Herceg Bosna nije bila dio zločinačkog pothvata

Analizirajući presudu Jadranku Prliću i ostalim bh. Hrvatima kojima je Haaški sud izrekao drakonske kazne, može se zaključiti kako odvjetnici obrane vjerojatno neće imati pretežak posao oboriti skoro sve teze iz prvostupanjske odluke Sudskog vijeća. Osim što je presuda utemeljena na političkim, a ne pravnim osnovama, u njoj su postavljene teze koje mogu poslužiti kao osnova za žalbeni postupak.
Ono što odmah upada u oči je činjenica da je Sudsko vijeće je “skratilo” udruženi zločinački pothvat na razdoblje od početka 1993. godine do završetka hrvatsko-bošnjačkog rata i praktično uspostave Federacije BiH preko Washingtonskog sporazuma. Unatoč tome što je i tužitelj Kenneth Scott slavodobitno uzviknuo nakon presude da se razobličila “hrvatska priča” u BiH, ipak je Sudsko vijeće svjesno ili ne upravo datumski povezalo ovu formulaciju udruženog zločinačkog pothvata i povezanosti Hrvatske u rat ili stvaranja posebnog entiteta Herceg Bosne na čelu s Bobanom upravo od dana kada su se odvijali razgovori o novom uređenju BiH kroz famozni Vance – Owenov plan koji je u biti i doveo do rata između Hrvata i Bošnjaka zbog borbe za teritorij. Tužiteljstvo je naime tvrdilo da je udruženi zločinački pothvat započeo 18. studenoga 1991. godine s osnivanjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Dakle, godinu i tri mjeseca ranije. Ovo će sigurno biti jedno od polazišta za odvjetnike obrane koji su već počeli raditi na pripremama za žalbeni postupak. Drugo i najsnažnije je izdvojeno mišljenje predsjedatelja Sudskog vijeća suca Jeana-Claudea Antonettija koji se usprotivio tezi da se radilo o udruženom zločinačkom pothvatu, da se radilo o međunarodnom sukobu u BiH, te brojnim drugim točkama optužnice koje, prema njegovom mišljenju, nisu dokazane. Ipak, on je preglasan od sudaca Arpada Prandlera i Stefana Trechsela. Osim što spomenuti dvojac nema status stalnih sudaca, tijekom 10 godina procesa u nekoliko navrata je bila upitna njihova posvećenost ovom predmetu. Sudac Trechsel je čak jednom prilikom zaspao tijekom svjedočenja zaštićenog svjedoka, a nakon što su ga probudili, izgovorio je ime svjedoka i postavio mu pitanje. Nakon toga je naprasno prekinut prijenos suđenja Prliću i ostalim. Ovakvi događaji nisu bili rijetkost tijekom ovoga procesa, pa je za očekivati kako će Sudsko vijeće u žalbenom postupku imati puno više ozbiljnosti nego je to bio slučaj sa sucima Prandelom i Trechselom tijekom proteklog desetljeća. Ne treba zanemariti ni činjenicu kako u presudi nisu navedena imena žrtava za čija ubojstva su osuđeni članovi “šestorke”, pa se s razlogom postavlja pitanje kakve je dokaze Tužiteljstvo dostavljalo Sudskom vijeću i mogu li oni uopće biti uzeti u obzir. Tijekom samog procesa obrane optuženih su se bezbroj puta žalili zbog činjenice da tužitelj kao dokaze prilaže dokumente za koje se ne zna gdje su i kada nastali, dokumente koji nemaju službenih obilježja ni pečata. Iako je sasvim jasno kako ti dokumenti ne mogu biti dokaz na sudu, u ovom predmetu je praksa bila drukčija. Zbog ovakvog vođenja postupka, nekoliko puta optuženi su bili u štrajku i nisu željeli dolaziti na suđenja. U samoj presudi postoji još niz nelogičnosti i teza za koje se može očekivati da će biti oborene u žalbenom postupku.
Svi će se žaliti

Visina kazni pojedinim osuđenicima izazvala je sumnju kako možda neki neće uložiti žalbu nego od suda tražiti puštanje na slobodu jer su već izdržali dvije trećine dosuđene kazne ili više. Ipak, jučer je potvrđeno kako će se svi optuženi Hrvati u ovom predmetu žaliti na prvostupanjsku presudu Haaškog suda.
Oni su jasno poručili kako se ne smatraju krivi za zlodjela koja im se stavljaju na teret i ne žele nositi breme ratnog zločina i zlodjela koja nisu počinili. Zbog toga će svih šest i idućih godina nastaviti pravnu borbu s Haaškim sudom.
Vecernji.ba