Haag je unaprijed osudio šestorku

Najveći dio odvjetničke karijere, čak 19 godina, provela je u Haagu kao članica obrane u više predmeta u postupcima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, i to od 1998. do studenoga 2017. godine.

Opširan intervju za riječki Novi list koji je s Pinter radio kolega Vladimir Mrvoš prenosimo u nastavku:

NL: Kako ste se odlučili za studij prava? Jeste li točno znali što ćete studirati ili ste imali i druge planove?

– Sa 16 godina odlučila sam se za studij prava. Uvijek sam imala osjećaj, ili mi se tako čini, za pravedni pristup: bunila sam se protiv očitih i neosnovanih postupaka.

Imala sam iluziju da ću po završetku studija ispraviti pogreške u svijetu, doprinijeti vladavini prava i postizanju pravde. Mladom je čovjeku dopušteno imati iluzije.

Zrelom čovjeku nedostaju iluzije?! Pragma ih je porušila. No, ja i danas u svojoj 78. godini života vjerujem da istina koju iznjedre činjenice, mora pobijediti.

Politički nepodobni

NL: Nakon diplomiranja, kako je tekla vaša dugogodišnja karijera? Jeste li planirali više od pola stoljeća ostati aktivni u pravničkoj struci?

– Nakon završetka pripravničkog staža i položenog pravosudnog ispita, prvi radni dan na Općinskom javnom tužilaštvu u Zagrebu, vozeći se u liftu na šesti kat Palače pravde, rekla sam: 16. travnja 2003. bit ću u mirovini. Dakle, nisam planirala raditi nakon stjecanja uvjeta za mirovinu, ali tada, na početku karijere, nisam slutila da zapravo nikada neću raditi, da sam se inficirala pravom, infekcijom kojoj nema lijeka.

Na Tužiteljstvu, tako se naime zvalo, provela sam 21 godinu i to na Općinskom sedam godina, a na Okružnom 14 godina. U tih 14 godina ubrajam i šest mjeseci kao zamjenik Republičkog tužitelja. Na Okružnom javnom tužiteljstvu od 30. svibnja 1990. do 28. prosinca 1990. bila sam i Okružni javni tužitelj.

S Okružnog tužiteljstva, kao zamjenica tužitelja, na vlastiti zahtjev, razriješena sam u travnju 1994. Profesionalni ponos nije mi dozvolio da radim po uputama ignoranta u dvostrukoj ulozi vojnog i okružnog tužitelja. Moja je ocjena da je hrvatsko pravosuđe, pogotovo javnotužiteljska organizacija krenula nizbrdo kada su sposobni, educirani i vrsni pravnici bili razriješeni kao politički nepodobni.

Nisam se s tim mogla složiti. Naime, naravno da se javni tužitelji smjenjuju ili razrješuju, što je i sa mnom bio slučaj, jer oni su ipak odabir politike, ali zamjenici, koji su samo provodili zakon, nužni su za uspostavu pravne države. Biti Hrvat i ignorant nikako ne može biti prednost pred profesionalcima bilo koje nacionalnosti.

Po odlasku s tužilaštva radila sam četiri godine kao rukovoditelj općih i pravnih poslova na Zračnoj luci Zagreb i to je period mojeg života kojem sam zahvalna. No, kako to u životu biva, uvijek postoji netko tko želi gaziti dostojanstvo, a to ne dam nikome. Pa sam tako odlučila da ću krenuti u odvjetništvo i biti sam svoj poslodavac i uložiti sve znanje i sposobnosti koje imam da stojim uz pojedinca na kojeg se obrušio sistem.

NL: Možete li nam opisati 23 godine rada u državnom odvjetništvu, odnosno na kojoj vrsti predmeta ste radili?

– Radila sam prometne delikte, krvne delikte, gospodarske delikte, prvi ratni zločin koji je suđen na Županijskom sudu u Zagrebu, delikte seksualnog nasilja, zločinačkog udruženja, pljačke. Gotovo sva kaznena djela iz Kaznenog zakona, osim maloljetničkih i privrednih prijestupa.

