U ljeto 1992. velika većina „oslobodioca“ koji su koračali „putevima pobjede“ su, zajedno sa svojim vrhom iz Sarajeva, još uvijek vagali tko će pobijediti u sukobu, da mu se priklone. No, ako tada nisu bili sigurni koga braniti, danas to jesu pa preko Tužiteljstva koordinirano negiraju i omalovažavaju zločine Armije BiH, kao što to pokazuje najrecentniji slučaj zločina nad Hrvatima u selu Miletići kod Travnika.
Ovih dana neke kazališne skupine, na čelu s predsjednikom Skupštine HNŽ-a Šerifom Špagom, inače uglednim koalicijskim partnerom, organiziraju kazališne predstave u Podveležju, koje su već prešle u tradiciju. Na tim predstavama insceniraju se i prepričavaju bajke koje bi mogle običnoga čovjeka dovesti u zabludu, pa osjećamo potrebu podsjetiti i Špagu, njegovu kazališnu skupinu, ali i javnost na određene činjenice.
Armija BiH u ljeto 1992. nije mogla osloboditi Mostar, jer ona tada nije ni postojala. Dana 10. travnja 1992. zaključkom tadašnjeg Predsjedništva na čelu s Alijom Izetbegovićem, Skupština općine Mostar donosi Odluku o tome da se „Zaštita i obrana grada povjerava Hrvatskom vijeću obrane, općinskom stožeru Mostar“. U razdoblju formiranja stožera, pa i u razdoblju obrane grada Mostara i pobjede nad JNA i paravojnim formacijama, kada se kako Špago govori „koračalo putevima pobjede“, nekadašnje vodstvo Armije BiH je još uvijek bilo dijelom te iste JNA.
Sefer Halilović, koji je u Đakovu bio pomoćnik komandanta za „moralno-političko vaspitanje“ sve do 15. rujna 1991. kada je hrvatska vojska zauzela tu vojarnu, do sredine 1992. biva blizak suradnik KOS-a, kada od jugoslavenskog, postaje bosanski patriota. Atif Dudaković je do sredine 1991. radio u topničkom centru JNA u Zadru, tijekom napada na taj grad i Knin, dobiva čin potpukovnika (u diviziji Ratka Mladića). Sredinom 1991. ide u Beograd, da bi tek u travnju 1992. došao u Bihać i pristupio ABiH. Enver Hadžihasanović, Mehmed Alagić, Ramiz Dreković, Izet Nanić, Vahid Karavelić,… i ogromna većina drugih oficira i komandanata ABiH za vrijeme agresije na Hrvatsku i početkom agresije na BiH su bili dijelom JNA, da bi se tek sredinom 1992. stavili na raspolaganje Aliji Izetbegoviću, odnosno aktualnom savjetniku njegovog sina Bakira, Fikretu Muslimoviću, inače do tada desnoj ruci Aleksadra Vasiljevića, koji je u to vrijeme koordinirao formiranje Armije BiH.
Dakle, „putevima pobjede“ u Podveležju je mogao koračati samo HVO, nikako Armija BiH koje tada nije ni bilo. Koji je odnos bio prema agresoru, ponajbolje govori činjenica da su jedini sporazumi koje je Alija Izetbegović ikada poštovao bili onaj o nenapadanju potpisan s Radovanom Karadžićem 2. kolovoza 1991. i onaj s Momčilom Krajišnikom potpisan 16. rujna 1993. s kojim Srbima omogućava referendum o izdvajanju od BiH. Oba su prekršena od strane tadašnjeg srpskog vodstva.
Predstave i bajke o herojstvima nepostojeće vojske nisu ništa drugo nego onaj propagandni dio nastavka ratnih operacija drugim sredstvima. No, kazališne predstave i bajkoviti scenariji nisu problem. Problem je što u ostvarivanju tih ciljeva pomažu i pravosudne institucije u koordinaciji sa šutljivom hrvatskom politikom.
Dok se po brdima pripovijedaju bajke, Tužiteljstvo u skladu s tim bajkama nastoji prebaciti predmete zločina Armije BiH nad Hrvatima na županijske sudove, jer se na županijskim sudovima sudi isključivo po blažem zakonu iz SFRJ. Najrecentniji je slučaj monstruoznog zločina počinjenog u selu Miletići kod Travnika od strane Armije BiH, kojeg Tužiteljstvo svim silama želi prebaciti na procesuiranje pravosuđu Županije Središnja Bosna. Dok se ono prebaci, dok prođu žalbeni rokovi, kupit će se dosta vremena za „oslobodioce“, a sve i da se uspije prebaciti, na županijskim sudovima ne postoje zločini protiv čovječnosti i zapovjedna odgovornost, tako da će „oslobodioci“ moći nastaviti koračati i dalje „putevima pobjede“. Sve ovo uz suradnju aktualne hrvatske politike koja na sve ovo „mudro“ šuti.
Nek’ se ono otišlo u Rusiju o trošku poreznih obveznika. Znaju se prioriteti, stoji u priopćenju Hrvatske republikanske stranke.
wpDiscuz