Hanžekovićevi mediji su najbolji Vodič kroz masonske hvalospjeve

Dok čitamo novinske stupce i analiziramo tko je, a tko nije pod povećalom Hanžekovićevih medija, otvara se intrigantno pitanje – jesu li oni koji su stalno na dnevnom redu pohvala i osloboditeljskih reportaža zapravo dio jednog većeg plana? Masoni među nama? Pitanje nije novo, ali uvijek izaziva zanimanje. Pa krenimo.

Što ako stvarni popis masona nije sakriven duboko u arhivama Velike lože Hrvatske, već se čita na stranicama glavnih dnevnih novina i portala? Jedna teza mogla bi biti da su svi oni koji prolaze kroz Hanžekovićev “medijski filter” s dozom glorifikacije zapravo favoriti slobodnog zidarstva. Pohvaliti ili ne pohvaliti, pitanje je sad – ali ne iz perspektive vrijednosti, nego možda lojalnosti.

Velika loža Hrvatske, kažu nam podaci, dugo je bila pod kontrolom Marijana Hanžekovića. Kao veliki meštar, ne samo što je čvrsto držao masonske redove, već je, kako se priča, imao i direktan utjecaj na vlasničke strukture nekih najvažnijih medijskih kuća u zemlji. Ako je Hanžeković bio alfa i omega slobodnog zidarstva, tko su beta verzije na koje su ostali članovi gledali s poštovanjem? I je li lista “sumnjivih” možda pred našim očima, sakrivena u jasnim pohvalama i profinjenim tekstovima?

Mate Granić – simbol ili iznimka?
Ako ćemo secirati hrvatsku masonsku scenu kroz prizmu medijskih aktera, ne možemo zaobići ni Mate Granića. Je li Granić, često spominjan kao tihi favorit mnogih vladajućih garnitura, zapravo primjer kako masonstvo djeluje? Prepoznajemo li masone među onima koje hvale upravo Hanžekovićevi novinari? I ako da, znači li to da su Hanžekovićeve novine bile, htjele ili ne htjele, svojevrsna PR mašinerija Velike lože?

Postavlja se pitanje koliko slobodni zidari utječu na političke, društvene i ekonomske procese kroz finese medijskih priča. Nije tajna da masoni, iako tvrde da rade za opće dobro, uživaju ekskluzivitet zatvorenih sastanaka i tajnih dogovora. Ako su masoni zaista toliko diskretni, kako je moguće da ih toliko lako prepoznajemo među onima koje mediji sustavno favoriziraju? Zar nije suština masonstva tajnovitost, a ne glorifikacija?

Medijski filter ili strategija?
Hanžekovićevi mediji često su služili kao svojevrsna platforma za promociju “pravih vrijednosti”. Ali što ako te “vrijednosti” nisu bile univerzalne, već vrlo specifično povezane s masonskim bratstvom? Kada netko u političkoj areni dobije neobično puno prostora za “ekspertize” i “opće pohvale”, neizbježno se pitamo – je li ovo stvar novinarskog ukusa ili masonske strategije?

Možda su nam masoni bliže nego što mislimo – ne u ložama, već na naslovnicama. Ili kako bi rekli neki kritičari: “Pogledaj tko te hvali, pa ćeš znati čiji si.”

Konačno, trebamo li krenuti s novom hipotezom – nisu li članovi slobodnog zidarstva među onima koje Hanžekovićevi novinari često nazivaju “stručnjacima”, “nacionalnim dobrima” ili “ljudima od povjerenja”? Ako je tako, put do odgovora vodi kroz medijske tekstove, jer kako kaže drevna masonska izreka: “Najbolja tajna je ona koja se skriva na očigled.”

Iako Jelenić tvrdi da masonske lože nisu tajne ili polutajne organizacije, nije otkrio kako se zove nova loža i tko je u njoj veliki meštar, što znači da ponovno nešto skriva.
Bilo bi zanimljivo znati odgovor na pitanje je li član masonske lože i bivši dugogodišnji državni odvjetnik Mladen Bajić koji je, na neki način, preko reda urgirao sastanak između Gabrića i Jelenića. Ne može se tek tako preko reda doći do glavnog državnog odvjetnika i to za kazneno djelo koji nije u njegovoj nadležnosti.

