Nije Goran Tribuson siguran koji mu je to, nedavno u Mozaik knjizi objavljen, “Sestrica s jezera” roman po redu. “Do prvih 15 knjiga sam brojao, sad sam izgubio pregled. Napisao sam ih više od 30, od toga bi romana moglo biti… dvadesetak.”Sa silnim je užitkom i jednakom lakoćom, baš tako on to opisuje, radio romane o odrastanju. Makar, ima nešto što mu je, možda, bitnije i od “Trave i korova” i svega ostalog iz tog dijela opusa.
“Izdavač me molio da stavi u knjigu moje dvije najbolje pripovijetke, crtice o odrastanju. Jedna je o ocu, druga o majci. Objavila ih je Mozaik knjiga pod naslovom ‘Obiteljske slike’. Knjiga ima stotinjak stranica. Mislim da je to najbolje što se može naći od Tribusona. Zapravo ne može se naći, jer nikad i nije prodavano, poklanjali su članovima kluba ljubitelja knjige kad bi uzeli više mojih knjiga.”
Pisac kultnih naslova poput “Povijesti pornografije”, autor uspješnih scenarija, klasik čija su djela u školskoj lektiri, profesor koji je generacije hrvatskih dramaturga i redatelja na Akademiji dramske umjetnosti učio slagati priču, akademik HAZU i u doba dok su krimići bili daleko od statusa kakav danas uživaju nikad se nije ustezao potpisivati svoje kriminalističke romane.
“Razumijem da su neki ranije, stideći se pomalo krimića kao prezrenog žanra, potpisivali ih pseudonimom, ja to nisam morao jer je Pavličić prvi na sva vrata pustio krimiće u hrvatsku literaturu. Znam da je, recimo, Ivan Raos barem jedan svoji krimić potpisao palindromom Navisoar. Zvuči pomalo francuski, a zapravo je palindrom njegova imena.”
Tri su razloga, razmišlja Tribuson, zašto ljudi vole krimiće.
“Prvo je taj mit spoznavanja. U krimiću se uvijek ide iz mraka prema istini. To je ljudski arhetip, pokušavamo doznavati i prepoznavati stvari oko sebe. Drugo, u krimiću je čitatelj aktivan, odgonetava priču. Treće, možda i najvažnije, krimić može biti glup, neukusan, idiotski, ali nikad nije dosadan. Ne sjećam se da sam ikad ostavio krimić. Skužio sam da ne valja, da je glup, ali uvijek me je zanimalo što se na kraju dogodi.”
Već i u nekim od njegovih prethodnih romana slučajeve rješava inspektor Dogan, a u “Sestrici s jezera” ima i nove likove, policajce Kokota i Vrabeca. Što se dogodilo Nikoli Baniću, nekad nezamjenjivom istražitelju u Tribusona?
“Umorili smo se i on i ja. Napisao sam sedam romana o Baniću koji su izlazili tridesetak godina, zaokružio sam cijelu Banićevu sudbinu. Počeo je kao mlad perspektivan policijski istražitelj, zapravo milicijski istražitelj. U drugoj knjizi se, kad ga je napustila žena, propio. U trećoj, s društvenim promjenama u Jugoslaviji, otvara jednu od prvih privatnih detektivskih agencija… Vodio sam ga sve do njegove 65. godine, kad se umorio, razbolio i naprosto sam ga umirovio. Da budem iskren, nisam siguran da sam prema njemu bio sasvim korektan. Pomalo sam ga se olako riješio i postoji još uvijek mogućnost da ću mu se vratiti.”
Tribuson i Banić ista su generacija.
Je li posrijedi podsvjesni okršaj autora s likom, kakvom frustracijom gonjen “ispad”, jer nemoćna je Banića spremio u mirovinu kad su i njega, prije dvije godine, “natjerali” u mirovinu? Smijući se kaže: “Postojala je mogućnost da ostanem kao redovni profesor na Akademiji do 70. godine. No, ispalo je… da vam sad ne objašnjavam zakone, da sam morao otići u penziju. Imao sam prema penziji strašno ambivalentan stav, znao sam da će mi biti žao ako odem, ali da će mi biti žao i ako ne odem. Evo, otišao sam i pomirio se s tim. Konačno, radim svoj posao i dalje, jer meni je pisanje osnovna profesija, a ne predavanje. Na Akademiji sam predavao četiri sata tjedno, a pisao sam puno više od ta četiri sata.”
Poznaje li, uopće, nekog policijskog inspektora?
“Jednog. Jedan jedini put je, da je meni poznato, neka moja knjiga završila u rukama policijskog inspektora koji ju je pročitao. Radilo se o romanu u kojem Banić još radi u jugoslavenskoj narodnoj miliciji, mislim da je to bila ‘Siva zona’. Inspektor je komentirao da mi je priča dobra, ali da je greška u tome što se moj Banić bavi istovremeno različitim vrstama kriminala, recimo ubojstvom i drogom. Rekao je da se u policiji tako ne radi, da rade po sektorima, ne svaštare, određeni se inspektori bave određenom vrstom kriminala. Kazao je i da nemaju niti jednog koji voli jazz poput mog Banića.”
Viceve prezire, “duhovitost je uvijek spontana, a vic je nešto za što unaprijed znate scenarij i onda ga pričate”.
Ljubitelj je crnog humora, poput onog koji se može naći u stripovima francuskog karikaturista Jeana Marca Reisera kojeg je u nas 1980-ih objavljivao Polet.
Reiser je umro mlad, 1980-ih, bio je, među ostalim, nekoć i jedan od autora u Charlie Hebdou.
“U nas on nije osobito popularan, objavljuje ga Šareni dućan, jedan od najboljih hrvatskih izdavača. Da netko u Koprivnici objavljuje Reisera zbilja je čudesno! Ja sam uvijek volio tog Reisera, njegove knjige stripova govore o pomalo ćaknutim, nastranim stvarima. Jedna je, recimo, o liku koji u prljavim gaćama hoda po nekakvim urbanim ambijentima i zbija prljave šale.”
Tribuson je sin i unuk bjelovarskih klesara, odrastao uz groblje. Je li ga to, možda i na kakav bizaran način, dovelo do krimića?
“I pradjed je bio klesar, u Bjelovar je došao iz Furlanije, u ono doba je to bila ista država. Svi su moji bili klesari, s krimićima nitko nije imao veze. Makar, kažu da se često dogodi da djeca ili unuci klesara postanu kipari. Ja, doduše, nisam kipar, ali možda bi se u tom nekakvom književnom talentu, ako ga imam, mogla pronaći crta poveznica.”
wpDiscuz