Imam potrebu ukazati kako se nekad na javnom tužilaštvu radilo sa zamjenicima. Imali smo dostupnu svu literaturu, zamjenici višeg tužilaštva redovno su kontrolirali naše optužne akte, usmjeravali nas i učili nas. Puno se ulagalo u naše znanje. Nije nam padalo na pamet da budemo bahati kao današnji mladi zamjenici.

Možda im je to obrana od neznanja, ali nikako da shvate da samim položajem zamjenika državnog odvjetnika ne stječu autoritet i ne dobivaju na značaju. Autoritet misli i stava gradi se stalnim čitanjem zakona, nakon što se od korica do korica pročita predmet.

Predmet, spis, nisu hrpe papira. Unutar tih, zelenih, crvenih korica su ljudske sudbine. Jednako mislim i o sucima. To što su doživotno imenovani sucem ne daje im alibi za površnost, aroganciju i samovolju. Nažalost, takav je opći dojam pa oni kvalitetni, kojih naravno ima, ostaju u sjeni prepotentnih neznalica.

NL: Već početkom rada Haaškog suda zastupali ste mnoge optuženike. Kako je došlo do toga da vam radno mjesto čak 19 godina postane Haag?

– Prvog rujna 1998. godine otvorila sam odvjetničku kancelariju. Jasna Novak i Dinko Cvitan, s kojima sam provela dugo godina na tužilaštvu, imali su zajedničku kancelariju.

Pružili su mi ruku, pomogli mi i na tome sam im i danas zahvalna. Prolazio je deseti dan mojeg odvjetništva, kada me iz Den Haaga nazvao kolega Petar Pulišelić, s njime sam bila 14 godina zajedno na tužilaštvu, bili smo prijatelji, ne samo kolege, pitao me bih li mu se pridružila u obrani pred Tribunalom.

Nisam odmah pristala, iako nisam imala ni stranaka ni posla, postojale su okolnosti koje je trebalo »izvagati«. Sin od 18 godina ostao bi sam u Zagrebu. Njegova braća po ocu i obećanje da neće biti sam, kao i pristanak oca mojeg sina, olakšalo je odluku. Nelagoda od nedovoljnog poznavanja međunarodnog javnog prava, respekt prema instituciji i načinu vođenja postupka.

Odvjetnici Srđan Joka i Goran Mikuličić s kojima sam također »gulila« hodnike sudova u Zagrebu, u otvorenom i ozbiljnom razgovoru objasnili su mi da nemam razloga za zabrinutost, što se postupka tiče. I tako sam 8. listopada 1998. stigla u Den Haag da bih tamo ostala, naravno s prekidima, do 29. studenoga 2017. godine.

Sudjelovala sam u obranama, u raznim svojstvima, kao što su branitelj, asistent, glavni branitelj. Bila sam u pet predmeta, u slučaju Kupreškić – obrana Dragana Papića koji je prvostupanjskom presudom oslobođen, predmetu Čerkez, predmetu Naletilić, predmetu Ljubičić, dok je bio na Tribunalu i na kraju u obrani generala Praljka.

Utjecaj PR-a

NL: Ne samo domaćoj već i svjetskoj javnosti postali ste najpoznatiji kao odvjetnica generala Slobodana Praljka. Kada i kako je počela suradnja s njim?

– Od 2004. do 2017. bila sam u obrani generala Slobodana Praljka. To vrijeme provedeno u razgovorima s generalom u pripremi obrane, o činjenicama i predmetu, o razmišljanju izvan kutije, o važnosti spoznaje, uopće u životu, šireg konteksta ljudskih postupaka, bilo je važno, zapravo neprocjenjivo za mene.

Praljka i razgovora s njime sam se u početku bojala. Upoznala sam ga kad sam bila u obrani Mladena Naletilića Tute, 2001. godine. Ništa u njegovom ponašanju nije trebalo izazvati strah osim njegove gorostasne pojave. Bojala sam se njegove pameti, njegove logike, njegovog znanja, kojem, bila sam svjesna, nisam dorasla.

