Published On: Čet, lis 14th, 2021

Hoće li Katolici, nacija kladioničara, nakon otcjepljenja Srpske ostati u Federaciji s Bošnjacima? Naravno da hoće. A evo zašto je to dobro za njih…

I dok Srpska polako ali sigurno napušta BIH, baš onako kako su to Slovenci uradili u Jugoslaviji, sve uštimano sa zakonom i međunarodnim pravom i uz jasni dupli pas političkog Sarajeva, koji sve čini da isprovociraju konačan srpski  odlazak iz BIH i tako zaokruže svoju nacionalnu državu Federaciju BIH, te uz potporu  Amerikanaca nakon Ruskog odcjepljenja Srpske, potom proglase Nezavisni Sandžak, za to vrijeme Hrvati u kinu gledaju srpski film “Toma” .

Inače odličan film o životu jednog od najvećih boema prošlog stoljeća.

Baš poput Tome, hrvatski narod u BIH je postao boemski. Narod zabijen u birtije. Narod korida, pevaljki i autootpada. Udaljen od politike koja mu je viša filozofija.

Je li to zbog velikog  utjecaja Bohemie na njih? Preko utjecaja onih Čeha koje je Austrougarska ovdje naseljavala nakon aneksije BIH a koji su danas  99% Hrvati?

Je l’ se zbog njih naš drevni Mijatov stoik Hrvat propio i odao deliriju kafana,  glava hrvatskih uronjenih  ako ne u  bavarske i češke krigle onda u bujne dekoltee nadiruće kulturne hegemonije kavanskih pevaljki?

Fakat ne znam.

No ponašaju se totalno autarkično. I to u ključnim momentima svoje povijesti.

Netko će kad vidi te hrvatske glave uronjene u sise srpskih i bošnjačkih cajki, reći da je to  “u glavu sjeban narod”.

Netko drugi  će to pomisliti. Al to neće reći.

No malo tko će reći “politički zreo, sposoban, lucidan narod koji je izgradio svoje institucije”.

Jer Hrvat je nakon rata podizao uglavnom stadione, kružne tokove, koride, derneke, crkve i groblja.

Te  križeve i kapelice na svakom proplanku koji bi im upao u oko.  Čak i na javnim prometnim objektima. Te ziđi zavjetno ovo te zavjetno ono. Udruge im se zovu milostivo: Pleter, Zavjet ili Hrvatska Uzdanica. Nikako Polet, Hrvatski Sokol, Sloboda, Uzlet,  Hrvatski Inat, Hercegovski Dišpet.

Kako je crkva na ovim prostorima, odavno u ratu s Vatikanom, hercegovski i bosanski kler razvio je posebnu vrstu šizmatičnog patos kršćanstva.

I dok cijeli svijet, kršćanski, slavi život, progres, pobjedu života nad smrti, dok taj svijet uči čovjeka da život ne treba provesti razmišljajući o smrti, i da samo slobodan čovjek može doživjeti Krista makar svoju slobodu duše gradio u sustavu ropstva, dok sav kršćanski svijet prezire smrt i smije joj se budući da je ona samo privremena i tjelesna,  naši svećeniti suniti fokusirani su samo na uzdizanje upravo kulta smrti.

Što je posve suprotno od ideje zbog koje se Naš Krist Gospodin izvolio roditi među nama.

Kult smrti traži narativ strašenja pa svećeniti straše. Te mučenik ovaj, te mučenik onaj, te krasan ti je sin, bio bi sjajan mučenik,  te ne valja ovo , ne valja ono, te prijetnje velikom kaznom i strašnom mukom ako samo pomisliš uraditi to, to i to.

Nikad ničeg vedrog, prkosnog. Šuti i moli. I ne misli. Ta oni misle na nas i prave od nas štit od novih urota. A kako znamo  sve svjetske urote su bolan tu došle protiv nas. Nekad pomisliš da smo cijelom svijetu trn u oku. I da se Tito preobukao u njih. Jer samo o vanjskom neprijatelju pričaju.

