Najstarija mostarska džamija i nekad najveća u Hercegovini – Sinan-pašina na Mejdanu skoro je potpuno završena i uskoro bi trebala biti svečano otvorena. Ona je jedna od rijetkih džamija koja nije napravljena na temeljima neke postojeće bogomolje tog vremena.
U kamenoj ljepotici koju su komunističke vlasti porušile u hladnoj noći 29. prosinca 1949. godine, na radost mnogih komunistta, danas na radost mnogih bivših komunista, danas brojnih vjernika Mostara, već ovog ramazana su klanjani namazi.
Klix piše: “Kako je Mostar nastao dolaskom Turaka, tako je lako zaključiti da je grad formiran oko njegove najstarije džamije.”
Mi mislimo da Mostar nije nastao dolaskom Turaka. To znači da mislimo kako sarajevski portal laže kad je nastao Mostar. Podmlađujući ga iz nekih čudnih otomanskih pobuda.
Mostar je nastao znatno ranije. A tragovi trajnog naselja vuku se u prapovijesna vremena. Urbane konture dobija mnogo prije Turaka. Recimo franjevački samostan koji su Turci porušili, logično je da je postojao prije Turaka. Inače ga ne bi mogli rušiti da nije postojao.
Isto tako i Počitelj je nastao prije Turaka, no u svim turističkim vodičima piše da su ga napravili Turci. To opet sve govori o svjesnosti vlasti u HNŽ-u o svojoj kulturnoj i graditeljskoj baštini.
Osnutak grada Mostara vezan je uz izgradnju dviju kula/utvrda, sredinom XV. stoljeća, u doba hercega Stjepana. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj Helebija. Kula Herceguša je sagrađena neposredno uz kulu Taru. Služila je u obrambene svrhe, a i za čuvanje nekadašnjeg visećeg drvenog mosta. Izgrađena je za vrijeme herceg Stjepana, po kome je dobila i ime. I prvi pisani spomen Mostara vezan je uz ove dvije kule:[5] dubrovački izvještaj od 3. travnja 1452. opisuje kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana, otevši mu neke posjede. U izvještaju stoji: “ha preso quello di … Blagay et do castelli al ponte de Neretva (uzeo je … Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi).[3] Mostar je u to vrijeme bio bitna strateška točka čiju jezgru je predstavljao lančani most preko Neretve na mjestu gdje je rijeku bilo najlakše premostiti, te jake kule uz taj most, s malenim naseljem oko te jezgre.[4]
U Mostaru je osnovan franjevački samostan nakon što je gospodar Huma, herceg Stjepan Vukčić Kosača, polovicom 15. stoljeća zamolio napuljskoga kralja Alfonza I. Aragonskoga da mu pošalje nekoliko franjevaca iz svojega kraljevstva, ‘koji bi narod u njegovoj zemlji utvrdili u pravovjerju’. Alfonz je udovoljio hercegovoj molbi te je poslao franjevce. Franjevci su došli i stopili se sa zatečenim kršćanima. Padom Bosne 1463. i smaknućem posljednjeg njezina kralja, Hrvata-katolika Stjepana Tomaševića, maćeha mu Katarina, kćer hercega Stjepana Kosače, izbjegne u Rim i ostavi papi Kraljevinu Bosnu na upravljanje. Herceg Stjepan se odupirao turskim navalama do kraja života. Uspio je zadržati Hercegovinu. 16 godina nakon što je Kosača umro, Turci su osvojili Herceg Novi i uskoro cijelu Hercegovinu. Turski su vladari kršćanski puk ubijali, porobljavali, a islam se ovim krajevima znatno proširio, ognjem i mačem. Turci grade džamije i medrese, a ruše katoličke samostane, među ostalim i onaj u Mostaru. Skoro katoličke crkve na području Mostara koje su zatekli osmanski osvajači, oskrnavili su, ali nisu sve spaljene i srušene, nego s dio preinačili u džamije. Protjerani mostarski fratri mijenjali su lokacije sve dok se nisu skrasili u Živogošću.[18]
Sinan-pašina džamija sagrađena je u vrijeme dok je čovjek čije ime nosi bio hercegovački sandžak-beg 1473. godine. Sagradio je malu džamiju bez munare, ali ju je dogradio, bogato ukrasio i uz nju isklesao vitku munaru još jedan Sinan-paša, ovaj put Borovinić, negdje između 1504. i 1506. godine.
Džamija je bila poznata i kao Atik (stara), kako je nazivana i mahala koja se formirala oko nje. Stari Mostarci je pamte i kao Džamiju na Mejdanu, kako se zvao trg ispred nje, neposredno uz rijeku Neretvu, tristotinjak metara sjeverno od Starog mosta. Oko džamije su se stotinama godina kasnije nalazile važne gradske institucije sudnica, hamam, tepa…
Porušena da bi se izgradio teniski teren
Mejdan spominje još i čuveni Evlija Čelebija koji u svom Putopisu kaže da je džamija sagrađena 1473. ili 878. godine te navodi tarih – “Ko za Božju ljubav podigne džamiju, neka ga vječno prati milost Božja”.
