Goran Vojnović: Što kad vam je glavni pisac u zemlji – desničar?

“Ne čitam njegove knjige zbog njegovih političkih stavova.” Tu kratku i jasnu poruku našao sam među komentarima ispod vijesti o tome da je roman Drage Jančara ‘Noćas sam je vidio’ (To noč sem jo videl) nominiran za prestižnu nagradu Angelus, nagradu za najbolji srednjoeuropski roman objavljen prošle godine u Poljskoj, u izabranom društvu velikih srednjoeuropskih pisaca poput Andrzeja Stasiuka i Olge Tokarczuk.
_______ piše: Goran Vojnović / telegram.hr 
Sjetit ćete se možda, Angelusa je prije nekoliko godina osvojio Miljenko Jergović za svoj čudesni roman ‘Pjeva Srda u sumrak na Duhove’, a uz njega osvajali su ga i Jurij Andruhovič, Peter Esterhazy i Svetlana Aleksijevič. Nominacija za Angelusa je u samo godinu dana već drugi veliki međunarodni uspjeh Jančarova romana (prošle zime on je u Parizu primio nagradu za najbolji roman stranog autora izdan u Francuskoj), ali neki ga, eto, neće pročitati zbog autorovih političkih stavova.
Za anonimne komentatore nečitanje, doduše, ima veću uporabnu vrijednost od čitanja. Knjige im nekako ne nalaze put u ruke pa je stoga ilustrativna potreba jednog od njih da se potrudi i navede čak i razlog za svoje nečitanje Jančara. Ilustrativna jer takav stav nije u Sloveniji nimalo usamljen. Pod svakom viješću o Dragi Jančaru naći ćete gomilu slično imbecilnih komentara koji mogu poslužiti jedino kao dokaz o tome da su lijevi komentatori podjednako primitivni, isključivi i nepismeni kao oni desni.
Odreći se svog najvećeg pisca kulturna je katastrofa, posebno u maloj zemlji
A što je još žalosnije, takav stav nemaju samo mrtve duše što imaju potrebu vršiti verbalnu nuždu po internetskim forumima, već je takav odnos do pisca i njegova djela prisutan i izvan interneta.
Nije Jančar Dobrica Ćosić
Mnogi Slovenci Jančarove knjige ne čitaju zbog njegovih političkih stavova. A ti politički stavovi, barem oni javno izraženi, nisu ni slučajno šovinistički, ksenofobni, rasistički. Nikada Drago Jančar nije napisao ni rekao nešto što bi iole zamirisalo na netoleranciju. U njegovim tekstovima vi, zapravo, nećete naći ništa što bi vašem nečitanju dalo bilo kakav alibi. Jer nije Drago Jančar ni Peter Handke (Janša ipak nije Milošević), a kamoli Dobrica Ćosić. On je samo desničar. Za slovenske prilike čak jedan krajnje umjereni desničar.
Jedino što bi mu čovjek mogao zamjeriti je njegova šutnja. Jančar će, naime, sebi uzeti pravo na šutnju o problemu izbrisanih, ali će se oglasiti kada ljude koji opravdavaju izbris, a žrtve izbrisa nazivaju agresorima na Sloveniju, budu prozivali fašistima. On će, isto tako, šutjeti o tome da Janez Janša i njegova stranka ljude drugih narodnosti nazivaju trenerkarima i opankarima, a zauzet će se za tog istog Janšu kada ga zbog takvih rasističkih ispada budu izbacivali iz PEN-a.
I to je manje-više sve što se njegovih problematičnih političkih stavova tiče. On tiho podupire svog prijatelja Janeza Janšu i još tiše pristaje biti pisac čiju će knjigu po partijskoj zapovjedi voljeti i promovirati i najnepismeniji slovenski desničari.
Roman ‘Noćas sam je vidio’, što zbog teme (roman je priča o Drugom svjetskom ratu, o životu i ubojstvu bogatog bračnog para Hribar koje su počinili partizani i, između ostalog, dotiče se glavne teme slovenske desnice – poslijeratnih ubojstava), što zbog autora, obvezna je lektira desnih političara. A budući da dosta njih ima problema sa čitanjem, na često provokativno novinarsko pitanje, koju ste knjigu zadnju pročitali, oni su jedan za drugim ponavljali da im na noćnom ormariću stoji baš roman Drage Jančara.
Za Sloveniju je sreća što desničari čitaju velikog pisca, a ne, recimo, Aralicu
No u tome, barem što se mene tiče, nema ništa naopako. Štoviše, za Sloveniju je sreća pa desničari po dužnosti čitaju jednog zaista velikog pisca, a ne, recimo, Ivana Aralicu. To je dobro i za desnicu i za Sloveniju i jedini je problem u tome što je Jančarov status pisca slovenske desnice slijepo prihvatilo mnogo ljudi na ljevici koji Dragu Jančara ne smatraju svojim piscem. Njegove knjige oni ne čitaju, njegovim se nagradama ne vesele. On jednostavno nije dio njihove kulture.
Što je u najmanju ruku tragično. Jer odreći se svog možda i najvećeg pisca kulturna je katastrofa, posebno u kulturi u kojoj velikih pisaca nema napretek.
Kultura je kao i sport
Možda si to mogu priuštiti Francuzi ili Nijemci, možda tamo može svaka politička frakcija imati i svoju francusku ili njemačku kulturu, ali Slovenci i Hrvati su za takvo što premali i kulturno presiromašni i taj privilegij nemaju. U kulturi je, naime, isto kao i u sportu. Malim reprezentacijama se izostanak bilo kojeg igrača odmah poznaje na terenu. Bez Drage Jančara slovenska kultura je zato kao košarkaška reprezentacija bez Gorana Dragića. Ni za četvrtfinale Europskog prvenstva, a kamoli za medalju.
Ali, na žalost, politika je našim ljudima važnija od kulture pa je i politički život pisca, iako on gotovo pa i ne postoji, važniji od njegovih romana, priča i eseja. Ne briga našeg homo politikusa što to Drago Jančar piše u svojim knjigama, kakve stavove on u njima zauzima i na čijoj je on tamo strani, važno je za koju on stranku glasa i s kojim političarom kavu pije.
Zato toliko ljudi ne čita knjige. Imaju oni dovoljno parlamentarnih sjednica i komisija, predizbornih kampanja, okruglih stolova, TV Dnevnika i drugih političkih prepucavanja da uz pomoć njih oblikuju svoj svijet, da jasno razaberu što je u tom svijetu istina, a što nije, tko je u njemu loš, tko ružan, a tko zao, tko je s nama, a tko  protiv nas. Sve je za njih, ustvari, jednostavnije bez knjiga, jer literatura samo zamrsi inače posve proste stvari.
Tako i roman ‘Noćas sam je vidio’ samo nepotrebno mrsi svetu istinu o Drugom svjetskom ratu. Autor u njemu magli onu dobru staru sliku o dobrim i lošim momcima, i čitajući, vama se ponovo postavljaju pitanja na koja je netko davnih dana odgovorio u vaše ime i umjesto vas. A tome u politici nema mjesta. U politici što je promišljeno, promišljeno je zauvijek. I nema mrdanja