Da ih Isus sada spazi kako u njegovo ime plaše narod smrću, drugim narodima,  mučenjem i plaćanjem grijeha s velikim kamatama, poslao bi na njih Svetog Mihaela Arhanđela s dodatnim pojačanjem, da ih evangelizira u njegovu vjeru. Kad on već nije uspio.

Doduše čudi, jako, zašto ga već 45 godina ne šalje u Međugorje. Morao je.

Dušu da ne griješimo Hrvati poduzetnici, oguglali na bijede vlastite političke elite, energiju su okrenuli u drugom smjeru. Mora se priznati da su podigli ekonomski sektor kao nikad do sada u svojoj  povijesti u BIH. Dižu tvornice brže nego SDA kaznene prijave protiv njih. SDA digne u zrak jednog povratnika Hrvat napravi dvije tvornice. Doista da nam je politička elita odvažna kao  poduzetnici gdje bi nam kraj bio?

No  originalne  hrvatske političke misli u BIH naprosto nema. Baš kao da su 90-e. I svi smo tome krivi.

Neki tvrde da je ona, hrvatska politička misao, zarobljena u Masnoj luci, iza srebrnih ili brončanih vrata, teških stotine tisuća maraka, da tamo sjedi hrvatski Gospodar Prstenova, ljubitelj srebrenine i prodavač blidinjske magle, čarobnjak sa štapom, koji tamo, kazuju tako njegove ulizice “stoluje”, baš poput biskupa, biskupa odmetnute crkve Cimske, one koja je otela biskupa Rimskog, Ratka,  one koja je u ratu s Crkvom Rimskom i koja smišlja za nas strategije, kojima ćemo pobijediti svakog neprijatelja i očuvati svoje nacionalno “bivstvovanje”.

Hoćete ščegetavček materin

Hrvati i njihov Gospodar Tornjaka

Hrvatima tako , kažu, neki, upućeniji , politiku vodi  ekspert za lavež, koji je Hercegovac a otac je bosanskog tornjaka. Toliko je bio sposoban da ni pasjoj rasi, koju je spasio od nestanka, hercegovskom tornjaku, nije uspio sačuvati njen izvorni prefiks. Dakle narod nam navodno vodi lik koji ima problem s prefiksima. A upravo su prefiksi ovih dana pod napadima. Kako i ne bi. Skontali su neprijatelji đe nam je bolna točka.

O Hrvatima dakle brigu vodi čovjek udaljen od čovjeka. I zaljubljen u pse. I to u pazuama svoje brige za pse.

Lik kojem su životi njegove ćukadi važniji od života hrvatskog vojnika.

Legenda naime kaže da naš  Sauron ili Sarumon, đavo će ga znati,  toliko voli pse da je jednom prilikom na Blidinju, nakon što mu je neki  Tutin vojnik propucao ćuku, koji ga je bio ujeo, nazvao Matu Bobana i naredio mu da se ta jedinica ima razmjestiti kilometrima udaljena od njegove plemenitosti tornjaka.

I Mate je hrvatskog vojnika, kao sluga Gospodara Tornjaka, skupa s njegovom jedinicom premjestio daleko od njegovog dvorca.

Da se smrzava na pustopoljinama i vijavicama nekadašnje Mijatove državice.

Vojnika vjerojatno više nema, pitanje je je li i preživio rat. Tu jedinicu su slali više da gine nego da pobjedi.

No kula Sauronova i danas se  prpošno uzdiže iznad blidinjskih magli.

Na njoj su postavljene velike antene, a u dnu nje je ugodno  i udobno imanje. Na vratima njegovog neposvećenog hrama u kojem nema tabernakula ogromna su teška, brončana vrata s impozantno skupim metalnim reljefima. Pored hrama je hotel. U Hramu je suvenirnica, i još par ureda. U hramu, u koji ako uđete, nećete osjetiti Božju prisutnost, naprava je za skupljanje novca. Hram je to podignut samome sebi. Koga on gore evangelizira i u čije ime i čijim parama je podigao toliko zdanje to samo Sarumon zna.

