Published On: Tue, Nov 20th, 2012

Haška presuda je kraj »regiona«, a ne pravde

Sudeći po reakciji visokih dužnosnika i medija u Beogradu i Banjaluci to je jedna od najlošijih vijesti za Srbe. No mora li to nužno biti tako? “Povratak u devedesete” je uobičajena frazetina koja se koristi prigodom događaja koji narušavaju tobožnju novu “regionalnu” idilu koju su simbolizirali predsjednici Josipović i Tadić, bilo da se radilo o pobjedi Tomislava Nikolića ili o hrvatskom oduševljenju i srpskom ogorčenju zadnjom haškom presudom.

 

No je li magla o “regionu”, guranje “jugosfere”, priče o “ostavljanju prošlosti iza sebe” i sl. bilo još gore od “povratka u devedesete”? Je li to možda bio “povratak u osamdesete”, u laž o bratstvu-jedinstvu na krhkim nogama, čija bi se ispraznost u tren razotkrila čim  bi se pojavio prvi konkretno nesuglasje? Između Josipovića i Tadića se taj kratki spoj događao na obljetnicu “Oluje”.
_______piše: Nino Raspudić l nezavisne.com
Hrvatska i srpska memorija o događajima vezanim uz raspad Jugoslavije su duboko različite, to je činjenica koju valja imati na umu, kao i to da nikakvi međunarodni sudovi neće dovesti do bratstva i jedinstva po tim pitanjima. Je li poštenije onda odreći se tih iluzija i, umjesto njih, tražiti realne točke suglasja i zajedničkih interesa od kojih može započeti susjedska komunikacija, bez pretenzija da preko noći opet završimo u “bratskom zagrljaju”? U kojoj mjeri srpska javnost, očito i dalje silno zainteresirana za događaje u zapadnom susjedstvu, ima priliku u svojim medijima, čuti artikuliran, hrvatski državotvorni stav?

 

Tobožnja intelektualna komunikacija ostvaruje se u pravilu s jugonostalgičnim mazohistima. Klasični su primjer oni kad banjalučki ili beogradski medij daje prostor “poštenom Hrvatu”, u osnovi političkom Jugoslavenu koji miluje uši srpskom čitatelju govoreći loše o vlastitoj domovini. Ili hrvatski  medij dovede Čedu Jovanovića da nam objasni kakvi su Srbi. Takav privid hrvatsko-srpske komunikacije u kojem su anacionalni tipovi s jedne i s druge strane fingirali hrvatsko-srpski dijalog, u skladu s dobro nanjušenim postkolonijalnim interesom međunarodne zajednice da se gura nekakva jugosfera, godinama je bio dominantan.

 

S tim da je potpuno nejasno otkud se, preko noći, pojavio pojam “region”. I tko je odredio da  region prestaje deset kilometara sjeverno od Zagreba, a proteže se tisuću kilometara na jugoistok? I kakvog uopće smisla ima govoriti o “regionu” i “jugosferi” kad Hrvatska izgledno ulazi u EU, za razliku od ostatka fantomskog “regiona”, koji, očito, dugoročno ostaje izvan tog okvira?

Opća je ocjena da će zadnja haška presuda, koja kristalno jasno pokazuje koliko je duboko razlikovanje hrvatske i srpske dominantne percepcije rata, pokvariti hrvatsko-srpske odnose. Rekao bih da poslovne i osobne sigurno neće, ali hoće one političke, parajugoslovenske, “regionalne”.

Što činiti u izgradnji boljih susjedskih odnosa? Za početak, kao što nedavno reče Slavoj Žižek, ne inzistirati na ljubljenju silom, već pustiti ljude koji to hoće, da se slobodno simbolički mrze. Drugo, međusobno se priznati. Pa priznanje je već izvršeno, reći će netko. Formalno jeste, ali stvarno nije. Priznanje i prihvaćanje hrvatske države kao legitimnog povijesnog okvira sa srpske strane očito do kraja još nije provareno.

 

Pretežna svijest, njegovana desetljećima, je da je svaka hrvatska država apriori zločinačka i antisrpska. Sudbina Srba iz tzv. Krajine se ne može do kraja sagledati bez uzimanja u obzir tog faktora duboko usađivanog neprihvaćanja bilo kakve hrvatske države. Utoliko je njihova politička sudbina slijedila klasični tragični obrazac

 

To da se u trenutku raspada Jugoslavije nije radilo o slaboj, životno ugroženoj manjini koju napada povampirena većina svjedoči činjenica da se rat 1991. nije vodio u Kninu, Vojniću ili Gračacu, već na ulazu u Dubrovnik, Zadar, Karlovac, Osijek i druge gradove s golemom hrvatskom većinom te da je osvojena gotovo trećina teritorija Hrvatske s koje je temeljito protjerano ili pobijeno gotovo cjelokupno nesrpsko stanovništvo.

