28.6. 2010-e godine u Oslobođenju Boris Dežulović je objavio satirični uradak “Kako je propalo Međugorje”. Nije se sazivalo uredničko vijeće Oslobođenja, niti je reagirao Bakir od Sarajeva, zbog možebitnog osjećaja vjernika. Pretpostavljalo se da se osjećaji vjernika koji štuju Gospu, mogu, i imadu blago rečeno “zadirkivati”.
Prije par dana igrajući se riječima Dežulović je odlučio iskoristiti riječ “Poslanik” kako bi ismijao Bakirovu rečenicu za Erdogana “poslan od Boga”. Sazvano je vijeće, reagirala je Visoka porta. Tekst je izbačen. Zbog vrijeđanja osjećaja vjernika.
I kako u ovoj zemlji postoje dva pravila za dvije nacije, jedna koja vrijede za bolju naciju i druga za drugu, tako postoje i pravila za bogove. Jedni Bogovi ne smiju se vrijeđati. Drugi mogu. Tako je bilo 1500 i neke. Tako je i danas. U Erdoganovoj Bosni.
Narodi tako dijele sudbine svojih Bogova. Ljudska prava katolika mogu se brisati od pod, bila ona individualna ili kolektivna. Nadljudska prava Bogova su ista. Kršćanskog Boga možeš obrisati od pod.Pa tako i kršćansku Gospu. Ovog drugog, čije se ime ne spominje, ne možeš. Jer on ima svog člana Predsjedništva koji ga štiti.
Kršćanski predsjednici nemaju toliku moć da zaštite svoja božanstva. Jer i njih taru od pod. U Erdoganovoj Bosni.
Dežulovićev tekst prepun satiričnog ismijavanja Međugorja i Gospe Međugorske objavljen je jako teškog i znakovitog datuma 28.6. 2010.
Nekima je numerologija važna. Neki mrze Međugorje ne samo zbog Gospe. Nego i iz razloga jer je ono bilo indikativan fenomen slabog režima. Režima koji je počeo posustajati.
Neki kraj Jugoslavije povezuju s tim ukazanjem. Ono što će frapirati teoretičare zavjere jest podatak što je sve bilo u povijesti upravo na taj 28.6 kada je Dežulović Gospi uradio ono što Poslaniku ne smije.
Urota ili ne procjenite sami:
28.6. 1098. – Križari u Prvom križarskom ratu pobijedili Turke u bitci kod Antiohije.
28.6. 1389. – Kosovska bitka, sukobile su se turska i kršćanska vojska.
28.6. 1914. – Atentat u Sarajevu: pripadnik Mlade Bosne, velikosrpske organizacije, Gavrilo Princip ubio austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Sarajevski atentat bio je povod za izbijanje Prvog svjetskog rata.
28.6. 1921. – Krnja beogradska Skupština Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca donijela Vidovdanski ustav.
28.6. 1942. – Počela je bitka za Staljingrad, najkrvaviji okršaj u ljudskoj povijesti i jedna od prekretnica 2. svjetskog rata.
28.6. 1948. – Kominform je donio rezoluciju kojom je raskinuo s Jugoslavijom, u kojoj je tada započelo razdoblje Informbiroa (do 1955. g.)
28.6. 1969. – Započeli stonewallski nemiri. (Prvi slučaj pobune LGTB populacije protiv vlasti u Americi)
28.6. 1989. – Proslava 600. godišnjice Kosovske bitke – poznati govor Slobodana Miloševića i početak novog velikosrpskog pokreta.
28.6. 1991. – Osnovana 106. brigada HV, Osijek.
28.6. 1991. – Osnovana 108. brigada HV, Slavonski Brod u Podrckavlju.
28.6. 1991. – Osnovana 2. bojna HV “Kralj Tomislav”, Split.
28.6. 2001. – Izručenje Slobodana Miloševića sudu za ratne zločine u Haagu.