Tuta je pak stacioniran skroz istočno. Povrh padine prema Jablanici gdje je puno  Hrvata izginulo kad su ih jednog po jednog slali u polja smrti i kad nitko nije smio propitati opravdanost tih akcija. No te priče o ljudima koji su nestajali preko noći zaboravljene su. Ostalo je sao upamćeno da je neko njegov upucao fratrovog ćuku. Tuta vidite  nije bio opasan samo za stare muslimanske  obitelji Ljubuškog, nego su Tutini i hrvatske tornjake proganjali. I to ove blažene. Mučenike Crkve Cimske. Svete tornjake.

Svaki faraon i vladar ima svoje svete pse. Ovo su sveti Tornjaci Crkve Cimske. Faraoni su poznati po tome da su u pravilu bili psihopati. Fanatično obožavaše svoje kerove i još fanatičnije bijahu bez ikakve empatije prema čovjeku. A da su gradili i bili opsjednuti svojim zdanjima, izgrađenima tuđom mukom, jesu.

Tuta, ubojica svetog psa, tornjaka, iz doba dok je taj ubijeni još bio hercegovački,  ironično, sada živi jako blizu Sarumana s Blidinja. Doba mira i jednog i drugog nasilnika, načinilo je nebitnim. Umirovilo ih.

Tuta se locirao tamo prema Drežnici dok je ovaj drugi ostao ugodno zatrpan u bajkovitom , najljepšem krajoliku Mijatove doline. U centru same  Masne Luke.  Na blagoj visoravni koja podsjeća na najljepše predjele Harry Potterove postojbine Siri.

Znao je Gospodar gdje se treba skloniti. Nije bio sreće kao Zovko, pa da dobije otok, pun gizdavih hodočasnica. Al što ćeš. Ni žgoljave Dalmatinke koje uganu prst il dobiju upalu uha pa trče u fratra po čuvarkuću, za pušćat u uvo, te se usput pogube u dugačkoj galeriji, među eksponatima, nisu uopće loš film.

Obojica su se,  daklem, i Tuta i Gospodar, sklonili gore.

I legenda kaže da je Prstenasti u stalnom kontaktu s Čovićem, da se hvali  kako upravlja njime, svakim njihovim potezom, što prilički potrebi vječnog umišljaja u vlastitu važnost, taštini tog tipa fratrizana, dok je Tuta navodno u stalnom kontaktu s Komšićem.

No siroti  Tuta  ništa ne umišlja. On je kao i uvijek, tek samo  konkretan.

Mještani tvrde da kad god ga Komšić nazove on izleti iz auta il birtije i pokorno poviče “Bog Željko” iz čega su zaključili da ga to sigurno Čović ne zove.

Kako je ostavljen od sviju, navodno je političku i financijsku zaštitu pronašao u informiranju “hrvatskog člana” Komšića  o tome što se događa u Hercegovini. Uzeo takorekuć Kukiću posao. Kojem više Komšić ni u vikendicu ne dolazi.  Čak i njemu je, onakvom, odveć prezelena.

No pustimo za sada pse.

Od pobjede HNS-a na Ustavnom sudu koji je jasno u presudi Ljubić kazao što je to konstitutivnost, kako je natkrovljujuća i temeljna stavka ustava i kako Dom naroda nije Dom kantona nego pripada narodima, koja je jedna nevjerojatno jaka pobjeda, na kojoj se mora temeljiti svaki naš novi potez, doveli su nas tako raznorani Nazguli, Smeagoli, Sarumani i Sauroni svojim lavežima, klanjima i klanjanjima imperatorima što s Istoka što sa Zapada, do stadija da se danas bore obraniti pravo da ime hrvatsko stoji u Ustavu naše zemlje.

I to pred imperijama koje su imena cijelih nacija izbrisale ne samo iz prava na postojanje u Ustavima, nego iz prava da uopće postoje. Pitajte Židove, Indijance i Armence ako nama ne vjerujete.

“Ustavni sufiksi i politički višak” upravo tako su Hrvate nazivali OHR-ovi emisari u BIH. pljačkaši banaka, progonitelji i ubojice svih onih Hrvata koji su rekli Ne sili OHR Režima.

