Moja je velika želja da mi Thompson u Areni prije ulaska u ring zapjeva svoju pjesmu uživo. Već smo se čuli zbog toga i dogovorili da se čujemo kada se vratim iz Miamija – istaknuo je hrvatski boksač
Naš najbolji boksač Filip Hrgović (26) već je neko vrijeme u vrelom Miamiju. Stanuje u unajmljenom apartmanu i vježba u klubu koji trenerski vodi proslavljeni kubanski stručnjak Pedro Diaz.
No Hrga baš i nije oduševljen Miamijem koliko bi to čovjek očekivao jer riječ je ipak o spektakularnom gradu u turističkom smislu. South Beach, Coconut Grove, Little Havana, Ocean Drive samo su neke od turističkih atrakcija koje žele vidjeti ljudi iz cijelog svijeta.
– Ja vam baš i nisam za neki turizam. Uostalom, ovdje je prevruće, po danu se ne može hodati po vani. Moraš stalno tražiti prostore koji su klimatizirani.
A što je sa slavnim plažama u najvećem gradu na Floridi?
– Bio sam na Miami Beachu, a otići ću se okupati i na neku drugu. No nisam vam ja od velikog kupanja, a i nisu to meni privlačne plaže. Ne sviđa mi se taj tip obale. Na kilometre pijeska, bez stijena, šuma, hladovine… Razvikano je to, a ja bih rekao i precijenjeno. Meni se puno više sviđa naša obala.
Baš kad su ga nazvali bio je u potrazi za jednim razvikanim tipom kave.
– Moj menadžer Karim i ja tražimo “blue mountain”, kažu najbolju kavu na svijetu. Nema je baš svugdje, podrijetlom je s Jamajke, a većinom se izvozi u Japan.
Polufinalnu i finalnu utakmicu hrvatskih nogometaša pratio je u svom apartmanu, piše Večernji.hr.
– Gledao sam to preko nekog programa na španjolskom jeziku, a finale s Francuzima gledao sam u društvu dvojice Francuza. Sa mnom su bili partner mog menadžera Karima Bouzidija i službeni fotograf. Tekma je bila strašna, a mi smo bili “cool” navijači. No ovo je prvi put da sam ja doživio neke emocije vezane uz nogomet. Ja ga baš i ne pratim, no ovo što su naši dečki učinili, svaka im čast.
A osjetio je on to i u riječima stanovnika kozmopolitskog Miamija.
– Kamo god sam došao, posebice za trajanja Svjetskog nogometnog prvenstva, čim bi ljudi čuli da sam Hrvat, prilazili bi mi govoreći: “Svaka čast, mi smo uz vas.”
Ovdje u Americi nogomet baš i nije sport u vrhu popularnosti, a na SP-u nije bilo ni njihove reprezentacije, no svi su znali za taj fantastični domet hrvatskih nogometaša. Bio sam šokiran jer sam mislio da se to u Americi ne prati baš pozorno. Gledao je Hrga i zagrebački doček naših srebrnih nogometaša.
– Gledao sam i to je bilo fenomenalno. Jedino sport može napraviti takav šou u Lijepoj Našoj. Ima još nade za Hrvatsku, nisu nam sve lađe potonule. Unutarnji neprijatelji ne miruju, no ovo nam pokazuje da ima nade.
Može li Filip sebe zamisliti u takvim okolnostima spektakularnog dočeka?
– Ovo budi apetite svakome tko god to vidi. Na to ne možete biti ravnodušni. Svima nama sportašima takvo što je san pa tako i to zamišljam. Vjerojatno nikad nitko neće ponoviti ovo što je potaknuo nogomet jer taj sport ipak ima poseban status, no ovakvo što bi svatko od nas sportaša htio jednom u karijeri doživjeti. A onda je rekao i što ne bi volio doživjeti.
– Kad bi mi ugasili razglas kao što su Thompsonu, ja bih nekoga nokautirao. To je taj unutarnji neprijatelj o kojem pričam, to su ljudi koji ne žele da Hrvatska diše punim plućima.
A Filip je za Thompsona posebno vezan jer upravo njegovu pjesmu “Geni, geni kameni” koristi kao svoju glazbu za ulazak u ring, odnosno za takozvani “entrance music”.
– Moja je velika želja da mi Thompson u Areni prije ulaska u ring zapjeva svoju pjesmu uživo. Već smo se čuli zbog toga i dogovorili da se čujemo kada se vratim iz Miamija. A tada će trenirati u svojoj dvorani u Novom Jelkovcu, objektu koji je Grad Zagreb izgradio za njegove i potrebe njegova kluba Nokaut. A tada bi se moglo dogoditi i službeno otvaranje tog prostora.
– Dvorana je kompletirana i potpuno opremljena i sada samo još treba riješiti papirologiju da bismo mogli održati i javni trening.
Dosad se nikad u neovisnoj Hrvatskoj na toj razini nije dogodilo da se nekome ulazna glazba izvodi uživo.
– No dosad nije bilo ni ovakva boksača. Dosad Hrgović nije imao ni takva trenera kao što je Pedro Diaz.
A riječ je o čovjeku koji je bio šef kubanske reprezentacije na četirima Olimpijskim igrama (od 1992. do 2004.) s kojih su se Kubanci kući vratili s 20 zlatnih, šest srebrnih i tri brončane medalje.
U istom tom razdoblju kubanski boksači na svjetskim prvenstvima osvojili su 28 zlatnih odličja, 12 srebrnih i 9 brončanih.
– Moj je cilj postati svjetskim prvakom i ja vjerujem da je Pedro pravi čovjek da mi u tome pomogne.
OSTATAK PROČITAJTE NA VEČERNJI.HR