Jednog dana u veljači 1979., Homeini je sletio iz egzila, kao svecu sličan starac s gustim obrvama i očima koje nisu tražile oprost. Čovjek koji nije znao što je jazz, ali je znao što je vlast. Dočekali su ga ljevičari s crvenim zastavama i studenti s posterima Chea, vjerujući da dolazi sloboda, jer su to čuli na BBC-u i čitali u “Le Mondeu”.
Nisu znali da dolazi noć. U Teheranu, i u svima nama.
Jer tko je znao da će se protiv šaha, saveznika SAD-a, boriti s Homeinijem, saveznikom smrti? Zapad je šaptom izabrao mislioca u turbanima, jer im je bio korisniji protiv sovjetskog utjecaja, a sekularni mladići s tezama o radničkim pravima bili su prijetnja bankama. I Chevronu.
U prvo vrijeme, sve su struje bile uz njega. I Tudeh partija, i Mujahedin-e-Khalq, i Fedaijan-e-Khalq, i studenti iz Sorbone i sa Berkeleyja. Iran je bio Pueblom u pustinji. A onda su došli kamioni, popisi, tišina.
Godine 1980. Homeini je pokrenuo tzv. “Kulturnu revoluciju”. Sveučilišta su zatvorena. Profesori s naočalama i knjigama Sartrea, žene s glavom otkrivenom i stranice prepisanih skripti, nestali su iz predavaonica. Umjesto znanja, stigla je selekcija. Umjesto čitanja, ispovijed.
Zatvori su se punili. Šutke.
- počinju pogubljenja ljevičara. Fedaijanci, MEK, sekularni novinari, čak i bivši suradnici Homeinija. Izdanja Karla Marxa spaljuju se uz molitvu.
- Tudeh partija je proglašena neprijateljskom. Stotine njezinih članova su nestali. Javna priznanja iznuđena su pod torturom. Mnogi su priznali da su agenti SAD-a, CIA-e, KGB-a, samo da prestane bol.
Godine 1988. događa se masakr. Pod izlikom borbe protiv MEK-a, u zatvorima se tajno pogubljuje između 4.000 i 30.000 političkih zatvorenika. Većina su bili ljevičari, ateisti, sekularni studenti. Masovne grobnice do danas nisu priznate. Među ubijenima su:
- Lajevardi, profesor prava
- Simin Behravan, pjesnikinja i marksistica
- Davud Ramezani, student biologije
- Pari Safavi, aktivistica i majka dvoje djece
Homeini je masakr nazvao “Božjom presudom”.
I danas, oni koji se lafo protive intervencionizmu, koji vide u svakom američkom udaru zlo, zaboravljaju da ponekad ne đavo dolazi iz bijele kuće, nego iz džamije.
U svojim kafićima u Berlinu i Barceloni, europska ljevica sniva san o autentičnim kulturama. Sniva Homeinija kao starog mudraca.
Ne vide masovne grobnice. Jer one nisu zapadne.
Ova je priča za one koji su vjerovali da dolazi sloboda, a dočekala ih je čizma.
Za studente koji su do jučer raspravljali o Gramsciju, a danas su bez groba.
Za Sanaz, koja je posljednje riječi napisala kredom na zidu tamnice:
“Ovo nije revolucija. Ovo je kraj knjige.”
A Homeinijeva brada i dalje visi na zidovima nekih domova, kao svetac.
Ali čak i ćutnja ima autorstvo. I kaznu.
Iran je danas teokratska i teroristička država. Država koja je prema svim mjerilima civiliziranog svijeta odavno morala biti sankcionirana, izolirana i njen režim srušen. Jer je imanentno protuljudski. Jer je egzistencijalna antiteza slobodi. Jer je toliko brutalna da postaje antireklama i samoj ideji Islama.
Iran je osramotio Islam. Toliko ljudskih duša je pogubljeno, toliko mladih umova, toliko razorenih obitelji. Zemlja koja kolje svoju djecu jer drugačije misli, ne bi smjela postojati u ovom obliku. Taj dobri, ponosni narod, narod pjesnika i matematičara, ne zaslužuje ovo zlo.
Licemjernost Zapada, koji je napadao države koje uopće nisu bile režimi, koji je ubijao vođe koji nisu bili diktatori, bombardirao zemlje koje nije smio, a puzao pred Iranom koji je oživotvorenje etatističkog kanibalizma, jest beskonačna.
Zapad je trulež. I Iran je njegovo dijete.
Ivan Urkov l POSKOK