Kako je propalo Međugorje by Boris Dežulović
“Učas se hercegovačkim las vegasom proširio glas o čudesnom ukazanju inspekcije, nastala je strka kakve nije bilo ni 1981, kad se ono Mariji Pavlović i petorici njenih prijateljica i prijatelja prvi put prikazala Blažena Djevica Marija. Razbježalo se pred inspektorima sve živo, pobjegli iz gradića prodavači suvenira, šverceri deviza, nosači, vozači, vodiči, redari, prevoditelji, ministranti, nije u Međugorju, priča se, takve bježanije bilo ni kad je Udba dolazila”, sprda se Boris Dežulović u novoj kolumni za Oslobođenje, objašnjavajući kako su se u Međugorju neki dan ukazali inspektori državnih i federalnih inspekcija, pa banuli i u kuću jedne vidjelice
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, pred trideset drugu godišnjicu Gospina ukazanja u Međugorju okupili se vjernici u kući vidjelice Marije Pavlović-Lunetti, pa čekaju da se pojavi Majka Božja. Koncentrirala se vidjelica Marija, sklopila ruke i zatvorila oči, a okupljeni vjernici oko nje pobožno mole iščekujući Gospinu poruku. Mrmorili oni tako i čekali bogami i do deset navečer, kad se odjednom otvorila vrata, kuću okupala zasljepljujuća svjetlost, a na vratima se ukazala prekrasna žena u plavom: Bezgrešno Srce gori joj na grudima zlatnom buktinjom, baš kao na onim plastificiranim naljepnicama sa štandova u Podbrdu.
– Marija? – reče Ona. – Marija Pavlović-Lunetti?
– Ja sam, Gospe moja! – raširi ruke vidjelica Marija.
– Aleluja! – padoše na to okupljeni na koljena.
– Majko Božja, što nam poručuješ? – krene onda ganuta vidjelica prema plavoj silueti na jarkom svijetlu, pa kako priđe bliže, tako joj se Gospino zlatnoplameno srce učini kao, božeprosti, nekakav medaljon, baš poput onih sa štanda u Podbrdu. Priđe vidjelica još bliže, kad ono – nije medaljon, nego značka! Pogleda malo bolje, a na zlatnom Bezgrešnom Srcu Djevice Marije lijepo piše “Federacija BiH – Federalna uprava za inspekcijske poslove”.
– Gospodo, izvolite napustiti objekt, gospođo Marija, vi ostanite – kaže u to žena u plavom, pa se okrenu kolegi iza sebe. – A ti ugasi tu lampu, ubi me ba, šta ti je?!
Tako se, čitali ste u novinama, prošlog ponedjeljka – dan uoči trideset druge godišnjice Gospina ukazanja – u Međugorju ukazali inspektori državnih i federalnih inspekcija, pa banuli i u kuću slavne vidjelice Marije Pavlović-Lunetti. Učas se hercegovačkim las vegasom proširio glas o čudesnom ukazanju inspekcije, nastala je strka kakve nije bilo ni 1981, kad se ono Mariji Pavlović i petorici njenih prijateljica i prijatelja prvi put prikazala Blažena Djevica Marija.
Razbježalo se pred inspektorima sve živo, pobjegli iz gradića prodavači suvenira, šverceri deviza, nosači, vozači, vodiči, redari, prevoditelji, ministranti, nije u Međugorju, priča se, takve bježanije bilo ni kad je Udba dolazila. U jednom hotelu sa pedeset četiri sobe – zabilježili novinari – inspektori zatekli samo prestravljenu recepcionerku: nestale sobarice i čistačice, nestali kuhari i konobari, nestali i sami vlasnici. U cijelom pustom marijanskom svetištu ostalo tako samo nekoliko desetaka hiljada zbunjenih hodočasnika i unezvjerena Djevica Marija na brdu iznad Podbrda.
– Stanite, djeco, čekajte me! – odozgo je, kažu očevici, vikala Majka Božja, pa pridržavajući dugačku plavu haljinu zaprašila nizbrdo za svojim razbježalim stadom. – Ja sam vaša majka i ne mogu vas ostaviti same u lutanju i grijehu!
