Najveće masovno ubojstvo u Australiji u zadnja dva desetljeća, podsjećamo na najgoreg koji je harao kontinentom
Još od 1996. Australia ne pamti sličan pokolj. Australski mediji prenijeli su priopćenje policije Zapadne Australije da su osumnjičili izvjesnog 61-godišnjeg Petera Milesa da je na svojoj farmi u Osmingtonu pobio suprugu, svoju kći i njeno četvero djece. Potom je, sve ukazuje na to, uperio pušku sebi u glavu i povukao okidač.
Australska javnost je zgrožena, a potresne kolektivne uspomene ove nacije-kontinenta prisjećaju se serijskog ubojice, najgoreg u svojoj povijesti, kojem je prije 22 godine počelo suđenje za brutalan višegodišnji krvavi pohod. Silovatelj i koljač, Ivan Milat, potomak Hrvata koji je davno doselio u ovu zemlju, u pamćenju Australaca i danas je jedna od najmračnijih točaka u povijesti.
Bilo je tek 6.30 ujutro 22. svibnja 1994. kad je 50 specijalaca australske policije upalo u dom Ivana Milata u Eagle Valeu i navuklo mu na ruke lisičine. “Pa, što vam je? Kakva ubojstva, pobogu?”, govorio je policajcima dok su ga odvodili. Jesenje jutro tek je svitalo, a oni su već, osim mnoštva drugih kompromitirajućih dokaza, u kući pronašli svu silu oružja kojim je ovaj potomak hrvatskih doseljenika bio fasciniran cijeli život. Više nije bilo sumnje.
U zabačenom predgrađu Sydneyja, 50-ak kilometara južno od velegrada, upravo su uhvatili jednog od najgorih serijskih ubojica u povijesti Australije, osumnjičenog za krajnje brutalna ubojstva najmanje sedam mladih autostopera u razdoblju od 1989. do 1993. i s naznakama seksualnog iživljavanja nad nekima od njih. Bilo je tu svega. Od odrubljivanja glave mačetom dok je žrtva još bila živa, desetaka uboda nožem, pa do ispaljivanja desetak hitaca žrtvi u glavu.
Ivan Milat danas služi sedam doživotnih robija jednu za drugom, uz još 18 godina zatvora i bez mogućnosti pomilovanja. Pritom mu nisu uspjeli dokazati da je u najmanje četiri godine iživljavanja na autocesti Melbourne – Sydney pobio još 20-ak drugih djevojaka i mladića. “Hvatanje Milata” (“Catching Milat”) bila je jedna od najgledanijih emisija na Seven Networku, drugoj najvećoj komercijalnoj TV kući u Australiji, a prema njegovom krvavom pohodu snimljen još prije serijal “Wolf Creek”.
Dvodijelna miniserija s dobrim je razlogom kod gledatelja bila tako iznimno popularna, jer je, kao i neki drugi igrani ili dokumentarni filmovi, pa i neke knjige, pokušala odgovoriti koji se to vrag dogodio u glavi čovjeka koji, istina, jest potekao iz krajnje disfunkcionalne obitelji, ali je kao mladić bio poznat kao nadaren za matematiku, umjetnost, usto nepušač, antialkoholičar i odmalena navikao na težak i pošten rad.
“Uvijek je bio najpametniji od svih nas”, opisivao ga je koju godinu kasnije njegov brat Alexander, što je u obitelji sa 14-ero djece imalo posebnu težinu. Njegov otac, Stjepan Marko Milat, rođen je dan nakon Božića 1902. u Blatu na Korčuli. Njegova majka rodila je čak 22 djece, od kojih je najranije djetinjstvo preživjelo samo njih četvero. Stjepana i njegova brata otac je stoga već na pragu punoljetstva uputio da pođu tražiti sreću negdje drugdje.
