Published On: Fri, Dec 22nd, 2017

Hoće li Nobilo tražiti odštetu i za šefa 7-e muslimanske Šerifa Patkovića?

Prije svjedočenja pukovnika Šerifa Patkovića Blaškićev branitelj Anto Nobilo pustio je film na kojem su bile prikazane masakrirane žrtve Šerifove postrojbe i njega samoga u Dusini. Što je više film tekao, to je pukovnik Patković bio sve nemirniji. Potpuno je bio zbunjen kada mu je predočeno svjedočenje Željke Rajić, Zvonkove žene, koja je izjavila na Sudu da se Šerif Patković pred njom hvalio da joj je ubio muža.

Bilo je to okrutno, postupno ubijanje. Najprije ga je gađao iz vatrenog oružja u jedan pa u drugi gležanj i onda mu pucao u glavu.

Rajićevo tijelo pronađeno je s izvađenim srcem. Patković je po iskazu svjedoka vozio kasnije Rajićevo auto po Srednjoj Bosni.

Kada je Nobilo upitao Patkovića je li ubio Zvonka Rajića, on je odgovorio: »To je laž, gospodine Nobilo, sve je to laž, vaša montaža i vaš scenarij.«

Sudac Claude Jorda je tražio od odvjetnika Nobila da preformulira pitanje jer je Patković svjedok sudskoga vijeća, a ne optuženik. Sudac Jorda je pak Petkoviću rekao da neće odgovarati za ono što se navodi u sudnici, ali dok je zaštićeni svjedok. Nikada posle toga nije optužen. Haag nije zanimao zločin u Dusini niti ijedan zločin sedme muslimanske. No isti taj Haag pozvao je Šerifa Patkovića da bude ugledni gost tijekom izricanja presude Praljku i Petkoviću.

To je ovaj čovjek, koji kasnije postaje ministar:

Pri kraju sudskog procesa generalu Tihomiru Blaškiću u haaškoj sudnici nagoviješteno podizanje optužnice i protiv 7. muslimanske brigade, koja je formirana 17. studenoga 1992. godine. Do optužnice protiv Šerifa Patkovića nikada nije došlo.

Patkovićeva  brigada bila je sastavljena iz postrojbi muslimanskih snaga Zenice, Kaknja, Vareša, Žepča, Busovače, Travnika, Novog Travnika, Viteza, Visokog, Bugojna i Gornjeg Vakufa.

Glavni ideolog 7. muslimanske bio je emir Mahmut ef. Karalić, a njezini zapovjednici bili su Asim Kurčić, Amir Kubura i Šerif Patković.

Ta postrojba bila je miljenica Alije Izetbegovića i on je nju nekoliko puta pohodio i nagrađivao.

Poklici vojnika bili su »Allahu ekber! Tekbir! — Bog je velik! Tekbir!«, ratni poklik bio je »El Džihad«. Kada je Izetbegović 14. travnja 1996. godine u Zenici na stadionu Bilino polje uručivao odličje 7. muslimanskoj, čuli su se, među ostalim, poklici »El Džihad! Za koga? Za Allaha! Protiv koga? Protiv vlaha! Mašallah! Inšallah!«.

Vojnici su Aliji uzvraćali »Alija, sokole, Sedma je uz Tebe.« Među njezinim počasnim članovima je i hadžija Halid Čengić.

28. rujna, u najgledanijoj političkoj emisiji Federalne TV «60 minuta» (BiH-Federacije!), urednika Bakira Hadžiomerovića objavljen je prilog o početku rata u BiH između Bošnjaka i Hrvata.

U tom prilogu novinara Damira Kaletovića izrijekom se kaže da je rat počeo 26. siječnja 1993. godine napadom Armije BiH na hrvatsko selo Dusina u zeničkoj općini kada je masakrirano 10 civila, od toga jedan Srbin koji se sklonio zajedno sa suprugom u tom selu (bila je to VII. muslimanska brdska brigada čijim drugim bataljunom je zapovijedao Šerif Patković zvani geler, kasnije ministar braniteljau Zeničkom kantonu u kojem je oslobađao Hrvate i Srbe života). Dakle, neistina-laž je da je rat počeo sredinom travnja napadom na Ahmiće.

Svi novinari koji rade priloge za tu emisiju su odreda Bošnjaci-Muslimani.