Najveća mostarska džamija, impresivnih dimenzija 13,5×18,5 metara, bila je izuzetno vrijedan spomenik otomanske arhitekture, građena od fino tesanog kamena s krovom na četiri vode pokrivenim kamenom pločom. U svojih pet i po stoljeća postojanja nekoliko je puta obnavljana, a posljednji put 1906. godine. Tko je bio komunistički idiot koji je tako vrijedno djelo odlučio porušiti nije poznato. Nije se nitko niti bunio niti je bilo javne rasprave na tu temu, iako danas komunisti tvrde da je to vrijeme bilo slobodnije nego ovo danas. Mi mislimo da lažu. Jer u to vrijeme, profesori marksizma, poput našeg Slavka recimo, bili su toliko samoživi da su ljudima kidali križeve oko vrata ili su pak obarali ljude na godinu bez ikakvog logičkog razloga. Čisto onako.
Atika džamija, porušena je 1949. godine, a u to vrijeme se špekuliralo da je na tom mjestu vlast željela sagraditi teniski teren. Za povlaštenu raju. Ta nisu radnici iz rudnika trebali igrati tenisa.
Spominje se i da se za rušenje koristilo više manjih količina dinamita, da eksplozije budu blaže i privlače manje pažnje.
Nakon što su u arheološkim istraživanjima 2009. godine pronađeni njeni temelji, sačinjen je projekt obnove, a građevinski radovi počeli su svečanim polaganjem kamena temeljca 6. februara 2014. godine.
Tadašnji mostarski muftija Seid ef. Smajkić tom prilikom je kazao kako se obnovom Sinan-pašine džamije nakon 65 godina skida još jedan sloj zaborava s mirnodopske destrukcije nad Mostarom i njegovim bošnjačkim duhom, kulturom i tradicijom.
Već klanjani prvi namazi
“Danas je u Mostaru progovorio stvaralački duh i entuzijazam građana koji žele staviti do znanja da je završeno ubijanje Mostara. Stoga vratimo atribute skladnog, harmoničnog, civiliziranog i u pjesmama opjevanog grada kako bi svi doprinosili njegovom napretku i razvoju i uživali u njegovim ljepotama i blagodatima”, kazao je muftija te podsjetio kako je u Mostaru od 1947. do 1955. godine porušeno jedanaest džamija.
Obnova Atik ili Sinan-pašine džamije skoro je okončana. Vitka klesana munara svojom gracioznošću mami pogled i divljenje bez obzira na to da li sa Starog mosta gledate sjeverno ili sa Titovog prema jugu. Datum svečanog otvorenja još nije poznat, ali džamija je već “proklanjana”. Prvi teravih-namaz ovog ramazana bio je prvi namaz u Sinan-pašinoj džamiji nakon 69 godina.
Ono što je izavalo pažnju građana jesu detalji s grba Kotromanovićevih, uklesani na minaret. Dobronamjeran čovjek zaključio bi da je Otomanski agresor na našu domovinu, bio toliki ljubitelj izvorne BH Heraldike, da je na minarete, uklesavao grb velikaških, kršćanskih, vladarskih familija u obliku kršćanskog simbola stiliziranog ljiljana Sv. Ante.
Ako je to tako, onda se Hercegovina može pohvaliti da jedina na svijetu danas ima minaret s kršćanskim simbolom na sebi i da je imala najbolje agresore na svijetu. Otomane.
No mi smo nekako skloniji vjerovati da je obnovitelj džamije htio u prastari minaret udahnuti novovremene simbole BIH. Te da je time povrijedio izvornost i autentičnost džamije.
Na ulazu u Ferhad Pašinu džamiju, primjerice arapskim jezikom upisan je natpis na kojem se veliča mač, sila, i okupator :
“Ovu velebnu bogomolju podiže u ime Allaha dobrotvor Ferhad-beg, pomagač vjernika. Žednim mačem uklesa u marmor svoje junačko ime. Ratnim imetkom podiže dobro taj odabrani muž. Spahija, prispjevši građevini reče joj kronogram: „Ú ime Allaha sagrađeno je ovo mjesto za vjernike!“”
Ako su u isto vrijeme, begovi u Hercegovini, umjesto slave mača, ucrtavali heraldiku Kotromanića, što je opet čudno, pošto su Kotromanići vladali sjevernijim djelovima, možemo kazati da je Hercegovinu pogodilo plemenitije begovstvo od Bosne.
wpDiscuz