Odrasla je u strogoj obitelji u kojoj se nije raspravljalo o politici, napustila je školu s malo kvalifikacija osim sjajnog znanja stenografijeOvih dana objavljena je biografska knjiga bivše Goebbelsove tajnice koja je umrla prošle godine, u 106. godini života.
Na naslovnici ove uznemirujuće knjige navedena su dva autora. Najveći dio teksta pripada Brunhildi Pomsel, jednoj od nekoliko tajnica u uredu nacističkog ministra propagande Josepha Goebbelsa.
Njezine riječi su transkript televizijskog dokumentarnog filma ‘Njemački život’, koji su o njoj 2016. godine snimila četvorica austrijskih redatelja – četvorica austrijskih redatelja, Christian Krönes, Olaf S. Müller, Roland Schrotthofer i Florian Weigensamer. Film se bavio pitanjem znanja i krivnje.
Knjiga nosi naslov ‘Posao koji sam radila: memoari Goebbelsove tajnice’.
Njemački novinar Thore D. Hansen, naveden kao drugi autor knjige, ide dalje, uokvirujući svjedočenje Brunhilde Pomsel kao upozorenje današnjim ali i budućim generacijama. Upozorava na prijetnje slobodi i demokraciji i potrebi da se nešto nauči iz njezine priče koja je istovremeno toliko obična, ali i toliko jedinstvena.
Lažiranje izvještaja
Odrasla je u strogoj obitelji u kojoj se nije raspravljalo o politici, napustila je školu s malo kvalifikacija osim sjajnog znanja stenografije i snažnog osjećaja dužnosti. Dugo je povećala svoj dohodak radeći istodobno židovskom prijatelju obitelji i nastojanju nacističkog novinara.
Pridružila se stranci kako bi poboljšala svoje izglede za posao; uživala je u Olimpijskim igrama 1936. godine; bila je “šokirana” Kristalnom noći; ali je odlučila da se neće zamarati problemima židovskih prijatelja, susjeda i gay kolega.
Nakon što je nekoliko godina radila kao tajnica, 1942. godine prebačena je u Ministarstvo propagande. Ovdje je ostala do kraja rata, među ostalim smanjujući u izvještajima broj žrtava Hitlerovog režima i pretjerujući u izvještajima o neprijateljskim zločinima.
U travnju 1945. pomogla je u vezanju praznih vreća brašna i riže na štap kojim su označili predaju Berlina trupama Crvene armije. Sljedećih pet godina provela je u ruskom zatočeništvu. Nije htjela javno govoriti o tome još sedam desetljeća.
Samo je u postskriptumu njezinih riječi napisano da je Pomsel 1936. godine zatrudnjela sa židovskim ljubavnikom Gottfriedom Kirchbachom. Otišao je u Amsterdam, ali izbijanje rata ju je spriječilo da ode za njim. Prekinula je trudnoću.
On je umro 1942. godine. Živjela je sama u Münchenu do siječnja 2017. godine, a umrla je baš na sam dan Holokausta u 106. godini života. Bila je među posljednjim živućim svjedocima koji su bili u kontaktu s najvišim nacistima.
Ključni uvid u njezino svjedočenje je stav prema činjenici da je radila za nacistički režim.
– Ne osjećam se krivom. A zašto i bih? Osim ako nećete optužiti cijeli njemački narod da je pomagao Hitleru da dođe na vlast, kaže Pomsel i kad to govori djeluje vrlo iskreno.
Potpuno ignoriranje
Tvrdila je da nije imala pojma o tome što se događa sa žrtvama nacističkog režima, niti o zlodjelima, a malo je vjerojatno da je ikad pisala bilo kakve dopise vezane uz holokaust.
No svjedočila je o razarajućem utjecaju nacističke rasne politike na židovske prijatelje kao što su Kirchbach i Eva Löwenthal, a kako je rekla, znala je i da su drugi odvođeni iz grada zato da bi ih – kako je tada vjerovala – smjestili na sigurno mjesto – u logore.
– Nismo htjeli znati, priznaje. Boreći se da preživim pod nenormalnim uvjetima rata i diktature, nisam se htjela opterećivati više no što je potrebno. Osim s Evom Löwenthal, s drugima nisam bila tako bliska i nije me se to toliko ticalo, rekla je.Izgleda da je njezina primarna motivacija bila samoodržanje. Opstanak. Njezin posao davao joj je dohodak i status, a ona se više puta prisjetila da su se čak i manji prekršaji protiv režima odmah kažnjavali pogubljenjima.
Ipak, čak 70 godina kasnije, u njezinom je fokusu priče opravdanje a ne žaljenje zbog strahota i zločina koje je počinio režim čiji je i ona bila dio i za koji je radila.
U razgovoru koristi se opisnim rečenicama poput ‘oni ludi nacisti’ ili ‘ta glupa partija’. U određenoj mjeri ona je i sama bila žrtva Trećeg Reicha upravo zato jer je s tim režimom surađivala.
Pouka za 21. stoljeće
Bez obzira na Brunhildin stupanj krivnje, njezin izbor riječi i djela otvaraju važna pitanja o prisili i suučesništvu.
I zato je Hansenov dio knjige jednako važan kao i biografski dio Brunhilde Pomsel jer upozorava da “umjesto izazivanja osude Pomseličinog života”, njezine uspomene “daju nam priliku razumjeti zašto se desničarski populisti, autoritarni sustavi i diktature ponovno pojavljuju i u 21. stoljeću”.
Velik dio njezinog svjedočenja zasigurno ima smisla i danas. Ali takvi odjeci moraju biti tretirani s oprezom. Hansenov strastveni esej bavi se recesijom, siromaštvom, političkim umorom, globalizacijom, internetom i radikalizacijom – a na sve to odgovore ima Pomsel i njezino iskustvo.
Čitanje ove knjige potiče nadu da iz povijesti možemo naučiti na način na koji Brunhilde Pomsel to nije mogla, piše Telegraph.
wpDiscuz