Je li baš tako bilo, ne znam – nisam bio – ali znate kako kažu, ako laže koza ne laže rog, ako laže Kožo ne laže Bog, ili kako već ide: sutradan, naime, na službenom sajtu međugorskog svetišta osvanula najnovija Marijina poruka, datirana 25. lipnja 2013. – eno vam je na www.medjugorje.ws, lijepo piše crno na bijelo, pa na trideset jezika, citiram – “Ja sam vaša majka i ne mogu vas ostaviti same u lutanju i grijehu!”
Ni pet minuta kasnije, u podnožju brda federalna inspekcija zaustavila neku zadihanu ženu u plavoj haljini: faljenisus gospođo, vazda budi sinko, molim vas dokumente.
– Znatel’ vi ko sam ja? – malo kao i drčno upitala ga ona pružajući papire.
– Gospođo draga, da znam svakoga u Federaciji, ne bih ja tražio dokumente – umornim glasom će inspektor, vrteći u rukama plastificiranu naljepnicu s Gospinim likom, sve s Bezgrešnim Srcem što joj na grudima gori zlatnom buktinjom, i natpisom “Blažena Djevica Marija – Međugorje”. – Šta je ovo?
– Lična – odgovorila je žena, dok su joj se obrazi crvenjeli kao da je ono plamteće srce sad progutala.
– Marija, Marija, šta ćemo s vama? – vratio joj inspektor naljepnicu. – Odakle ste, Marija?
– Iz Nazareta, Palestina.
– Bogami ste onda izdaleka potegli. Čime se bavite, Marija?
– Šaljem ljudima poruke i tako.
– Poruke? To nešto k’o SMS?
– Pa, recimo.
– Znači telekomunikacije. Onda imate i radnu dozvolu?
– Naravno – izvadi na to Marija malu, plavu knjigu.
– Šta je to?
– Novi zavjet – odgovori ona. – Unutra vam sve piše.
– Sačekajte tu – reče onda inspektor, pa zamakne put automobila.
I šta je bilo? Inspektori detaljno proučili Gospinu radnu dozvolu, sva četiri evanđelja, sve zavjetne knjige i poslanice, pa ispalo da u cijelom Svetom pismu ne postoji na Marijino ime nikakva dozvola za vršenje usluga u telekomunikacijama, niti ikakvih zapravo usluga u bilo čemu!
Marija se u Bibliji – stoji u obrazloženju rješenja Uprave za inspekcijske poslove – spominje samo i isključivo kao Isusova biološka majka, nema u cijelom Svetom pismu nijedne jedine riječi štovanja njene božanske ili čudotvorne uloge, ni sam Isus joj ne pridaje takav značaj, nijednom riječju se u Novom zavjetu ne spominje ni njena smrt, ni uznesenje na nebo, nikakva njena nebeska slava ili duhovna dimenzija, nikakva transcendentalna svojstva ili proročanske sposobnosti, nikakva moć utjecanja, ispunjavanja molitvi ili posredovanja Boga, nema nijedne njene duboke misli, hiperbole ili prispodobe – nema ništa.
Marija iz Nazareta, ukratko, uopće nema licencu za pružanje telekomunikacijskih i drugih božanskih usluga: posljednji put Biblija je spominje u Djelima apostolskim, kad je ono na Pedesetnicu bila s apostolima, nakon čega netragom nestaje iz Svetog pisma. Sve dok je, eto, prošlog ponedjeljka u zaseoku Podbrdu nisu zaustavili federalni inspektori, pa joj po članu 17. Zakona o zapošljavanju stranaca razrezali dvije hiljade maraka kazne i šest mjeseci zabrane obavljanja djelatnosti.
Opustjelo otada Međugorje, spakovali se prodavači suvenira, vlasnici agencija i šverceri deviza, otišli nosači, vozači, vodiči, redari, prevoditelji i ministranti, otišle recepcionerke, sobarice, čistačice, kuharice i konobarice, budzašto domaćini prodaju velebne vile, pansione, hotele i restorane, a rijeke Marijinih hodočasnika krenule se spuštati na jug.