Oni koji su prešutjeli ubojstvo časne sestre povratnice u Kaknju 1996.

Oni koji su pozvali Hrvate dan nakon ubojstva Leutara da ne dižu političku buku oko toga jamčeći da će slučaj biti riješen.

Oni kojima se neki naši k(l)erovođe i danas klanjaju. I tako su se ti isti Zapadnjaci, dobrovoljni darovatelji balkanske krvi, prema njima, našim samoproglašenim klerovođama i odnosili.

A oni su taj odnos prihvaćali kao neizbježnost.

I tako su pokorno nudili ponos,  dušu i glavu ovog naroda prema svakom režimu. Baš kako je to učinila plesačica i rezačica vratova  – “slavna” Salome .

I plesaše naši i po  turskom i  austrijskom i prema Titovom  ritmu.

Za sve to vrijeme Hrvati, kao očenašek nacija, kao pitomi živalj, kako nas naši pastiri zovu,  ne vide interesa, niti trgovačkih namjera svoga klera vazda želljnog moći.

Hrvati su pokorni i  kooperativni, a na slavnim predjelima Blidinja gdje je Mijat Tomić formirao svoju ustaničku vojsku protu Osmanlija, protu tadašnjeg OHR-a. srebri se dvor Gospodara Kukavičluka. I od tamo se kažu vodi politika kukavičluka.

Mijat  kad je išao na ustanak nije tražio blagoslov s polja. Niti pomazanje svećenika. Ustao je i zauzeo klanac. I postao hrabro srce svog naroda.

Hrvati u BIH danas su hodajuće negacije Mijata Tomića.

Kojim se eto vole ponositi u zadimljenim planinskim birtijama, u pauzama između dvajest numera Tome i Silvane, tijekom lova kad ispale pun šaržer u zeca ili prepelicu, u birtijama punim pršuta i sira, serviranog u drvenim čanjcima.

Hrvatski narodni kukavičluk kroz svoje interijere reflektira upravo ono što mu najviše fali – hrabrost, odvažnost, čojstvo, junaštvo.

O tome  kako su Mijata zamalo hrvatski fra baruni ismijali   skoro kao Divu gotovo do uništenja, trebao bi poseban tekst.

No sve u svemu otužna izgleda trenutna hrvatska epika u BIH.

Lavež zaštićene vrste odzvanja slavnim Mijatovim poljem u kojem nikad nije bilo zaštićenih.

Hrvat s puškom u ruci čeka da mu njegovi kažu gdje da je preda.

U koji ured SFORA.

Alfa vučjaci su na Blidinju. Alfa sportaši . Alfa poduzetnici. Alfa Uhljebi.

Samo nema ustanika.

Dok je ukazom milosrdnog sve-svećenika, onog koji stoluje na Poljima, prvog među samoispisanima, onog koji je osnovao svoju crkvu Cimsku, kontrarno Rimskoj. onog koji je šutio dok se biskupa otimalo, biskupa koji je jedini tu kojem je dano da stoluje, hrvatska politika pretvorena u eunuh politiku, u čopor beta i gama nosača odijela.

U toj i takvoj socijalnoj psihologiji tumaranja, nejunaštva, neodvažnosti,malograđanske uštogljenosti, neimanja stava, roji se hrvatska šutnja, iseljavaju se hrvatska dica, i nestaje ideja potrebe otpora.

Zvuk kuhane žabe,kreketače, lavež  psa više rase, dobro uhranjenih narodnom lemuzinom, pokoje slučajno zavijanje divljih vukova i opće tugaljivo klerikalno ubijanje narodnog duha simfonija je našeg nestajanja.

