kriminalni poslovi bili glavna tema nedavnog Svjetskog kongresa šefova policija koji se održao u Orlandu. Novac zarađen na trgovini narkoticima mafijaši ulažu u kupnju nekretnina, a te nekretnine kupuju se na tuđa imena.

Novac se tako legalizira, a profit se vraća kriminalcima koji ga ponovo koriste za financiranje ilegalnih poslova. S obzirom na to da je albanska mafija organizirana po principu klanova koji su rodbinski povezani, policija se u nju jako teško može infiltrirati, a sve možebitne probleme albanski mafijaši rješavaju između sebe po principu krvne osvete, a praksa je do sada pokazala i da ne vole javne obračune jer oni privlače pažnju policije, što nije dobro za posao. Za razliku od njih, srbijanski kriminalci, kao što se vidi po primjeru Roganovića, ne libe se javnih razračunavanja, a osim po Srbiji, operiraju i po Austriji, Njemačkoj te zemljama Skandinavije. I njima je primarni posao trgovina drogom, a smatra se da su njihovi stariji i sada mrtvi pripadnici, kao što su bili Ljubo Magaš i Željko Ražnatović Arkan, stasali pod okriljem političke tajne policije, odnosno kolokvijalno Udbe. U bivšem sistemu ljudi poput Arkana koristili su se i za ubojstva političkih emigranta, a usluge raznih kriminalaca nije se libio koristiti ni Slobodan Milošević. Ta sprega politike i kriminala za posljedicu je imala ubojstvo premijera Đinđića, nakon čega je država Srbija brutalno odgovorila akcijom Sablja. Nakon Đinđieva ubojstva zemunski klan, kao najjača kriminalna organizacija u toj zemlji, desetkovan je jer je dio njegovih pripadnika ubijen, a dio je završio po zatvorima.

Iako je nakon Đinđićeve likvidacije Srbija uhitila gotovo 200 kriminalaca, a tamošnja policija precizno pobrojila 118 kriminalnih klanova, sve to nije pomoglo u zaustavljanju potoka krvi koji u pravilnim razmacima teku beogradskim ulicama. U tom kolopletu balkanskih kriminalnih organizacija Hrvati stoje malčice po strani jer policijske procjene govore da u Hrvatskoj nema organizirane mafije, ali ima manjih kriminalnih klanova koji po potrebi uskaču u poslove svoje braće po kriminalu. Svim postjugoslavenskim mafijaškim organizacijama zajedničko je i to što počesto imaju i jaka politička zaleđa, a spregu kriminala i politike u pravilu je teško dokazati. I dok je to tako, teško je vjerovati da će bilo koja policija s ovih prostora biti spremna, sposobna i voljna razračunati se s mafijašima koji međusobno ratuju pretvarajući gradske ulice u prave ratne zone.

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer