Globus o novoj knjizi Mirjane Kasapović: Zašto je rat u BiH bio građanski, a u Hrvatskoj ne

Bošnjaci, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini ni danas se ne mogu dogovoriti o tome kada je posljednji rat počeo, kakav je to bio rat, kada je i kako završio. Priznaju samo da se dogodio. Zato ne treba čuditi što 30 godina nakon početka raspada Jugoslavije i 25 godina nakon okončanja rata potpisivanjem Daytonskog mira u BiH ima svega, samo nema mira. Ne mogu zajedno obilježiti ni kraj rata. Zvuči glupo, ali je istinito. Svoj originalni primjerak Daytonskog sporazuma nekim čudom izgubili su i Srbi i Bošnjaci. BiH je duboko disfunkcionalna država koja boluje od kroničnih bolesti karakterističnih za tranzicijska društva, od korupcije do rastućeg kriminala. Opstaje samo zato što je još uvijek de facto međunarodni protektorat.

Presudnu riječ u ključnim pitanjima ima visoki predstavnik međunarodne zajednice kojeg mnogi doživljavaju kao neokolonijalnog guvernera. Središnju banku vode stranci, a strani pravnici sjede i u Ustavnom sudu. Nitko od naroda koji žive u BiH nije zadovoljan takvom “svojom” zemljom. Srbi otvoreno govore o odcjepljenju i pripajanju Srbiji. Hercegovački Hrvati ne govore otvoreno, ali rado bi se pripojili Hrvatskoj, a srednjobosanski nemaju kamo pa žele neki sigurniji oblik autonomije u federaliziranoj državi. Za to vrijeme Bošnjaci ne odustaju od koncepta unitarne države decentralizirane samo mimo etničkih linija podjele. Kakav je bio rat u BiH devedesetih godina, vanjska agresija ili klasični građanski rat?

“Prema standardnim znanstvenim definicijama, sukob u BiH bio je građanski rat”, zaključila je prof. dr. Mirjana Kasapović u svojoj novoj knjizi pod naslovom “Bosna i Hercegovina 1990. – 2020. Rat, država i demokracija” koju je upravo objavila zagrebačka Školska knjiga. “Komšijski rat”, kako sami Bosanci i Hercegovci govore, rat onih koji su se osobno poznavali prije rata (figurativno, a vrlo često i stvarno), jedna je od osnovnih karakteristika oružanog sukoba u BiH. “Kada Bošnjake privatno upitate: ‘Tko vas je napao?’, odgovorit će: ‘Komšije’”, piše prof. Kasapović. Ipak, službeno proklamirana državna/bošnjačka definicija jest da je posrijedi bio obrambeni rat koji se vodio protiv stranih agresora, prvenstveno protiv Srbije (SR Jugoslavije), ali i Hrvatske, piše Jutarnji list.

Iza definicije rata kao vanjske agresije na suverenu državu stoje sarajevske vlasti, gotovo beziznimno svi bošnjački intelektualci, povjesničari, pravnici i politolozi, ali i sve stranke bošnjačkoga i tzv. građanskog političkog spektra. Ustvrditi da je taj rat bio građanski danas u BiH / među Bošnjacima predstavlja “istočni grijeh” i “zlonamjerni” politički krimen. Teza o građanskom ratu izjednačava se s negiranjem genocida nad Bošnjacima koji su Srbi počinili u Srebrenici, ali i u cijeloj BiH. Čak i ako se kaže kako je to bio građanski rat s elementima vanjske agresije, neće biti dovoljno. Dodatni problem je u tome što istovjetna teza o građanskom ratu potpuno dominira službenom srpskom politikom. Zastupaju je sve političke stranke bosanskih Srba, srpska historiografija, pravna i politička znanost. Njihov stav temelji se na tezi da Srbi nisu mogli biti agresor u vlastitoj zemlji te da nijedna službena postrojba Republike Srbije nije prešla Drinu. Hrvati pak govore o agresiji u sklopu općeg stava da su i u Hrvatskoj i u BiH vodili jedinstven obrambeni, domovinski rat.

Mirjana Kasapović objavila je 2004. knjigu “Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država” koja je i danas nezaobilazna u bilo kojoj raspravi o zemlji. Zato njezine riječi imaju posebnu težinu, pa ovu knjigu očekuju žestoki napadi, ponajprije iz Sarajeva. Neće joj puno pomoći činjenica što argumentacija kojom profesorica Kasapović postavlja tezu da je rat u BiH bio građanski nema nikakve veze s argumentima većine beogradskih autora.

“Glavna je postavka ove studije da je sukob u Bosni i Hercegovini počeo kao građanski rat, da je tijekom cijeloga trajanja bio ponajprije građanski rat i da ni četvrt stoljeća od prestanka oružanih sukoba nije završio u obliku potpunog stvaranja pozitivnog mira, države i demokracije upravo zato što je bio dubok i sveobuhvatan nasilan sukob koji je iznutra razorio državu i društvo. Bio je to, u osnovi, ‘mali’ rat srpske, muslimanske i hrvatske zajednice za podjelu ili preustroj Bosne i Hercegovine unutar ‘velikog’ rata za odvajanje Bosne i Hercegovine od Jugoslavije. U njega su se umiješali mnogi strani državni i nedržavni vojni i politički akteri. Riječ je ponajprije o susjednim državama kao pokroviteljicama dviju od triju zaraćenih strana, a to su bile SR Jugoslavija, to jest Srbija i Crna Gora, i Hrvatska… U sukob su se uključili svi najvažniji međunarodni državni akteri koji se mogu podijeliti na dvije skupine. Prvu su skupinu, uz Sjedinjene Američke Države, činile zapadnoeuropske zemlje, posebice Velika Britanija, Francuska i Njemačka, zatim Rusija i još neke države istočne i srednje Europe. Drugu su skupinu činile arapske i islamske zemlje: Turska, Saudijska Arabija, Iran, Egipat, Kuvajt, Bahrein, Alžir, Sirija, Pakistan, Sudan, Malezija i druge”, piše prof. Kasapović.

Iako ima stranih politoloških i pravnih autora koji podržavaju službenu tezu BiH o vanjskoj agresiji i međudržavnom ratu ili sukobu koji ima elemente i građanskog rata i vanjske agresije, “nisu ugledni stručnjaci za građanske ratove”. Ona bez sustezanja tvrdi “da je sukob u toj zemlji bio poglavito etnički građanski rat koji je imao duboke unutarnje korijene. Tako misle i gotovo svi istaknuti istraživači etničkih sukoba i građanskih ratova”. U dokazivanju svoje teze prof. Kasapović sustavno je postavila (izradila) “analitički klaster” od sedam konstitutivnih elemenata građanskih ratova. To su kriteriji po kojima se građanski rat razgraničuje od međudržavnih i ekstradržavnih ratova, ali i od “neratnih oblika političkog nasilja, kakvi su politocid, genocid, pogrom, terorizam i dugi”. U razdoblju od 180 godina, od 1816. do 1996., navodi autorica, “u svijetu je bilo 79 međudržavnih, 108 ekstradržavnih i 214 unutardržavnih ili građanskih ratova”. Samo od 1945. do 1999. u 73 države vodilo se 127 građanskih ratova. U njima je poginulo 20 milijuna ljudi, za razliku od 22 međudržavna rata u kojima je život izgubilo tri milijuna.

“Od svih građanskih ratova što su se vodili u tom razdoblju 55 posto njih bili su etnički građanski ratovi.” Baš zbog tako velikog broja mnogi su se autori bavili građanskim ratovima. Prvi kriterij za određivanje je li neki rat građanski jest postojanje nasilnog sukoba unutar međunarodno priznate države. BiH je od početka travnja 1992. bila međunarodno priznata država. Postojanje politički i vojno organiziranih strana koje su u sukobu drugo je određenje građanskog rata. Nepobitno je da je u BiH postojao sukob snaga koje su bile politički i vojno organizirane i koje su imale svoje “državno-političke vizije i programe”. Postojale su etničke vojne formacije, Vojska Republike Srpske, Hrvatsko vijeće obrane i Armija BiH. Sve tri strane imale su svoje državnopolitičke programe. I dok se o različitima srpskim i hrvatskim vizijama i programima široko raspravljalo, muslimanski i bošnjački programi ostali su zapostavljeni.

Autorica rekonstruira nekoliko različitih programa bošnjačke političke i intelektualne elite. Prvi je bio vezan uz opstanak Jugoslavije kao asimetrične federacije ili konfederacije. Drugi je bio projekt tzv. Velike Bosne koja bi obuhvaćala ne samo cijelu BiH nego i Sandžak u Srbiji i Crnoj Gori, druge dijelove Crne Gore u kojima žive muslimani, ali i “bosanski dio Boke kotorske” oko Sutorine koji bi bio bosanski izlaz na otvoreno more. Ipak, na koncu je prevladala koncepcija BiH kao nacionalne države Bošnjaka s unitarnim uređenjem. Pritisnut ratnim porazima, Alija Izetbegović je “iz nužde”, u jednom trenutku, razmišljao čak i o “projektu bosanske republike” koja bi nastala nakon podjele BiH i razmjene teritorija. Prema toj opciji, Izetbegović bi tražio i izlaz na more kod Neuma ili preko “komada zemlje” na poluotoku Kleku te izlaz na Savu kod Brčkog. Treći kriterij za definiciju “bosanskog rata” kao građanskog je sudjelovanje vlasti ili strane koja predstavlja vlast u međunarodnoj zajednici kao jedne strane u sukobu.

U BiH je već 1992. “vlast kolabirala”, pa je muslimanska strana preko SDA i Armije BiH preuzela ulogu vlasti. BiH je tada bila “legalna fikcija” jer je Sarajevo u jednom trenutku kontroliralo samo 11 posto teritorija države. Kako bi već tada mogli početi graditi državnu politiku na temeljima teze o obrambenom rata i stranoj agresiji, Bošnjaci su fingirali višenacionalnu vlast kooptirajući u Predsjedništvo i druga tijela BiH Izetbegoviću prihvatljive Srbe i Hrvate. Zanimljivo je, ali i ključno, to što u samom Daytonu, na pregovorima kojima je okončan rat, Alija Izetbegović ipak nije predstavljao BiH, mada je nominalno bio predsjednik njezina Predsjedništva, nego samo bošnjačku stranu. Četvrti konstitutivni element definicije građanskog rata je mogućnost novačenja ratnih aktera iz lokalne zajednice. Sukobljene strane u BiH imale su različit mobilizacijski potencijal, ali njihove vojne snage, bez obzira na dobrovoljce iz Srbije, Hrvatske i muslimanskih zemalja, popunjavale su se iz svojih nacionalnih zajednica. “Glavni akteri rata bili su bosanskohercegovački Srbi, Hrvati i Bošnjaci.” Masovna stradanja koja rat razlikuju od povremenih oblika sukoba peti je kriterij. On kao odrednicu obuhvaća i tzv. prag smrtnosti. “Rasprava o ‘pragu smrtnosti’”, kaže prof. Kasapović, “koncepcijski je i tipološki opravdana, koliko god etički bila zazorna, jer omogućuje da se građanski rat razdvoji od drugih oblika političkog nasilja.”

Većina znanstvenika smatra da je riječ o građanskom ratu kad godišnje gine najmanje tisuću ljudi. U BiH je već 1992. na svim stranama bilo 42.467 mrtvih. Ni ovaj rat nije mogao proći bez licitiranja brojevima stradalih, pa se tako nagađa u rasponu od 25.000 do 328.000 mrtvih. Prema podatku Haškog suda, u ratu u BiH poginule su 104.732 osobe, od čega 46.106 civila. Sljedeći kriterij je učinkovit otpor slabije strane koji rat ne pretvara u jednostrani pokolj. Tvrdi se da na jačoj strani mora biti barem stotinu mrtvih u prvoj godini rata. U BiH je poginulo 64.003 Bošnjaka, 24.826 Srba i 7598 Hrvata, pa je i taj kriterij zadovoljen kako god se definirala slabija strana. Sedmi element definicije građanskog rata je okončavanje sukoba mirovnim sporazumom nakon kojeg vlada najmanje šest mjeseci mira. Nakon Daytonskog sporazuma u BiH više nije bilo oružanih sukoba, mada “sukob nije bio riješen”.

“Premda je neporecivo da su u rat u Bosni i Hercegovini 1992. – 1995. bili umiješani mnogi strani akteri i da je bio internacionaliziran, ali mnogo manje od duljeg sukoba u Libanonu 1975. – 1990. i Siriji 2011. – 2020, prema znanstvenim mjerilima to je ponajprije bio građanski rat – nasilan sukob pripadnika triju konstitutivnih naroda, Srba, Hrvata i Muslimana, za teritorij, uređenje i identitet države.” Postdejtonska Bosna i Hercegovina nastala je i opstajala zahvaljujući volji stranih sila i zaletu američke vanjske politike koja se umiješala u ratove na Balkanu. Novac se nije štedio. “Američki su analitičari izračunali da se na ‘rekonstrukciju Bosne’ trošila trećina ukupnoga vanjskopolitičkog proračuna Sjedinjenih Država ili oko 1200 dolara po stanovniku. Da bi bili jasniji razmjeri te pomoći, dovoljno je navesti da su u isto vrijeme i iz istog izvora u Afriku odlazila tri dolara po stanovniku”, piše Kasapović.

Precizno je izračunato da su samo “od 1993. do 2010. Sjedinjene Države dale oko dvije milijarde dolara pomoći”. No, nisu pomagali samo Amerikanci. “Europska unija je od 1990. do 1994. uložila u BiH gotovo pet stotina milijuna eura, ne računajući priloge pojedinih država članica, a u prvoj poslijeratnoj godini darovala je još 445 milijuna eura… Zapadne vlade i međunarodne organizacije uložile su enormne ljudske i financijske resurse (uključujući u povijesti najveći plan za rekonstrukciju po glavi stanovnika – 5,1 milijarda američkih dolara od 1996. do 2000.).” BiH je dobila od Svjetske banke “više pomoći per capita nego bilo koje poslijeratno društvo”.

Bez obzira na sav taj novac, volju i trud, BiH se nije puno odmakla od ratnih i ratničkih narativa. O naravi samog rata nema konsenzusa. Kod Bošnjaka indikativna je sama terminologija u kojoj prevladavaju teške riječi poput vanjska ili fašistička agresija, suvremeni četnici i ustaše, pretjerivanje s optužbama za etničko čišćenje i genocid. Odgovornosti bošnjačke strane u samim sukobima nema nigdje. Srbi se pak neprestano vraćaju na pokolje 1941. kojima opravdavaju svoju etničku mobilizaciju. Sustavno se poriče sudjelovanje Srbije u ratu. Hrvati su rat u BiH i rat u Hrvatskoj doživjeli kao jedinstveni sukob, a svoje sudjelovanje doživljavaju kao obrambeni ponajprije u ratu sa Srbima, a potom i s Bošnjacima.

U analizi mirnih metoda rješavanja sukoba u podijeljenom postkonfliktnom društvu kakvo je BiH, Mirjana Kasapović preferira konsocijacijski model političkog uređenja koji je, svjesno ili nesvjesno, prevladavao u vrijeme sklapanja Daytonskog mira. On se temelji na podjeli vlasti, podrazumijeva postojanje velike koalicije ključnih stranaka, delegiranje ovlasti, uzajamni veto i razmjerni izborni sustav. S vremenom su počela odstupanja od konsocijacijskog modela koja su išla u smjeru njegove liberalizacije i jačanja centripetalnog modela rješavanja sukoba u podijeljenom društvu.