Neko vrijeme plovili su na prekooceanskom brodu, obavljajući najniže i najteže poslove, da bi, stigavši 1926. do Australije, Stjepanov brat odlučio ostati na Novom Zelandu, a sam Stjepan u Australiji. Došao je na valu hrvatskih doseljenika koji su radili u rudnicima srebra i olova. Bio je tako čvrst i dobar radnik da posao nije izgubio ni u doba svjetske gospodarske depresije. A onda, 1934. upoznao je 14-godišnju kćer engleskih imigranata, Margaret, da bi se dvije godine poslije vjenčali. Išli su za poslom po istočnoj obali Australije, od luke u Sydneyju do čeličana na sjeveru, a onda su od 1939. krenula djeca, pa su Milatovi za koju godinu skuckali neku ušteđevinu za komad plodne zemlje s potokom u blizini na jugozapadnim rubovima Sydneyja.
Ivan Robert Marko Milat rodio se dva dana nakon Božića 1944., kao peti u nizu braće i sestara. Svima su im prve uspomene bile da su na uzgoju kupusa i rajčice radili i prije nego što bi stasali za školu, da su znali zalijevati do dva sata iza ponoći, da je otac izrazito često bio pijan, nasilan, i da je često napadao majku. Ivanov brat Boris, stariji od njega dvije godine, prisjećao se u ‘90-ima da je kao dječačić od kakvih osam godina pokušavao braniti majku od oca koji bi joj lupao glavom o zid.
Prisjećao se i toga da je i majka imala žute minute, kao kad je u naletu bijesa potegnula nož na malog Borisa. “Umalo mi je odsjekla prokletu ruku. Redovito me je tukla. Jednom prilikom tako me je udarila po ruci štapom za pridržavanje rajčica da mi ju je slomila”, objašnjavao je poslije Boris djetinjstvo uz majku koja ga nije voljela.
Najstariji Alexander imao je samo sedam godina kad mu je otac dao pušku da puca u ptice koje bi im slijetale na polje. Otac je, uostalom, svu svoju djecu odmalena učio pucati. Australski potomci Korčulana odrastali su u atmosferi teškog rada, s ocem alkoholičarem, okruženi nasiljem. Mali Ivan, činilo se, bio je jedna od rijetkih svijetlih točaka u obitelji. Uvijek poslušan, do krajnosti uredan i pedantan, izrazito pametniji od svih, nadaren za matematiku i umjetnost u lokalnoj katoličkoj školi, i tako sve dok nije počeo markirati s nastave.
Školu je napustio s 15 godina kako bi obilazio gradilišta u potrazi za poslom, jer bili su siromašni i trebali su novac. A onda je krenulo doista naopako. Sa 17 godina uhvatili su ga u provali i krađi, za što je dobio pola godine u domu za maloljetne delinkvente. U ‘60-ima je zbog provala i krađa automobila u zatvoru završio još četiri puta. U mladićevoj glavi očito nešto nije štimalo. E da bi 1971. nastao potpuni lom. Imao je tu nesreću da je prvi naišao na automobil u kojem su se netom sudarili njegova najmlađa sestra i jedan od braće, na mjestu poginuvši u masi zgužvanog metala, krvi i raskomadanih glava.
Samo mjesec dana poslije dvije djevojke koje je pokupio dok su stopirale, optužile su Ivana za silovanje. Tvrdile su da ih je vezao, pokazivao im nož, “dogovarao se” s njima da ne vrište dok im bude rezao grkljane i slično. I to na mjestu na kojem će, niti dva desetljeća poslije, pronalaziti ostatke njegovih izmrcvarenih žrtava. Tri godine Milat je bio u bijegu na Novom Zelandu, da bi se 1974. vratio, odmah bio uhićen, ali i oslobođen jer je jedna od djevojaka nedosljedno svjedočila na sudu.
I dalje nepušač, antialkoholičar, neporočan, uredan, pristojan, točan i odgovoran na svom radnom mjestu kao vozač kamiona, dapače radoholičar, nikome nije padalo na kraj pameti da njegovi odlasci na vožnje motociklima, autima ili u zasjede u lovu, na kraju imaju svrhu doći do malo drukčijeg plijena od četveronožaca. 1975. činilo se da se sad već 31-godišnji Ivan Milat koliko toliko posložio u svojoj glavi. Upoznao je 17-godišnju Karen, djevojku koja je upravo izišla trudna iz veze s njegovim rođakom i s njom je odselio iz roditeljskog doma, kako bi živjeli u kamp-kućici, štedeći za svoj komad zemlje.
