Odnosi Hrvata i Bošnjaka varirali su od vezanja zastava i zajedničkog izlaska na referendum, do međusobnog krvavog rata, ponovnog ujedinjenja u Washingtonu te potkraj rata zajedničke vojne akcije protiv Srba radi sklapanja Daytonskog sporazuma do novog udaljavanja s tendencijom stalnog narušavanja povjerenja posljednjih desetak godina.
Glavni prijepori su se ciklično uvijek vraćali na početak, oko čega su se čak lomila koplja i kada se pokušavao postići dogovor o referendumskom pitanju o neovisnosti zemlje. Hrvatske vođe su tada tražile da to bude pitanje s jasnom definicijom države s tri republike, dok su pak bošnjački političari uopće uvjetovali izlazak iz jugoslavenskog zagrljaja s formulacijom pitanja koje je bilo 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine. Washingtonski sporazum zacementirao je probleme i uspostavio balans moći i nemoći Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH. Postojao je paritet, rotacija i što je najvažnije unutar Vlade Federacije BiH. Odluke su se donosile uz puno međusobno uvažavanje i bilo je jednostavnije provoditi promjene jer se iz takvog odnosa jačalo međusobno povjerenje.
Postojali su jasni mehanizmi da se Hrvate unatoč tome što su malobrojniji nije moglo nadglasati, donositi štetne odluke po taj narod. No, u posljednjih deset godina odnosi Hrvata i Bošnjaka su u stalnom pogoršanju. Glavni razlog tome je upravo promjena balansa, odnosno odluka i procjena međunarodne zajednice, u čemu je prednjačila američka administracija da se Bošnjacima dadne veći utjecaj u Federaciji BiH. Nagovještaj svega bila je odluka o nametanju nenarodne protuhrvatske vlasti Alijanse za promjene kroz izmjene izbornih pravila kojim se izigrala volja hrvatskih birača. Tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch koji je ustvari samo bio glasnogovornik tadašnjeg američkog veleposlanika Thomasa Millera i svoga zamjenika, također Amerikanca Ralpha Johnstona, a kasnije Donalda Haysa nametnuli su uz asistiranje nekoliko hrvatskih izdajnika odluku o konstitutivnosti naroda, što je samo bio drugi naziv za davanje Bošnjacima apsolutne vlasti u Federaciji BiH.
Sve te odluke međunarodne uprave amenovala je tadašnja koalicijska vlast u Zagrebu i predsjednik Stipe Mesić. Od tada su Hrvati, uz nasilni slom Hrvatske samouprave, gurnuti na marginu zbivanja u Federaciji da se bore za mrvice i slijepo brane interese unutar županija. No, kako su se Bošnjaci osjetili dovoljno moćnim, stalno se pokušavaju do besmisla dovesti županije i na kraju ih ugasiti. Upravo posljednji eksperiment s antihrvatskom platformom koja je također rezultat američke misije, dovela je Federaciju BiH pred slom, bunt naroda i totalni bankrot. Jedini način da se progleda i izađe iz kaosa koji vodi novim sukobima između Hrvata i Bošnjaka jeste novi povijesni dogovor. I to upravo na temeljima povjerenja, ali ovoga puta ne protiv treće strane – Srba. FBiH ima veliki potencijal razvoja, ima sve komparativne prednosti – ali ima jednu i najveću zapreku nepovjerenje partnera. Za promjenu ove matrice dobar početak je upravo smjer na koji su ukazali vodeći vjerski i narodni dužnosnici na sastanku u Sarajevu. Bez ovoga iskoraka FBiH, ali i BiH su osuđeni na daljnju dezintegraciju i vraćanje u prošlost iz koje se ne naziru znakovi zajedničke budućnosti u EU.
wpDiscuz