Goli otok i dalje nema uređen status. U samostalnoj hrvatskoj državi bilo je nekoliko pokušaja da Goli otok postane spomen područje, no od tog još uvijek nema ništa. Brigu o njemu službeno ne vodi nitko, a umjesto da postane mjesto sjećanja za žrtve komunističkog režima, on je danas više usputna turistička destinacija s jednim restoranom i pristaništem za brodove.
Goli otok bio je koncentracijski logor i zatvor za političke i ideološke neistomišljenike u SFRJ. Otvoren je 1949. nakon rezolucije Informbiroa, nakon sukoba Tita i Staljina. Iako su logor u početku punili pristaše Staljina, ubrzo je on postao “dom” za sve druge političke neistomišljenike. Ljudi su ondje dovođeni bez pravednog suda. Goli otok bio je savršeno mjesto jer je bijeg s njega bio gotovo nemoguć, zbog čega ga često uspoređuju sa zloglasnim Alcatrazom.
Photo: Sime Zelic/PIXSELL
Brutalno zlostavljanje zatvorenika
Svi koji su završili na Golom otoku doživjeli su strašne torture i mučenja koje nadilaze najbolesniju ljudsku maštu. Zatvorenici su čak morali ponižavati, tući i zlostavljati druge zatvorenike. Svaki nedostatak brutalnosti kod pojedinca kažnjavao se izlaganjem njega brutalnostima.
Procjenjuje se da je kroz logor prošlo 17 000 do 32 000 zatvorenika (broj ubijenih i umrlih nije točno utvrđen). Postao je zatvor 1956., a naknadno je pretvoren u kazneno–popravni dom za maloljetnike. Ukinut je 1988.
Iako je Goli otok jedan od najboljih dokaza strahota i brutalnosti komunističkog režima, on ni dan danas nema status spomen područja niti o njemu itko brine. Koristi se tek kao turistička destinacija bez nekog sadržaja, dok zgrade koje su dokaz vremena, propadaju.
Kroz godine bilo je više inicijativa, a čak i među različitim političkim opcijama postoji konsenzus da bi Goli otok trebao postati spomen područje i da je to mjesto gdje se dokazala sva brutalnost komunizma. Prijedloga zakona o Spomen-području Goli otok donesen je još 2005. na sjednici Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora. Potvrđen je ponovno na sjednicama 2010., 2011., 2012. te 2014.
Svi pokušaji Odbora
Postupak je započeo inicijativom Udruge Goli otok „Ante Zemljar“ iz Zagreba, upućenom Odboru još 2005. godine. Na sjednici Odbora održanoj 14. prosinca 2005. godine iznesen je usuglašeni prijedlog Upravnog odbora spomenute Udruge, predstavnika Grada Raba, Primorsko-goranske županije, Udruženja hrvatskih arhitekata, Studija UP Zagreb i Multimedijskog centra Rijeka, a na sjednici Odbora tu ideju podržalo je i Hrvatsko društvo političkih zatvorenika.
Odbor je jednoglasno usvojio zaključak kojim je pozvao Vladu Republike Hrvatske da u suradnji sa svim zainteresiranim stranama pripremi Prijedlog zakona o Spomen-području Goli otok.
Od nadležnog Ministarstva kulture zaprimljeno je više očitovanja u vezi provedbe ovog zaključka.
Jedan od problema u izradi prijedloga zakona bila je „nemogućnost identifikacije terena“, tj. obuhvata Spomen-područja zato što na odgovarajući način nisu bile uređene zemljišne knjige i katastar za područje Golog otoka, a što je prema očitovanju nadležnog ministarstva iz 2007. bio preduvjet za upućivanje već izrađenog prijedloga zakona u proceduru. Naznačeni problem, kako je Odbor obaviješten, riješen je 2007. godine.
Odbor ponavljao svoj prijedlog
Unatoč izvedenim pripremnim radnjama i obećanjima prijedlog zakona nije bio upućen u saborsku proceduru, pa je Odbor 2010. ponovno jednoglasno donio isti zaključak. Kako niti na ovaj zaključak nije bilo reakcije, Vladi RH upućena je požurnica 1. srpnja 2010. Nakon toga Ministarstvo kulture izašlo je s idejom da se problem riješi u okviru Zakona o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata (usvojen 4. 3. 2011.).
wpDiscuz
