Sljedeće će godine biti stota obljetnica otkako je Hrvatska ušla u prvu jugoslavensku tamnicu, i čini da je to ropstvo pod Beogradom, odnosno taj srbijansko-bizantiski mentalitet ostavio mnogo veći biljeg na hrvatskome biću no što se smatra.
15. smo siječnja mjeseca 2017. godine obilježili 25. obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i toga smo se na prikladan način prisjetili.
No, postoji određeni obrazac, uzmu li se u obzir obljetnice Bljeska, Oluje ili drugih velikih ratnih ili pak diplomatskih pobjeda Hrvatske; jedno ime Hrvati gotovo namjerno zaboravljaju: radi li se o nemaru ili namjeri, teško je reći, no u hrvatskom medijskom i javnom životu uopće nema spomena ratnog ministra obrane Gojka Šuška.
Ne treba biti posebno obrazovan ili pametan kako bi se došlo do zaključka da je u ratu jedno od ključnih mjesta upravo ono ministra obrane, jer, Predsjednik Republike Hrvatske jest vrhovni zapovjednik oružanih snaga i kao takav on donosi odluke koje bismo mogli nazvati političkima, a onaj tko to realizira, u svim potankostima i detaljima jest upravo ministar obrane.
I zaista, nije li u najmanju ruku čudno što se nitko ne spomene Šuškova imena, barem kao uzgredno ime, odnosno ime ključnog ministra koji je obranio Hrvatsku?
A čovjek je najzaslužniji, ne samo za dobivanje rata, nego i za priznanje Republike Hrvatske od strane najvažnije države svijeta, a to je nesumnjivo i neupitno SAD.
Malo je poznato (a čija je to krivnja?) da je Šušak bio osobni prijatelj sa Williamom Perryem koji je u Clintonovoj vladi obnašao dužnost prvo zamjenika ministra obrane, a od ’94. ministra obrane u Clintonovoj administraciji.
Inače, taj je Perry, osim što je profesor (emeritus) na Stanfordu, najbolji stručnjak za tiho i elektroničko ratovanje u povijesti čovječanstva. Prosječan čovjek smatra da se rat dobiva oružjem – istina, dobivao se oružjem u vremena kad je neandertalac trčkarao zemaljskim proplancima – i iščeznućem neandertalca iščeznuo je i isključivo fizički način ratovanja.
Malo tko si uopće može uprispodobiti na koji se sve način „obrađivalo“ pojedine diplomate i druge predstavnike naroda, koliko je tu bilo gledanja „kroz prste“ Hrvatima, koliko popuštanja, nagovaranja, ucjenjivanja i umoljavanja – sve to ne bi bilo moguće bez Perrya, odnosno bez Šuškova prijateljstva s njim.
Sumnja li itko, koga se slušalo, odnosno čija je bila zadnja – Tuđmanova ili Šuškova riječ? Nije riječ ovdje o nekakvom animozitetu ili proturječju, već o pukoj vojničkoj logici – slušalo se ratnog ministra kao izvršitelja, a ne Tuđmana kao donositelja političke odluke.
Ne treba, dakle, Tuđmanu oduzimati zasluge jer je pod njegovim vodstvom oslobođena Hrvatska, no ako se već daju zasluge, one trebaju pripasti svima, a ne samo jednom čovjeku.
Možda su Hrvati i dalje komunističkog mentaliteta, pa kao što se cijela Jugoslavija svodila na „ljubičicu bijelu“ tako i slobodnu Hrvatsku svode na isključivo Tuđmana? To ne može tako, i s tom sramotnom praksom prešućivanja ratnog ministra obrane Gojka Šuška se već jednom mora prestati, ne samo što bi to značilo potvrđivanje i nastavljanje boljševističkog mentaliteta, nego jer ne odgovara istini.
Nadalje, ne treba, kao što to cijelu svoju povijest čine Srbi, stvarati mitove, a svaki se mit utemeljuje na jednom događaju, jednoj osobi – zasluga za neovisnost Hrvatske pripada hrvatskim braniteljima i dragovoljcima, ali i hrvatskim diplomatima, napose čelnim ljudima – generalima i ministrima.
Postoje li, ipak, drugi razlozi, zbog koji se Gojka Šuška tako revno i besprijekorno prešućuje?
Nije li bliže istini da su svi, ali beziznimno svi čelni ljudi 90-ih godina na ovaj ili onaj način surađivali ili šurovali s komunističkim režimom, a samo su dvije osobe na visokim položajima bile neoskvrnute komunizmom: Gojko Šušak i Ivić Pašalić?
Ako je tako, onda bismo se zaista trebali zabrinuti glede trenutne političke vrhuške, jer, ako prešućuju naše, zaista hrvatske velikane, samo zbog toga što nisu opterećeni komunističkom prljavštinom i stoga im je teško s njima se poistovjetiti…
L.C. / hrsvijet.net