Praljak je i vikao i ljutio se, a sve da bi probudio u meni otpor i oslobodio moj zarobljeni um. Od 2001. do 2017. vrijeme je koje mi je omogućilo privilegiju da upoznam generala Praljka, da upoznam režisera Praljka, da upoznam sociologa Praljka i da upoznam čovjeka Praljka.

Ne mirim se s mnogim okolnostima i nepravdama koje su ga otrgle iz, ne samo mojeg, života. Odnos s Praljkom od strogo službenog, profesionalnog, vremenom se mijenjao u profesionalni i prijateljski. Oboje smo nastojali poštivati granice profesionalnog i ne dozvoliti da prijateljski odnos koji smo gradili prevlada profesionalni.

NL: Jednom prilikom rekli ste kako su bivši dužnosnici Herceg Bosne i HVO-a bili osuđeni davno prije presude, te kako brojni dokazi obrane uopće nisu uzeti u obzir?

– Da, to tvrdim i danas. Još u predmetu Kordić i Čerkez, odvjetnik Božidar Kovačić, sada živi u Malinskoj, pozvao me da budem u timu obrane za Marija Čerkeza, a zatim i u obrani generala Praljka, postavljeni su temelji za udruženi zločinački pothvat. Predmet Naletilić i Martinović bile su cigle na temeljima, a predmet Prlić i ostali bio je zastava na krovu optužbe.

Kako običavam reći – dokazi obrane, koji su pobijali navode optužbe, ispušteni su kao nepotrebni. Činjenica je da obrane nisu osporavale zločine, žrtve trebaju poštovanje i trebaju istinu, a ne ispunjenje političkog programa. No, žestoko smo, bezuspješno, osporavali udruženi zločinački pothvat. Udruženi zločinački pothvat bio je agenda.

NL: Ugledni njemački autori teorije komunikacija, koji su objavili ozbiljan znanstveni međunarodni rad o ratnoj propagandi, analizirajući kako SAD opravdava ulogu »pravednog svjetskog policajca«, taksativno su naveli američku agenciju za odnose s javnošću koja je godinama radila za »politiku iz Sarajeva«. Jesu li agencije za odnose s javnošću odigrale glavnu ulogu i presumirale krivca za rat u BiH, i zapravo, već prije suđenja i »pridonijele« stvarajući presudu prije presude? Naime, radeći ne samo klasičan PR za medije već i politički PR lobirajući i stvarajući sliku o poznatom krivcu u sukobu Armije BH i HVO-a, ta agencija pohvalila se da je za svoj PR rad dobila i strukovnu nagradu. Imate li dojam da se taj njihov PR rad osjetio i u sudnici?

– U samoj sudnici ne, ali u odlukama koje su donesene da. PR je prvo svoj zadatak izvršio u Tužiteljstvu, ostalo je nakon toga bio »piece of cake«.

Mislim da je najbolji primjer potvrde gotovo presudnog utjecaja PR-a na ishode postupaka tekst na mrežnoj stranici Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, brošurama i posterima koji je od samog početka suđenja pa do kraja uvodio zainteresirane o MKSJ-u, o njegovoj misiji i razlozima osnivanja.

Michael Karnavas, branitelj dr. Prlića u svojem blogu, pišući o predmetu i generalu Praljku citirao je navedeni tekst pa ga ja ovdje prenosim s njegovog bloga.

»…Strateški položaj republike [BiH] bio je izložen Srbiji i Hrvatskoj, koje su pokušavale nametnuti svoju dominaciju nad velikim dijelovima njezinog teritorija.

U stvari, vođe Hrvatske i Srbije već su se 1991. godine tajno sastali, kada su dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine, a malu enklavu ostavili bi Muslimanima.

…Bosanski Hrvati uskoro slijede, odbijajući bosansku vlast i proglašavajući svoju vlastitu republiku uz potporu Hrvatske. Sukob se pretvorio u krvavu borbu triju strana za teritorij, u kojoj su civili svih nacionalnosti postali žrtve strašnih zločina.«

Eto, zato tvrdim da su optuženici u predmetu Prlić i ostali bili osuđeni prije nego li su i ušli u sudnicu.