Nakon što između 1992. i 1995. nije omogućen povratak prognanih i nakon što je krajinsko vodstvo odbacilo sve planove za mirnu reintegraciju, kakav je izbor Hrvatska imala? Kakav je bio izlaz za Srbe iz tzv. Krajine uzevši u obzir stanje svijesti njihovih vođa koje je bilo takvo da im je ostanak u hrvatskog državi bio neprihvatljiv, pa čak i uz  najširu moguću autonomiju, praktično države u državi, kakvu je nudio plan Z4?

Nakon svega što se događalo na terenu nakon “Oluje” može li se zaključiti da je nedostajalo političke volje da se bolje osigura to područje i zaštite preostali Srbi? Moguće da jest. Jesu li podizane optužnice? Neke jesu. Jesu li za sve zločine? Nisu. Zašto nisu? Zato što to nikoga nije pretjerano zanimalo.

To se vidjelo na primjeru percepcije ovog suđenja. Ni tzv. međunarodnoj zajednici, ni srpskoj politici, ni Tuđmanovim protivnicima u Hrvatskoj nije bilo do otkrivanja i kažnjavanja stvarnih krivaca za zločine nad srpskim stanovništvom, već do dokazivanja da je apsolutni krivac za te zločine tadašnji hrvatski politički i vojni vrh i da je u temelju suvremene hrvatske države zločinački pothvat.

Haško tužiteljstvo je djelovalo politikantski, primarni cilj mu je bilo modeliranje političkih odnosa na prostoru bivše Jugoslavije. Kako drugačije objasniti činjenicu da nitko iz vrha JNA nije optužen, dok se u optužnicama protiv Srba i Hrvata nije štedjelo, pa ista osoba, na primjer Ratko Mladić, nije tužena za ono što je radila u uniformi JNA, već samo u srpskoj. Je li planska politika “međunarodne zajednice” bila da se očuva neokaljanim mit Jugoslavije, kao potencijalno i ubuduće iskoristivog okvira, i prebaci sva krivnja na postjugoslavenske nacionalizme?

Tužiteljstvu je, očito, od utvrđivanja krivaca za zločine nad Srbima poslije “Oluje” bilo važnije držati Hrvatsku za gušu konstrukcijom udruženog zločinačkog pothvata. Saveznike su našli unutar RH, u Stjepanu Mesiću i sličnima, koji su bili spremni na sve, uključujući i veleizdaju i lažna svjedočenja, samo da bi pobijedili u unutarnjoj političkoj borbi.

 

Cijeli sloj tobožnjih boraca za ljudska prava parazitirao je na srpskim žrtvama i obilno sisao sredstava stranih donatora povremeno dodajući pa i izmišljajući tamo gdje bi falilo, poput HHO-a. Srbiji je priča o hrvatskom udruženom zločinačkom pothvatu također dobro došla za izjednačavanje krivnje. Dakle, puno se igrača slagalo da se sve simbolične karte srpskih žrtava bace na maksimalan politički ulog – tezu tužiteljstva  da je “Oluja” bila udruženi zločinački pothvat, tj. da je suverena Hrvatska nastala na zločinu.

 

Takva optužnica se temeljila na snimci jednog razgovora na Brijunima i Tuđmanovoj sintagmi o Srbima, koja nije oštrija od one koju je  Bill Clinton u pogledu krajinskih Srba upotrijebio u knjizi “Moj život”, te  nebuloznim odredbama o pretjeranom granatiranju. Kad je u drugostupanjskom postupku to sve palo u vodu, svi koji su se emocionalno do kraja unijeli u dokazivanje te teze, bili su u šoku.

Bez pretjerivanja se može reći: da su tužilaštvo i njegovi sateliti u Hrvatskoj energiju utrošenu u lov na generala Gotovinu te obavještajno i medijsko prepariranje teze o udruženom zločinačkom pothvatu usmjerili na otkrivanje i procesuiranje stvarnih krivaca za zločine nad srpskim civilima nakon “Oluje”, većina tih slučajeva bi do danas bila riješena, a hrvatska i srpska memorija bi se barem donekle uskladile.