Novinar The Guardiana koji analizira rast nacionalizma u Hrvatskoj, tekst započinje onime što je čuo u centru Šibenika. “1945., ljudi su besplatno gradili tvornice, ceste, nove kuće. Tada smo htjeli izgraditi bolju zemlju. Nađite mi petoro ljudi koji bi danas to radili”, govorio je stariji čovjek kojeg su turisti čudno gledali. Starac je sam sebe nazvao posljednjim partizanom u gradu.
Takvo idealističko razmišljanje nije popularno u današnjoj Hrvatskoj. U siječnju je konzervativna vlada imenovala Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Čovjeka kojeg je Simon Wiesenthal Centar opisao kao fašista. Kao student u 90-ima simpatizirao je ustaštvo, a hrvatsku antifašističku povijest nazvao praznom frazom bez ustavne važnosti, nastavlja novinar britanskog lista.
U nedjelju su Hrvati izašli na birališta, najveći broj glasova dobio je HDZ, no ništa se nije promijenilo. Samo 53 posto svih Hrvata je glasalo, vjerojatni ishod je koalicija istih stranaka. Zemlja se i dalje suočava s istim problemima. Nezaposlenost je 16 posto, među mladima 40 posto, vanjski dug je jeziv. Obala je ovisna o turizmu, a stanovnici unutrašnjosti odlaze na rad u Njemačku i Austriju.
Zaoštrena politička retorika
Ono što je novo je povratak nacionalizma. Do 2013. hrvatski konzervativni političari imali su dovoljno liberalnih istupa kako bi uvjerili Bruxelles da mogu ispuniti osnovne kriterije za članstvo EU. Nakon toga, upali su u vir nacionalističkog rivalstva koji je poharao Balkan. Odmah u susjedstvu je Republika Srpska, čiji vođe prijete da će provesti referendum o neovisnosti. To bi moglo srušiti Daytonski sporazum iz 1995. koji je u Bosni i Hercegovini jamac mira već 20 godina.
Za uzvrat, hrvatski političari zaoštrili su retoriku. Šefa lijevo orijentirane stranke, potajno su snimili kako prijeti da će zaštititi Hrvate ako se referendum provede, opisao je Bosnu kao propalu državu i nazvao vladu u Srbiji šakom jada.
Da je ovo samo ponovno izbijanje sukoba koji se 90-ih dogodio na Balkanu, bilo bi strašno. No sada dodatno te zemlje su već godinama u ekonomskoj krizi, nalaze se usred rastuće geopolitičke napetosti, a javlja se i rastuća ksenofobija u jeku izbjegličke krize.
Intelektualci se povukli
Ruski novac slio se u Srbiju, ali i Republiku Srpsku, što je povećalo i njihov diplomatski utjecaj. U međuvremenu, Hrvatska se pridružila EU. Balkan je zbog toga danas postao još oštrija diplomatska i sistemska linija fronta, nego je bio 1995., kada je rat završen. Pretpostavka kako će globalizacija, ekonomski napredak i vrijeme pomoriti regiju čini se najneizvjesnije od mirovnog sporazuma.
Ako bosanski Srbi provedu svoj referendum, i Putin ih podrži, Kremlj će imati još jednog pijuna u istoj igri koju igra u zapadnoj Siriji, Ukrajini i baltičkim državama.
U isto vrijeme intelektualci na Balkanu povukli su se na paralelan kolosijek. Postoji oštra ljevica, koja plješće partizanima na trgovima, no njihov broj je beznačajan u aktualnoj politici. Postoji i tvrda desnica, kojima je najveće postignuće ove godine bilo podizanje spomenika osuđenom teroristu iz 70-ih.
Mladi žive u svijetu snova
Mnogi 40 i 50-godišnjaci žive post traumatskim životnim stilovima, imaju posao, imaju obitelji ili preuranjenu mirovinu. Rijetko govore o onome što su radili ili propatili, no njima je zavladao jedan strah kako će do sukoba opet doći.
U isto vrijeme, mladi ljudi iz cijele regije pokušavaju živjeti u napušenom i internetom povezanom svijetu snova – gdje elektronska glazba i Pokémon Go zamjenjuju nacionalne i političke identitete koji su formirani prije 20 godina.
Ako Europa želi da stvari na Balkanu funkcioniraju, mora shvatiti granice svog trenutnog pristupa. Smanjila je pristupne standarde za zemlje istočne i jugoistočne Europe, kako bi ih uvele u veće projekte.
Smanjeni kriteriji za ulazak u EU
Albanija je dobila status zemlje kandidata 2014. Bosna je predala svoju aplikaciju u veljači ove godine. Makedonija, koja je dobila dodatne bodove iz Bruxellesa zbog podizanja ograde na granici s Grčkom prošle godine, toliko je duboko uronjena u etičko nasilje i korupciju kako je njezino članstvo u EU nemoguće. No, svejedno se čuju sve veći pozivi za njezinu prijavu.
Političari u regiji, bili oni korumpirani, šovinisti ili samo nesposobni, znaju da će ispunjavanjem želja iz EU, ubrzati pristupni proces i to mogu obaviti samo sa papirnatim reformama. Činjenica da toliko progresivnih i prije svega mladih ljudi, čezne za članstvom u EU, dodatno potiču Bruxselles da odmaknu pogled s problema.
Ako dođe do novog sukoba na Balkanu
Ako se Europska Unija želi ugledati na nadu i povjerenje koje su im dali mladi na Balkanu, mora početi biti stroga s novom hrvatskom vladom. Svako kulturno koketiranje s fašističkim režimom iz Drugog svjetskog rata mora nestati. Na kraju, EU mora biti spremna – kao što je prijetila Poljskoj i Mađarskoj, no nije to provela – aktivirati proces iz članka sedam. Njime se može upozoriti zemlje članice zbog neprimjerenog zakona, i na kraju može ih se suspendirati iz članstva, ili im ograničiti pravo glasanja.
Europski vođe nakon Brexita nisu dugo čekali da pokrenu zajednički obrambeni i sigurnosni proces, ono što je Daily Mail nazvao Europska vojska. Imaju pravo na to, jer ako na Blakanu ponovno pođe po zlu, Hrvatska kao članica EU imala bi pravo, prema Lisabonskom sporazumu, zatražiti vojnu podršku. Sve članice Unije imale bi obavezu podržati je.
No kratkoročno, ono što je bitno za europske demokracije – je da se angažiraju oko Balkana i promiču kulturu i institucije demokracije. Na kraju, diplomacija SAD-a je ta koja je nametnula mir 1995. Današnji zadatak EU je da ga održe.
wpDiscuz