Mislim da je to najbolji odgovor na vaše pitanje o stvaranju slike krivca, znatno prije nego li je i sud donio odluku. I, da, agencije za odnose s javnošću donijele su presudu.

Pretpostavka nevinosti samo je bila floskula, a vođenje postupka samo je dalo privid kaznenopravne rasprave.

Izdvojeno mišljenje

NL: Koliko je sud u Haagu odlučivao o objektivnom i o subjektivnom učinku kaznenih djela, odnosno utvrđivao činjenice važne za ocjenu ponašanja svakoga optuženika ili je to uglavnom bila politika, a manje pravo?

– Predsjednik sudskog vijeća, sudac Antonetti, ulagao je napore da postupak svede u kaznenopravne okvire. Ne znam je li i u jednom predmetu na sudu u Haagu doneseno toliko odluka s izdvojenim mišljenjima predsjedavajućeg sudskog vijeća. Prvostupanjska presuda donesena je u šest tomova. Čitajući je, vrlo često nailazite na navod »vijeće je, uz izdvojeno mišljenje predsjedavajućeg«. Šesti tom presude izdvojeno je obrazloženo mišljenje predsjedavajućeg o presudi, zapravo, njegovo neslaganje sa zaključkom većine vijeća da je postojao udruženi zločinački pothvat.

Kako sam sigurna da nitko, osim obrana, nije pažljivo čitao presudu, a samouvjereno pri tome govorio o nalazima vijeća u postupku, nalazim važnim, kada već imam priliku, ukazati na samo neke navode iz izdvojenog mišljenja suca Antonettija: Na stranici 457, šestog toma presude, predsjedavajući je napisao (prijevod je službeni prijevod MKSJ-a iz javno objavljene presude): »Tužitelj iznosi hipotezu o dvostrukoj igri Franje Tuđmana.

Može li se ozbiljno pomisliti da je moguće da se u izrazito političkom domenu, izloženom stalnoj pasci javnog mnijenja i medija, jedan politički rukovoditelj upusti u dvostruku igru?

Mislim da to nije tako, utoliko prije što svi predsjednički transkripti potvrđuju jednu konstantu u izjavama Franje Tuđmana, a to je da je Hrvatska priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu i da se Rezolucijom 819 Vijeća sigurnosti 1591 izričito priznaje nepovredivost granica Republike Bosne i Hercegovine.

Stoga mi se čini nemogućom pomisao da je cilj etničkog čišćenja bio »teledirigovan« iz Zagreba jer bi taj cilj, da je uopće postojao, zbog masovnog priliva izbjeglica ostavio značajne posljedice po hrvatsku ekonomiju, što bi pak izazvalo unutarnje probleme, uz napomenu da je tih izbjeglica već bilo veoma mnogo, najmanje 400.000.

Da li se, recimo to tako, »isplatilo« favorizirati hercegovačke Hrvate na način da se oni podstiču na istjerivanje Muslimana ako nakon toga treba da se za te izbjeglice organizira prihvat i da se one zbrinu na administrativnom, ekonomskom i socijalnom nivou?

Moram priznati da mi je teško pratiti tu logiku jer ne vidim što Republika Hrvatska dobiva od toga da, pored svih problema na svojem teritoriju koje već ima, dobije nove i sasvim drugačije probleme. Čini mi se da Republika Hrvatska nije bila u stanju da na ekonomskom planu izvede takvu integraciju.

To neslaganje s većinom vijeća argumentirano je u izdvojenom mišljenju. Navodim samo neke, jer prostor ovog razgovora nije podoban za sveobuhvatnu analizu.

Nažalost, nitko nije pratio suđenje, nitko nije čitao dokumente Badinterove komisije, nitko nije čitao dokumente Cutileirovog plana, Vance Owen plana, Owen Stoltenberg plana, nitko nije čitao cjelovitu presudu, fragmentarno su se iz konteksta izdvajale rečenice i dobili smo spin udruženog zločinačkog pothvata, agresije RH na BiH i nasilan HVO.

Na stranici 72, 6. toma presude: »S tim u vezi, u Vijeću je postojalo ‘razmimoilaženje’ između mene i mojih kolega budući da ja, s obzirom na to da sam vodio tisuće suđenja u svojoj zemlji, imam daleko širi pristup.