Njezinog sina Jasona prihvatio je potpuno kao vlastito biološko dijete, a sredinom 1980-ih Ivan i Karen su se i vjenčali. Izvana je sve izgledalo u redu.
Ali Ivan je ubrzo postao opsjednut oružjem, pričala je Karen, i često ju je brutalno mlatio. Kao i svaki drugi nasilni ispad u njegovu životu, i ovaj se vremenski poklapao s nekom od tragedija u Ivanovu životu. Baš u to vrijeme u padu s motocikla teško je stradao još jedan njegov brat, David, zadobivši teške ozljede mozga.
A onda je uslijedio još jedan pad u Ivanovu životu. Na Valentinovo 1987. Karen je pobjegla iz kuće sa sinom dok je Ivan bio na poslu. I usput je donijela sve iz kuće, osim pukih zidova. Bio je 19. rujna 1992. kad su dvojica džogera u šumi Belanglo, na samom rubu savezne države New South Wales, nekih 150 km južno od Sydneyja, osjetila čudan miris. Pomislili su da je riječ o kakvoj uginuloj životinji, a potom su primijetili u jednom grmu ono za što su isprva pomislili da je klokanova noga.
Da bi užasnuti shvatili da je riječ o ljudskoj podlaktici. A onda su pod lišćem ugledali i ostatak tijela. Već sljedeći dan, samo 30 metara dalje, policajci su našli i drugo tijelo. Ispostavilo se da je riječ o ostacima Joanne Walters (22) i Caroline Clarke (21) i da ih je ubojica svezao, nekoliko desetaka puta izbo nožem i ispalio u njih niz hitaca. A bilo je i tragova seksualnog nasilja.
Djevojke su posljednji put viđene još u travnju u svom kvartu Kings Cross u Sydneyju, netom prije nego što će krenuti u stopiranje diljem velike, prekrasne zemlje, čuvene po tome da se po njoj vrlo opušteno i sigurno može putovati na taj način. Mjesec dana policija nije uspijevala pronaći baš nikakav trag, osim da u ubojstvu postoje i tragovi rituala. Istražitelji su ipak uočili da je na tom području nestalo još petero stopera, i to 1989. još dvoje 19-godišnjih Australaca, Deborah Phyllis Everist i njezin dečko James Gibson, te tri mlade Njemice, Simone Schmidl (19), nestala 1991., Anja Habschied (20) i Gabor Neugebauer (21). Sve su ih redom pronalazili tijekom 1993. u istoj šumi kao i prve dvije djevojke, uz tragove jeziva nasilja, primjerena najmračnijim trilerima.
Deborah je bila bez donjeg rublja, očito izrezana nožem. Jamesu je ubojica očito prvo nožem duboko zarezao kralježnicu kako bi ga paralizirao, a potom ga izbo u srce, jetra i pluća. Ležao je 50 metara dalje. Simone je pak bila izmasakrirana nožem, a Gabor, iako odjevenu, našli su s ljepljivom trakom preko usta, zadavljenu i sa šest metaka ispaljenih u glavu. Anju je pak ubojica ubio tako što joj je odrubio glavu mačetom. Glavu joj nikada nisu našli.
Više nije bilo nikakve sumnje da imaju posla s osobito okrutnim i poremećenim ubojicom. Raspisali su nagradu od pola milijuna australskih dolara za informaciju koja bi dovela do serijskog ubojice. 400 istražitelja krenulo je od ravno milijun tragova koje su ubrzo sveli na 10.000. Pretresli su svu silu podataka nadležnih za kontrolu prometa, dozvola za oružje, međunarodnih kriminalnih dosjea, uopće svake zamislive papirologije i broj sumnjivaca suzili prvo na 230, a potom i na 32.
Ivan Milat bio je jedan od njih zbog dojave iz listopada 1993. da ga je netko vidio kako na stražnjem sjedalu vozi dvije svezane djevojke, a i supruga jednog od njegovih kolega s posla imala je neobične primjedbe o njemu. Tek u siječnju 1994. jedan od istražitelja uočio je da je potomak hrvatskih emigranata 20 godina prije na sudu oslobođen optužbi za silovanje na ne pretjerano sretan način.