Ovi teorijski koncepti objašnjavaju procese i odluke koje su na kraju dovele do jačanja unitarističkih tendencija u bošnjačko-hrvatskoj federaciji i majorizacije koju doživljavaju Hrvati, bez obzira na svoj ustavni položaj konstitutivnog naroda. Republika Srpska je od Daytona postala država u državi, a njezin lider Milorad Dodik, kojega su stvorile upravo zapadne sile, izrastao je u njihova najvećeg protivnika, izrazite proruske orijentacije. Otvoreno govori o odcjepljenju srpskog entiteta, a Bosnu i Hercegovini doživljava kao “nužnost s ograničenim vijekom”. Mirjana Kasapović u knjizi precizno analizira nekoliko procesa u današnjoj BiH koji su nastali uslijed tihe revizije Daytona, ponajviše nauštrb prava Hrvata u Federaciji. Prvi je svakako proces pokrenut nakon presude u famoznom slučaja Sejdić – Finci koja bi “potencijalno mogla srušiti temelje cijelog ustavnog poretka”. Riječ je o tužbi dvojice predstavnika nacionalnih manjina koji nemaju pravo biti birani u Predsjedništvo i Dom naroda.

Drugi problem je slučaj koji pokazuje kako Hrvati više ne mogu samo izabrati svog člana Predsjedništva BiH. Već tri puta zahvaljujući glasovima bošnjačke većine u Predsjedništvo je izabran Željko Komšić. Analizom izbornih rezultata Mirjana Kasapović bjelodano dokazuje da Komšić nije dobio većinu u općinama, gradovima i kantonima s većinskim hrvatskim stanovništvom. “Slučaj Komšić”, klasični primjer legalnosti bez legitimiteta, prerastao je okvire unutarnjih političkih sukoba i postao kamen spoticanja u odnosima BiH i Hrvatske.

Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman rekao je prije nekoliko dana da Komšića u Zagrebu nitko ne bi primio u službeni posjet. Internetski hejteri idu i korak dalje pa Komšić više nije samo Izetbegovićeva marioneta koja ne predstavlja Hrvate. Kažu da u njemu nema ništa hrvatsko, osim metka. (Ranjen je u ratu kao vojnik Armije BiH u sukobu s postrojbama HVO-a.) U ovih tridesetak godina BiH se uvelike promijenila, ponajprije demografski. 2013. Bošnjaci su postali natpolovična većina u BiH. Gordon Bardos, američki ekspert za Balkan, nedavno je za Večernji list rekao kako bi prije 20 godina korištenje “fenomena Komšić” za političku marginalizaciju bosanskohercegovačkih Hrvata bilo potpuno nezamislivo. “Čak i političari poput Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića odbili bi taj pristup”, kaže Bardos. Bakir Izetbegović, očito, ne misli tako.

Zašto je rat u BiH bio građanski, a u Hrvatskoj ne

Piše: prof. dr. sc. Mirjana Kasapović

Dominantno stajalište srpske politike i znanosti prema sukobu u Bosni i Hercegovini kao građanskom ratu nije ekskluzivno. I rat u Hrvatskoj, koji je počeo prije rata u Bosni i Hercegovini, shvaća se kao građanski rat “koji je buktio još od 1991.”. Izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije pratio je “krvavi građanski rat između hrvatske vlasti i srpskog stanovništva na dijelu ‘avnojevskog’ teritorija te republike u koji je u punoj fazi sukoba bila upletena i Jugoslovenska narodna armija (JNA)” (Gulić 2017: 173).

