Zastor na sceni najduže kazališne predstave koju je svijet promatrao od trenutka kad je Nicolae Ceausescu postao predsjednikom Rumunjske spustio se prije 27 godina, točnije 25.12.1989. godine. Bile su to mučne godine za rumunjski narod.
Dok je najveća i jedina zvijezda ovog kazališta apsurda orwelovski jezovito promatrala svoju zatočenu, robotiziranu publiku sa naslovnica svih rumunjskih novina i televizije, pozirajući u trgovinama prepunim raznih proizvoda, oni su srpljivo čekali u predugačkim redovima za kruh i mlijeko. U svijet se poslala slika strelovitog uspona rumunjske ekonomije, uspjeha i obilja dok je iza scene stvarnost bila potpuno drugačija.
Život je pod komunističkom čizmom bio strahovito težak, ososbito za žene. Ceausescu je podupirao zapošljavanje žena na svim poljima, ali iz potpuno krivih razloga. Želio je stvoriti što je više moguće radne snage te su žene često obavljale poslove koje su obično radili muškarci, osim toga nametnuo je pravilo da moraju imati barem četvero djece.
Dekretom 707 zabranio je pobačaje i kontracepciju što je dovelo do toga da su obitelji imale i po desetoro djece ili su se majke podvrgavale ilegalnim pobačajima koji su često završavali kobno. Gotovo nemogući život žene i umjetnice na svojoj je koži iskusila i Herta Müller. Rođena je u Nitchidorfu, u Rumunjskoj 1953. u, kako sama kaže,godini kad je Staljin fizički umro, ali je mentalno živio još godinama. Svoj je stvaralački rad posvetila temi progona njemačke manjine iz Rumunjske te životu pod komunističkim režimom uopće.
Dobitnica je mnogih prestižnih nagrada, a 2009. godine primila je i Nobelovu nagradu za književnost. Herta Müller piše o onome što je i sama iskusila. Za nju je život u Rumunjskoj postao nepodnošljiv nakon što završava studij germanistike i rumunjske književnosti te se zapošljava kao prevoditelj u jednoj tvornici. Nakon što odbija suradnju s tajnom policijom Sekuritate dobiva otkaz te odlazi u Njemačku s tadašnjim mužem Richardom Wagnerom.
Osamdesetih se godina 20. st. u komunističkoj Rumunjskoj paranoja miješala sa strahom, letargija s agonijom. Upravo su ovo elementi koji čine okosnicu romana Herte Müller Lisica je već tada bila lovac (Der Fuchs war damals schon der Jäger). Roman je objavljen 1992. godine, ali se na našim prostorima prijevod pojavio tek 2012. godine u Buybookovu izdanju. Herta Müller priču vremenski smješta u posljednje dane komunističkog režima, u vrijeme kada se ne boje samo stanovnici Rumunjske, boji se i diktator sam. U središtu su zbivanja dvije žene. Adina, učiteljica i njezina prijateljica Clara, inženjerku u tvornici. Muški lik, Pavel, Clarin je ljubavnik i oficir tajne službe koji uhodi Adinu i skupinu mladih glazbenika.
Kada prvi put čitate tekst Herte Müller doživljavate snažne emocije. Kratke, sabijene rečenice nižu se i instantno urezuju u svijest. Ona ne igra na kartu osjećajnosti i sažaljenja, nego čitatelja uvodi u svijet ondašnje realnosti. Nakon što čitatelj iskusi snagu njenih kratkih rečenica i njihovu široku semantičku sliku Müller tehnikom ekstremno krupnih kadrova, kao kad na filmskom platnu nekoliko sekundi predugo promatrate djelić nečijeg oka, trzaj mišića ili dogorijevanje cigarete, ulazi u intimni i tajni život likova neraskidivo ih vezujući za čitatelja. Takve su brzoizmjenjujuće slow-motion slike prisutne kroz cijeli roman, Herta Müller kao da nema dovoljno prostora za silinu emocija i prizora:
Clara ne vidi muhu, sunce je užarena bundeva, i zasljepljuje. Clarina bedra su široko razmaknuta spustila je ruke među svoja koljena. Tamo gdje gaćice zarezuju bedra, proviruju stidne dlačice. Ispod stidnih dlačica leže makaze, kalem s bijelim koncem, sunčane naočale i naprstak. Clara šije ljetnu košulju. Igla uranja, konac korača, tvoja majka na ledu, kaže Clara, i poliže krv s prsta. Psovka s ledom, s majkom igle, niti konca. Kad Clara psuje, sve ima majku.