Ovaj članak ali i čitavu emisiju trebali bi dobro pregledati ‘zagovornici’ hrvatske agresije na BiH, redom: Mesić, Pusićka, Kajin, Manolić, Banac, Bilandžić.

Što se to dogodilo u hrvatskom selu Dusina kod Zenice tog 26.siječnja? Pa pročitajmo što o tom krvavom događaju piše Vinko Pavlović, 31.prosinca 2001.g. u «Dom i svijet»:

Krvava Dusina

U knjizi «Boja smrti» autor Andrija Tunjić opisuje boravak u Zenici u ožujku 1993. i svoj susret s Živkom Totićem. S Dominikom Šakićem, Živkom Totićem i Tihomirom Ljubićem je 27. ožujka 1993. obišao zeničko selo Dusinu u kojem su 26. siječnja 1993. pripadnici 7. muslimanske brigade Armije BiH uhitili, pobili i izmasakrirali 10 muškaraca-devet Hrvata i jednog Srbina koji se tu sklonio iz Zenice. Ubijeni su: Draženko Kegelj, Mladen Kegelj, Niko Kegelj, Stipo Kegelj, Vinko Kegelj, Pero Ljubičić, Augustin Radoš, Franjo Rajić, Zvonko Rajić i Vojo Stanišić. Tijela ubijenih Hrvata su pokopana 3. veljače 1993. na groblju u Busovači. U Tunjićevoj knjizi stoji: «…Narod zna da je Zvonku Rajiću izvađeno srce.» Što je to još Tunjić vidio u Dusini? Citirat ću samo neke dijelove iz njegova članka pod naslovom «Krvave avlije u Dusini»:

«Raziđosmo se okolo. Kao sablasti hodamo po ubijenom selu. Gdje god zavirimo, tragovi pomahnitalih muslimanskih ubojica. Razbacano posuđe, razbacane posteljine, rasute fotografije, školske bilježnice, pisma. …Ispred kuće pokojnog Nike Kegelja zapovjednik Totić i njegov tjelohranitelj Tihomir u stavu mirno. Niz zapovjednikovo lice sklizne suza. …Začusmo viku. Pogledamo, a ono dva vojnika Armije BiH trče prema nama, jedan sa snajperom. Zajapureni stadoše i počeše se derati: da ne smijemo biti ovdje, da je zabranjeno snimanje.» Na Tunjićev upit: «Tko je pobio i masakrirao ove ljude iz Dusine?», jedan od navedene dvojice pripadnika Armije BiH odgovara «Ja sam ti na drugom kraju.»

Tunjić je zabilježio i nekoliko izjava o stradavanju Hrvata Dusine od kojih je svakako zanimljiva ona Muje Šišića(Bošnjaka!?) iz sela Višnjice:

«Ovo nitko na svijetu ne bi opravdao. Žena mi se od straha prije vremena porodila. A ja čuvam stražu da ne ukradu ovo što je ostalo od ljudi koji su pobjegli. Je.. im mater, odsvakle su došli. Antinu sam kravu i krmad dvanaest dana hranio. …I sad sam nosio stvari ovih familija što su otišle, u školu da bi ih sklonio. Treba spasiti ljudsku muku. I mene je strah.»

Pišući ove retke, nastavlja Pavlović, razmišljam o nepravdi Haškog suda koji ili bahato ili tendenciozno i zlonamjerno, u presudi generalu Blaškiću, konstatira da su Hrvati sredinom travnja 1993. izveli napad na Muslimane i da je tada započeo muslimansko-hrvatski sukob u Bosni i Hercegovini. A Dusina? Gdje je to selo? Tko je koga tu, siječnja 1993., napao i pobio? I što je prije – siječanj ili travanj?

Šerif Patković nikad nije suđen niti je osuđen za počinjene zločine u hrvatskom selu Dusina. Postao je ikona bošnjačkog nacionalizma, hit u Turskoj, čak i ministrom, kojeg li sarkazma, ministrom za prava branitelja zeničko-dobojske kantonalne vlade.

SUD BIH nikada protiv njega nije podigao optužnicu.

Prema presudi Haaškog suda Šerif Patković i pripadnici 7-e muslimanske, imaju pravo tražiti od Hrvatske odštetu.

To je međunarodno pravosuđe, i to je pravda koju bi svi mi trebali prihvatiti kao objektivnu?