Prije nešto manje od pet godina fra Josip Blažević je dao veliki intervju Večernjem listu u kojemu je govorio o odnosu masonerije i Katoličke crkve, a otkrio je i zašto je svojedobno veliki masonski meštar Marijan Hanžeković odbio doći na simpozij koji je organizirala Katolička crkva. Donosimo najzanimljivije dijelove intervjua koji je objavljen u Večernjem listu.

– Tajnost njezinih rituala i skrivanje identiteta vlastitih članova oduvijek su golicali znatiželju, nadahnjivalo fantastične priče o njima, istodobno prema njima ulijevalo određeno nepovjerenje i sumnjičavost. Odbacivanje objavljene istine i prepuštanje pojedincu da sam sebi kroji religiju po vlastitoj mjeri, što je svojstveno i mentalitetu “new agea”, otvorilo je vrata masonerije svijetu mitova i okultnih učenja.

Čudno da se masoni skrivaju Masonske lože su kroz povijest predstavljale meku hermetičara i mističara različitih okultnih i ezoterijskih tradicija u potrazi za tajanstvenim silama koje bi im podarile nadnaravne moći i besmrtnost. Masonska metafizika je dimenzija koja masoneriju razlikuje od ostalih društava koja imaju čisto zemaljske ciljeve. Masonerija ima nadnaravne ciljeve, ne samo ovozemaljske, ima vlastite inicijacijske obrede, vlastita vjerovanja, zakletve vjernosti pod prijetnjom smrti ako ih se oda što nije baš ugodno, osobito ne onima koji bi iz masonerije rado istupili ali se boje posljedica – kaže Blažević.

– Zašto veo tajnosti? – U masoneriji nema pekara, smetlara, kuhara… Oni su elitno društvo, sastavljeno od ljudi na visokim položajima, suci, bankari, ravnatelji, političari… Njihova se vrata ne otvaraju na nečije kucanje, nego na poziv iznutra, ulazi se po preporuci. Oni nisu poput Crkve koja prima „neobrađeni kamen“ kako bi ga „obradila“, dovela do svetosti, što masoni sebi pripisuju, oni biraju koga će primiti u svoje društvo, gledaju primiti već „obrađeni kamen“. Pozdravljam razotkrivanje pojedinih masona u javnosti, mislim na njihovo javno deklariranje pripadnicima masonerije, ako je u povijesti bilo razloga za skrivanje „iza zavjesa“ mislim da za to danas, u demokratskim društvima, nema potrebe. Sljedeći bi korak bio demistifikacija masonskih obreda, i da objelodane vlastite ciljeve i doktrinu. Kao što bilo koji građanin može nazočiti obredu bilo koje religije, samo kao znatiželjnik, da mu isto tako budu otvorena i vrata masonske lože, barem ukućanima masona, umjesto što mason svoju pripadnost masoneriji mora tajiti i od svoje supruge i od svoje djece. Da se tako postiglo, danas ove afere ne bi ni bilo – kaže fra Josip Blažević dodajući kako su na simpozij zvali i pripadnike masonske lože iz Hrvatske, ali nisu se odazvali.

– Pozvali smo masone da sudjeluju svojim izlaganjem na simpoziju, ali se njihovu sudjelovanju usprotivio ondašnji veliki meštar Marijan Hanžeković. Obrazloženje koje mi je dao u telefonskom razgovoru bilo je da se Crkva bori protiv masona i da oni s nama nemaju o čemu razgovarati. Objasnio sam mu da se mi protiv njih ne borimo, to nije u naravi Crkve, mi se molimo za obraćenje masona, a moli se za nekoga koga se voli, a ne za nekoga protiv koga se bori. Objasnio sam mu da naš susret ima smisla barem u svrhu otklanjanja predrasuda koje imamo jedni o drugima, da se možemo predstaviti u pravome svijetlu, zajedno čuti jedni druge, makar se i ne slagali. Bio bi to prvi susret masona i Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali, nažalost, druga strana nije pokazala sluha za dijalog. Štoviše, ostao sam zaprepašten njihovom hijerarhijskom strogošću, bio je dovoljan glas velikog meštra da se nitko iz lože ne usudi nastupiti. Šteta! – kaže Blažević, a na pitanje što onima koji su zalutali u masone, tj. žele ponovno pristupiti Katoličkoj crkvi, kaže da su “takvi ljudi uvijek u Crkvu dobrodošli“.