Hrvati iz BiH u travnju prvi put izlaze na europske izbore

Hrvatski građani glasovat će 14. travnja na prvim europskim izborima na kojima će izabrati 12 zastupnika koji će ih predstavljati u sadašnjem sazivu Europskog parlamenta čiji mandat istječe u proljeće sljedeće godine.
Prema pristupnom ugovoru, ako je razdoblje od ulaska zemlje u EU-u do sljedećih izbora za Europski parlament dulje od šest mjeseci, onda zastupnici moraju biti izabrani na izborima, dok bi ih u suprotnom slučaju nacionalni parlament mogao imenovati zastupnicima na razdoblje manje od šest mjeseci.
Kako Hrvatska ulazi 1. srpnja ove godine, a sljedeći izbori za Europski parlament održat će se u proljeće sljedeće godine, najvjerojatnije u svibnju ili lipnju, hrvatski građani će u nešto više od godinu dana dvaput birati zastupnike u Europski parlament.
Europski parlament je jedina institucija EU-a koja se izravno bira na sveeuropskim izborima. Na početku europskih integracija postojala je Europska parlamentarna skupština, a njezini članovi bili su delegati nacionalnih parlamenata šest zemalja utemeljiteljica.
Godine 1962. dobiva današnji naziv Europski parlament, iako i dalje nema nikakvih ovlasti osim savjetodavnih. Od 1979. godine bira se na izravnim izborima svakih pet godina i danas ta institucija dijeli zakonodavne ovlasti s Vijećem EU-a, tijelom koje predstavlja vlade zemalja članica.
Unatoč postupnom, ali stalnom povećanju ovlasti Europskog parlamenta, jedna od glavnih značajki europskih izbora jest slab odaziv birača, koji stalno opada. Na prvim izborima 1979. godine glasovalo je 63 posto birača, na drugim izborima 1984. glasovalo je 61 posto, zatim 1989. 58,5 posto, 1994. 56,8 posto, 1999. 49,8 posto, 2004. 45,6 posto i 2009. godine 42,94 posto.
Zanimljivo je da je izlaznost nešto manja u novim nego u starim zemljama članicama. Na zadnjim izborima 2009. najmanji odziv birača zabilježen je u Slovačkoj, samo 19,64 posto, zatim u Litvi 20,91 posto, Poljskoj 24,63 posto, Češkoj 28,22 posto, Sloveniji 28,25posto.
Druga značajka dosadašnjih izbora za Europski parlament jest da su europske teme vrlo slabo, ako ikako, zastupljene u predizbornoj kampanji. Ne postoji jedna europska kampanja, nego su u svim zemljama članicama u središtu pozornosti unutarnjopolitičke teme i europski izbori često predstavljaju test popularnosti vladajućih stranaka, nakojem su, prema dosadašnjem iskustvu, najčešće slabo prolazile.
Već neko vrijeme u Europskoj uniji traju rasprave kako povećati interes za europske izbore, jer niska izlaznost dovodi u pitanje i legitimnost Parlamenta. Postoji inicijativa da već za sljedeće izbore 2014. godine europske stranačke grupacije iziđu svaka s vlastitim kandidatom za predsjednika Europske komisije kako bi se na taj način razvila prava kampanja oko programa i ličnosti kandidata i kako bi birači dobili nekakvu predodžbu kamo ide njihov glas.
Prema Lisabonskom ugovoru, Europsko vijeće treba predložiti predsjednika Europske komisije u skladu s rezultatima izbora za Europski parlament.
Jedna od ideja, koja sasvim sigurno još neko vrijeme neće zaživjeti, jest da se dio zastupnika bira na transnacionalnim listama koje bi se natjecale u cijeloj Uniji kao jednoj izbornoj jedinici. Ideja je da se ti zastupnici pridodaju zastupnicima izabranim u državama članicama, ali to otvara niz pitanja. U prvom redu, trebalo bi mijenjati Lisabonski ugovor koji ograničava broj zastupnika na 751, a postavilo bi se pitanje kako bi se ti zastupnici tretirali, što povlači pitanje jednakosti zastupnika.
Zastupnici Europskog parlamenta nisu raspoređeni po nacionalnom ključu, nego djeluju u političkim skupinama, koje okupljaju srodne stranke. Statistike Europskog parlamenta pokazuju da zastupnici u vrlo visokom postotku poštuju stranačku disciplinu i da rijetko glasuju suprotno preporukama svoje političke skupine. Lobiranje za nacionalneinterese obično se provodi unutar političkih skupina. Za formiranje političke skupine potrebno je najmanje 25 zastupnika koji dolaze iz najmanje sedam država članica.
U ovom sazivu djeluje sedam političkih skupina. Najveća je skupina Europske pučke stranke, slijede Progresivni savez socijalista i demokrata, Savez liberala i demokrata, Zeleni, Europski konzervativci i reformisti, Europa za slobodu i demokraciju i Ujedinjena europska ljevica.
Dio zastupnika ne pripada ni jednoj stranačkoj skupini i djeluju kao “neupisani” ili neovisni zastupnici. Njihov je utjecaj zbog toga znatno ograničen. U Europskom parlamentu nikada nijedna stranačka skupina nije imala apsolutnu većinu, stoga se većina odluka donosi dogovorom najvećih političkih skupina.
(Dnevnik.ba I Croportal)