Nekidan se navodno ukazala jednom advokatu u Čapljini.
Boris Dežulović, Oslobođenje
Krajem 2010 Dežulović objavljuje još jedan tekst: Slučaj Službenice Marije
Nakon toga nemilog događaja Gospodin je Mariji, Isusu i apostolima oduzeo i-Phone, i-Pod i sve te skupe fancy igračkice. A na zemlju se, vele ljetopisi, spustila četrdesetodnevna kiša, biblijski potop poplavio Bosnu, otopio se Sjeverni pol, proradili planetom vulkani, tresla se zemlja, tsunamiji, tornada i snježne oluje, ptičja gripa, svinjska gripa, ljudska gripa, strašne bolesti i epidemije navalile na čovječanstvo, a na koncu počela i Premijer liga BiH.
– Onda, jel mi dobra ova aplikacija? – zadovoljno odozgo gleda stari, zaokruživši pogledom stol. – A gdje je Marija?
– Eno je u onom orahovom panju, u Posušju – odgovorio Josip. – K’o da ne znaš.
2017, ismijavao je i ideju Križnog puta pod morem:
Kako mislite, oduvijek?
– Ovo je zamišljeno da bude na morskom dnu, i sagrađeno je na dnu – odgovorit će ovaj, pokazujući vrijedan arheološki artefakt pronađen na obali, razmjerno dobro sačuvan komad papira s kojega će naglas pročitati na drevnom hrvatskom: – „Prvi i jedini u svijetu projekt ‘Križni put pod morem’! U nedjelju 27. kolovoza 2017. godine u Općini Marina u uvali Jelinek, pod visokim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, upriličit će se svečano otvaranje prve postaje Križnog puta na morskom dnu, s početkom u 11 sati.“
– Sereš! – otet će se starome Jacquesu.
I nikad nitko nije niti pokušao zabraniti Dežulovićev tekst. To su te zapadnjačke vrijednosti za koje se borimo, i kojima pripadamo.
No osim toga, zapadne vrijednosti pretpostavljaju i kritički pristup istini.
Koliko se Dežulovićevih fanova uopće usuđuje proviriti u sve laži koje im je podvalio?
Notorno nazivanje srušene biste AB. Šimića bistom Alekse Šantića bio je preočit gaf. No za dublje analiziranje Dežulove Svetosti trebalo bi za početak odustati upravo od onog od čega Bakir ne želi odustati. Dogme.
Postoji dogma o Borisu. Dogma o njemu “velikome”.
Dežulović, kao nitko iz njegovog kruga, od Pavelića, preko Čilića, Ivančića, nikada nije sustavno krenuo u bavljenje temom zločina treće vojske u BIH. A o hercegovačkoj Lori i danas šute.
Ako govorimo o ljudima koji su se u Hrvatskoj sustavno bavili dekonstrukcijom dominantnog nacionalizma, postavlja se jednostavno pitanje – Zašto u BIH služe u rekonstrukciji dominantnog nacionalizma?
Zašto se bave Ahmićina a šute o Trusini i Kazanima? Zašto znaju za zločine Heliodroma i Dretelja nad Bošnjacima a šute o zločinima Bošnjaka inad Srbima u Dretelju? Kako je moguće da su im prijatelji u BIH borci protiv zatvaranja džihadističkih logora? I kako je moguće da su javno promovirali film s ratnim zločincem nad Srbima, koji je danas u bijegu. I krije se u Hrvatskoj.
Kada će se ispričati za svoj nadničarski rad i obmanjivanje javnosti u RH, BIH i šire?
Sada kada su dvije vojske u BIH presuđene, i kada dolazi vrijeme suočavanja Bošnjaka sa zločinima ABIH, i kada se očekuje od Dežulovića da suoči bošnjačku javnost s tim, baš onako kako je suočio hrvatsku i srpsku sa zločinima VRS-a i HVO-a zašto odlazi?
Radi li se možda zapravo o strateškom uzmaku? Pošto on protiv jarana, s kojima, i za koje godinama radi, jelte, neće?
wpDiscuz