Ove tehnike koje Müller koristi dok gradi priču svojstvene su prvenstveno žanru horora ili trilera jer pojačavaju uzbuđenje i napetost. Ako ste kao čitatelj u potrazi za ovakvim elementima u književnom tekstu ne posežite za ovim romanom. Lisica je već tada bila lovac jeste, uvjetno rečeno, moderni horor roman, triler bez imalo uzbuđenja. Uza sve elemente koji roman pruža napetost bi se dakako mogla očekivati, međutim, likovi romana kao da su otupjeli na osjećaj straha, agoniji se ne nazire kraj, njihovo je robotsko tijelo programirano, osjećaji potisnuti. Svi ljudi, životinje i objekti poprimili su izgled nevidljivog straha. Tako im se i pogled na topole pričinja kao niz noževa koji prijete:
Pokrivač leži na krovu stambenog bloka, krov je okružen topolama. One su više od svih krovova u gradu, zelene su, nemaju pojedinačne listove, samo lišće. Topole ne šušte, one šume. Lišće je uspravno na topolama, poput grana, i ne vidi se drvo. A na visini koju više ništa ne može dosegnuti, topole režu vrući zrak. Topole supoput zelenih noževa.
Simbol opasnosti i dokaz uhođenju jeste lisičje krzno iz Adinina stana. Adina primjećuje jednog dana da je rep na krznu odrezan, drugi dan zadnja noga, zatim prednja. Lisica je zapravo lovac. Iako je ovo središnji i najvažniji dio romana čitatelja najviše potresaju slike neimaštine koje Müller gradi majstorski:
Na drugom kraju predgrađa polja su proždirala prostor, sterala se u daljinu sa svojim listovima repe, a iza njih su se sjajili bijeli zidovi. Bili su veliki poput ruke. Tamo se nalazilo selo. Između sela i mosta bez rijeke tumarale su ovce. Nisu jele listove repe, kraj poljskog puta rasla je trava, a one bi pojele put prije kraja ljeta. Zatim bi stajale pred gradom i lizale zidove tvornice.
Fotografski precizne slike iako se brzo izmjenjuju lebde u nekom međuprostoru dopuštajući da ih oko čitatelja ogoli do kraja i secira unedogled. Dužina života u Rumunjskoj ne mjeri se više godinama, putovanjima, godišnjicama…, njihovi su životi svedeni na osnovne životne potrebe. Tako krojačica točno zna koliko je nekoj ženi potrebno haljina za života, ili brijač koliko će kose muškarac ošišati prije smrti. Dok oni polako umiru njihov ih fantomski neprijatelj neprestano promatra, odasvud:
Novine su hrapave, no uvojak na čelu diktatora svjetlucav je na papiru. Nauljen je i sjaji. Sastoji se od spljoštene kose. Uvojak je velik, od njega se odvajaju manji uvojci u smjeru diktatorovog potiljka. Njih je progutao papir. Na hrapavom papiru piše: Najomiljeniji sin naroda.
Završetak romana kao ni smrt diktatora ne donose olakšanje. Televizije širom svijeta prikazuju krvavi završetak u Bukureštu, pjevaju se zabranjene pjesme, tenkovi su zauzeli grad, ali u pozadini ljudi i dalje u redovima čekaju kruh i mlijeko. Spasa nema.
Herta Müller je kroz mikroskopski detaljne, precizne slike sporednih detalja ljudi i objekata uspjela dočarati unutarnja stanja likova, paranoju i život u strahu. Njezina će stilski inventivna djela ostati podsjetnik na jedno od najmračnijih razdoblja novije europske povijesti.
Magdalena Blažević l suncanakapija.com
wpDiscuz