Dok ih majorizuju, ubijaju kao zečeve, dok im spomen brišu širom BIH, dok im generale drže usoljene, ubijene u bačvama, zaboravljene po arhivama, a njihove ubojice ovjenčane ordenima gnjave naša dostojanstva dernjavom po feudalnim TV kućama, za to vrijeme crkva Cimska ujedinjena s Crkvom Zvizdovićevom, nova crkva u Hrvata, uči male katolobalije da je klanjanje Komšiću u fojničkom samostanu, samostanu u kojem nema više dvojice franjevaca, jer su zaklani od strane džihada, da je taj put na koljenima ispred Zlatnog Ljiljana, zapravo put kojim trebamo ići,  dok nam zagrebački salezijanci šalju poruku da je  eventualno  sanjanje seksa, samododirivanje u snu mladih Hrvatica, ništa drugo doli napad na njih samog đavola.

Zaslužuje li takav narod uopće ikakva politička prava? Ne.

Naravno da ne. Zaslužuje  tek samo ono za što se bori.

A on se protiv đavla bori. Prema tome dajte mu krunice.  Što će mu mediji, oružje, škole, instituti?

Što će dovraga, takvom narodu politička prava ako mu je sav politički instinkt spao na obilježavanje brda, polja i raskrižja križevima?

Ta oni podižu križne tokove , ne kružne. Okupiraju javni prostor svojim fanatizmom.

I baš nitko ih u BIH u tome ne smeta. U svakoj drugoj državi bi bili poslani na psihijatriju.

No kad smo već kod fanatizma, onoga vam Boga, o katolibani, može li se negdje postaviti prikaz groba s kojeg je odgurnut kamen? Prikaz plašta pod kojim nema tijela? Prikaz onog “Ne” đavolu koji te kuša u pustinji?

Ima li mjesta u glavama kumrovačkih katolibana, koji su katoličku dušu u sebi otkrili tek u trećoj životnoj dobi, da se bilo gdje, možda na nekom skrivenom proplančiću, ako već ne u kružni tok, simbolički postavi nekakav kršćanski simbol života, prkosa, simbol nade umjesto simbola smrti i spomenika Zvizdoviću, sultanovom ideološkom kopiletu? Kolonijalnom suradniku imperatoru.

U tom smislu neumitan ostanak u FBIH s Bošnjacima mogao bi  Hrvatima biti blagotvoran da se zaliječi njihov nacionalni stid. Ponosom se ovo nazvati ne može.

Tada, u novom klinču s Bošnjacima, više ne bi imali izbora.

Morali bi se konačno sabrati ili nestati.

Ni Gospodar prstenova s Blidinja, ni sv. Ante, niti jedan crkveni toranj niti Gospine poruke, više im ne bi mogli pomoći, koliko bi morali pomagati sami sebi.

A to je ono što im upravo treba. Ogoljenost do istine dokud su pali.

Pali Gospodarovi psi i pali Tutini anđeli.

Srbima treba poželjeti sreću u novoj državi. Za koju su se u svojoj odvažnosti i junaštvu izborili. Te još više hrabrosti u osuđivanju užasnih vlastitih zločina koje su počinili. Ako doista žele izgraditi demokratski prostor buduće europske države.

Hrvatima, vječnim čekačima vlastite sreće, treba poželjeti puno sreće. U prvom redu u njihovim prvim budućim susretima sa samim sobom. I sa svojim nazovi hrvatstvom.

Vakat je davno bio da se susretnu s tim.

Jer jedno je pričati “ja sam Hrvat”. Tako i Komšić beljezgari. Njegova odurna otimačina koliko god bila ljigava, hrabrija je od njihovog plahog gnjeva.  Svaki drugi narod srušio bi davno tu državu. Hrvat politički se natječe tko će ljepšu rečenicu reći o njih.

Hrvatska šutnja i nastavak odlaženja u institucije paradigma je neviđene političke bijede koju Europa nije odavno vidjela..

U svakom slučaju  hvala Bošnjacima što su nam to omogućili. Da konačno budemo Hrvati.

Bilo bi lijepo u ovom trenutku napisati i “hvala našim duhovnim provincijalcima, redodržavi sultanastoj, što  nam  je dopustila da budemo Hrvati”.

No to na žalost, se napisati ne može.

Nikad nam to i nisu dali.

Naš nacionalni ponos , naš svaki mogući narodni uprising, njihova je najveća noćna mora.

nz l poskok.info

guest
nije obvezno
25 Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
25
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x