Po mom mišljenju, mogućnost prihvaćanja dokumenata mora se razmotriti čak i kada postoji samo minimalna mogućnost da je dokument relevantan i da ima dokaznu vrijednost, iako se njegova dokazna vrijednost, pa čak ni relevantnost, ne može ocijeniti u toj fazi.«

Na stranici 74: »Moram da izrazim žaljenje zbog činjenice da je tužiteljstvo po meni imalo veoma selektivan pristup tim dokumentima, zadržavajući, da bi dokazalo svoju tezu, samo dokumente koji mu idu u prilog, a ostavljaju i po strani sve one koji bi mogli baciti drugačije svjetlo na njegove nazore.

Takva praksa mi se ne čini najkonstruktivnijom kada je riječ o krivičnim djelima iz domena međunarodnog humanitarnog prava. Smatram da je u situaciji kad na terenu koegzistira više suprotstavljenih snaga, uz prisustvo tri vojske (VRS, HVO i ABiH), apsolutno neophodno ukazati na to da se vojni događaji mogu razumjeti samo horizontalnim analiziranjem krivičnih djela, a ne tako što će se ponuditi samo neki dokumenti iz samo jedne od vojski, i to oni koji idu u prilog tezi tužiteljstva.«

Već iz ovih citata je vidljivo da se procesno i kaznenopravno nije odlučivalo.

Teze optužbe

NL: U vašem objavljenom radu »Politika ne prihvaćanja dokaza u predmetu it-04-74«, pišete o tome kako je vijeće odbilo dokaze Slobodana Praljka s naslova neautentičnosti, jer nisu imali ili štambilj Hrvatskog državnog arhiva ili nisu imali zaglavlje i potpis, dok je istovremeno prihvatilo dokumente s jednakim nedostacima koje je predlagao odvjetnički tim Praljka. Slobodan Praljak morao je ispuniti strože uvjete pri uvođenju dokaza, a većina vijeća nije poštovala jednaki tretman strana u postupku. Možete nam reći neke konkretne slučajeve i primjere?

– Djelomično sam odgovorila u prethodnom odgovoru. Predsjedavajući sudskog vijeća u veljači 2010. dao je svoje neslaganje s odlukom većine vijeća o odbijanju dokaza – dokumenata čije prihvaćanje je tražila obrana generala Praljka.

Odbijanje 100 dokumenata koje je predložila obrana Praljka, u neslaganju je obrazloženo kao selektivno izdvajanje dokumenata od strane većine vijeća, a da ne postoji mogućnost u fazi postupka, kada su dokazi predloženi, odlučivanje o relevantnim i relevantnijim dokazima.

U kaznenoj proceduri dužnost je suca prikupiti sve raspoložive dokaze, pogotovo dokaze obrane, a odbaciti ih može tek u postupku evaluacije dokaza i donošenja presude.

Većina vijeća odbacila je neke iskaze svjedoka obrane jer dolaze iz Hrvatske pa su pristrani, a da je istovremeno zaposlenik tužiteljstva bio prihvaćen kao svjedok optužbe i tumač HVO dokumenata. Mudžahedini su bili posebna priča. Optužba je tvrdila da je plan HZHB-a bio da propagandom straši hrvatski narod i prisili na preseljenje u jugoistočnu Hercegovinu.

Mi smo to zvali reverzibilni progon. Većina vijeća ustrajala je u tome da su mudžahedini bili propaganda, unatoč prikazanom videu o mudžahedinskom oštećivanju i skrnavljenju samostana u Guča Gori gdje su freske i oltar bili zaprljani izmetom.

Spominjanje i ukazivanje na ofenzivu »Neretva 93« ARBiH s planom izlaska na more, prikaz ubijanih hrvatskih civilnih žrtava i vojnih zarobljenika, kao i protjerivanje Hrvata iz Bugojna, Kaknja, Novog Travnika, prikazi mudžahedinskih postrojbi i postrojavanje pred Alijom Izetbegovićem i Delićem, odbijani su s naslova »tu quoque« obrane ili dokumenata koji se ne odnose na zemljopisni opseg optužnice. »Tu quoque« obrana značila je, oni su nas pa smo mi njih, jako pojednostavljeno obrazloženo. Ili ako mogu oni, možemo i mi.