A onda, u travnju 1994., iz Birminghama u Engleskoj policiji se javio Paul Onions, mladić koji im je ispričao da je 1990. stopirao niti kilometar sjeverno od kobne šume i jedva pobjegao čovjeku koji ga je povezao. Rekao je da je riječ o razvedenom muškarcu, sinu “imigranta iz Jugoslavije” i zaposlenom u cestovnom transportu. Naravno da je Onions odmah doputovao u Sydney. Od ponuđenih fotografija dvoumio se između dvije, da bi nakon još malo razmišljanja sa sigurnošću pokazao na Milata, za kojega je rekao da mu se predstavio kao Bill.
Uperio je pištolj u njega i rekao mu da je to pljačka. Shvativši iz kratkog razgovora da „Bill“ s njim ima i nešto drukčije namjere od puke krađe, Onions se okrenuo i stao bježati. Iza njega su se začuli pucnjevi, oko njega su fijukali meci. Policiji je to bilo dovoljno za spektakularno uhićenje, nakon kojeg Milat više nikada nije ugledao slobodu. U kući su mu našli svu silu oružja koje je odgovaralo ranama na tijelima ubijenih i nevjerojatnu količinu streljiva. Našli su i mnoštvo predmeta koje je uzimao žrtvama.
Činilo se kao da je u stvari skupljao trofeje sa svojih žrtava, a ako je do tada i postojao promil sumnje da ipak imaju pogrešnog čovjeka, u stanu su mu našli i fotografiju jedne od djevojaka koju je ubio. Čak 62 dana su im trebala za kompletiranje dokaza, da bi suđenje napokon počelo u ožujku 1996. Optužnica je imala 3500 stranica, predočeno je 420 dokaza i devetero svjedoka. Sve optužbe Milat je nijekao, ali mu nije bilo spasa.
Nakon 15 tjedana za svako ubojstvo dobio je po jednu doživotnu robiju, a još 18 godina dobio je za pokušaj ubojstva, orobljavanje i nezakonito zatočavanje Onionsa. Već prvog dana u zatvoru Maitland Gaol Milata je teško isprebijao njegov cimer u ćeliji. A godinu dana poslije umalo je uspio pobjeći iz zatvora u društvu osuđenog dilera i bivšeg vijećnika iz Sydneyja Georgea Savvasa. Savvasa su sljedeći dan pronašli obješenog u ćeliji, a Milata su premjestili u supersigurni zatvor Goulburn kod Sydneyja.
Milat se potom žalio i zato što je, kako je tvrdio, imao lošu obranu na suđenju. Ali mu nije uvaženo. Kao što ga je 2004. odbio i Vrhovni sud. Već u nekim godinama, imao je 65, u očaju si je odsjekao mali prst i poslao predsjedniku Vrhovnog suda. Naravno da potez nije imao nikakva učinka, osim što su ga čuvari stali motriti još pažljivije nego prije. Njegov dom do kraja života će ostati ćelija tri sa pet metara.
I tu bi priči bio kraj da nije jednog vrlo nezgodnoga detalja. I dio istražitelja i porotnici na suđenju, čak i Milatov branitelj iz suđenja za silovanja iz 1971., još tijekom suđenja za ubojstva otvoreno su izjavljivali da Milat ubojstva nije mogao izvesti sam. U najmanju ruku zato što je u istrazi utvrđeno da je tijelo Jamesa Gibsona kroz šumu nakon ubojstva premjestio više od 150 metara dalje. A to teško da je bio u stanju sam izvesti. Sumnje su padale na nekoliko njegove braće, čak i jednu sestru.
Ono što je bilo sigurno jest da Boris Milat sigurno nije bio pomagač jer ga je obitelj, u kojoj je inače vladao zakon omerte, iz niza razloga odbacivala. Zapravo se godinama skrivao od njih. Godine 2015. napokon su ga našli novinari. Rekao im je da je siguran da je njegov brat svojedobno ubio i jednog vozača taksija. “Mislim da je, zapravo, počinio mnogo više ubojstava od ovih sedam”, rekao im je. “Koliko točno?”, pitali su ga. “Oko 28”, rekao im je Boris ono što su najozbiljnije sumnjali svi uključeni u jedan od najgorih slučajeva serijskog ubojice u povijesti Australije.
wpDiscuz