NL: Čitajući dokumente sa suđenja Slobodanu Praljku stiče se dojam da se njegovo razmišljanje o suđenju više baziralo na filozofsko-sociološkom razmišljanju o ratu, s obzirom na to da je to područje diplomirao na Filozofskom fakultetu, a manje na pragmatičnom razmišljanju o činjenicama i člancima zakona. Kako je bilo surađivati s njim? Je li bio svjestan da pravo nije pravda i da se radi o suđenju, a ne o filozofskoj raspravi?

– Da, bio je svjestan da se nalazi u sudskom, kaznenom postupku. Nažalost, većina sudskog vijeća toga nije bila svjesna što je tada ponukalo generala Praljka da glasno artikulira svoje protivljenje, suprotstavi se teoriji većine vijeća i, s obzirom na to da je bio erudit, iskoristi svoje široko znanje na objašnjavanje suštine svoje obrane i nelogičnosti teza optužbe.

Ako je i bilo filozofske rasprave ona je suprotstavljena panelu o humanitarnom pravu i stradanju žrtava, kojem u kaznenom postupku nije bilo mjesta. Mi nismo bili za okruglim stolom i raspravljali o strašnim posljedicama rata, svojim istupima silno je nastojao vratiti postupak u granice navoda optužbe, inzistirajući na činjenicama i prihvaćanju dokaza o odlučnim činjenicama. Tražio je od sudaca intelektualno poštenje, a ne povlađivanje tužitelju bez osnove.

NL: Nakon proteka toliko godina možete li sada reći nešto više o tom događaju od 29. studenoga 2017. kada je Slobodan Praljak, u sudnici sebi oduzeo život? Kako se osjećate danas, nakon toliko godina? Možete li objasniti jeste li uopće u bilo kom trenutku mogli posumnjati, družeći se s njim toliko godina, da će popiti otrov u sudnici?

– Ne, nikako nisam mogla zaključiti, čak niti naslutiti da će popiti otrov u sudnici. Ja sam znala da se on neće pomiriti s osudom da je ratni zločinac, ali nikada u razgovoru nije govorio o ekstremnom načinu izlaza od naziva ratni zločinac.

Slobodan Praljak je bio u ratu, zapovijedao u ratu, ali nije zapovijedao niti pristajao na zločine niti je itko od njega tražio da počini zločin bilo koje vrste. Danas se osjećam jednako tužno što ga nema, ali manje bolno. Razumijem njegove razloge, moć, a ne činjenice koje su ga dovele u stanje nemoći, a nemoć nije stanje u kojem je on mogao živjeti.

Pravo je neizlječiva infekcija, sepsa

NL: Već 53 godine radite i uplaćujete u mirovinski fond. Planirate li odlazak u zasluženu mirovinu?

– Ne, ne planiram, dok me oči i pogotovo glava služe, dok mogu apsolvirati tehničke novotarije koje mi zapravo dižu kosu na glavi, dok mogu pratiti kontinuirane, gotovo na mjesečnoj bazi izmjene zakona, dok moje znanje i iskustvo mogu koristiti, a ne štetiti osobama pod postupkom, dokle god kolege imaju poštovanje prema meni, dok moje dostojanstvo nije ugroženo, a najviše dok vidim, unatoč svih negativnosti hrvatskog pravosuđa da mogu jasno, određeno i argumentirano obrazlagati stav obrane, ne mislim ići u mirovinu.

Rekla sam, pravo je neizlječiva infekcija, sepsa. Ždere te primjena prava, ignorancija, bahatost, ali kroz sve te godine izgradila sam jak imunitet na grabljanje mozga glupostima. Žalosti me negativan stav prema osobama mojih godina. Mladi su potrebni da vuku naprijed, a mi stari, prepuni iskustva možemo im biti potpora i eventualni korektiv. Žalosti me što nas guraju na stazu slonova./HMS/