Rat u Hrvatskoj bio je “nasilan sukob hrvatske vlasti i srpske manjine u Hrvatskoj, uz dodatnu uključenost JNA, srpskih i hrvatskih paravojnih jedinica” (Nikolić i Ilić 2016: 187). Početni “čisti” unutarnji sukob pretvorio se u “internacionalizirani unutarnji oružani sukob”, pod kojim se općenito podrazumijeva sukob vlasti neke države i jedne ili više unutarnjih oporbenih skupina, uz intervenciju drugih država (sekundarnih strana) na jednoj ili na objema stranama (196).

Nikolić i Ilić misle da teorijske i metodološke nejasnoće u raspravama o ratu u Hrvatskoj proizlaze iz neprecizna određenja sudionika sukoba: umjesto da se JNA i Srbija promatraju kao jedinstveni glavni akter na jednoj strani sukoba, težište treba pomaknuti na srpsku manjinu u Hrvatskoj kao glavnog aktera sukoba s hrvatskom vlašću. Učini li se taj pomak, onda je rat u Hrvatskoj bio sukob između “vlasti Hrvatske (kao sastavnog dijela Jugoslavije i kasnije kao neovisna subjekta međunarodnog prava i međunarodnih odnosa), s jedne strane, i srpske manjine u Hrvatskoj (koja se kasnije organizirala u ‘Republiku Srpsku Krajinu’)” (194).

Na važnu i, najčešće, loše shvaćenu ulogu srpske manjine i njezinih vođa u ratu u Hrvatskoj od stranih je autora vjerojatno najeksplicitnije upućivao Hayball (2017). Takvo mišljenje prevladava i u međunarodnoj literaturi, premda o ratu u Hrvatskoj ima mnogo manje knjiga, studija i članaka nego o ratu u Bosni i Hercegovini. Neki autori govore o jedinstvenome građanskom ratu u Hrvatskoj (Kalyvas i Balcells 2010: 419; Cammett i Malesky 2012: 1001), a drugi razlikuju više njegovih faza, pa i više građanskih ratova. Collier, Hoeffler i Sambanis (2005: 5) smatraju da su sukobi u Hrvatskoj i Jugoslaviji uopće, koji su se vodili od travnja 1990. do siječnja 1991., bili građanski rat. I Fotini (2012: 180) govori o građanskom ratu u Hrvatskoj 1991. Hartzell (1999: 13) i Mukherjee (2006: 482) razlikuju dva građanska rata u Hrvatskoj: prvi iz 1991., dok je Hrvatska još službeno bila dio Jugoslavije, i drugi iz 1995., kada je bila samostalna država. U oba je slučaja riječ o građanskim ratovima, ali su se vodili unutar različitih međunarodno priznatih državnih granica.

I Downes (2004: 245) smatra da je riječ o dvama građanskim ratovima, ali ih određuje drukčije: prvi se vodio 1991. – 1992. i završio je mirovnim sporazumom koji je propao pa se sukob obnovio i pretvorio u drugi građanski rat 1992. – 1995., koji je završio pobjedom Hrvatske pa se sukob nije obnovio, nego je mir postao trajan. Istodobno, hrvatska politika i znanost čvrsto se drže shvaćanja da je rat uzrokovala vanjska agresija Srbije, odnosno Jugoslavije, i da je, prema tome, bio međudržavni sukob. U skladu s time, izgrađena je službena terminologija bit koje čini naracija o Domovinskom ratu kao ratu koji su Hrvati i drugi državljani Republike Hrvatske koji su ostali odani izborno legitimnoj hrvatskoj vlasti vodili kako bi se obranili od vanjske srpske (i crnogorske) oružane agresije na svoju zemlju. U toj se naraciji srpska manjina, koja se ne izuzima iz odgovornosti za rat, svodi na sekundarnog aktera sukoba.

Logika se takva razmišljanja temelji na uvjerenju da srpska manjina u Hrvatskoj nije imala dostatne demografske, vojne, ekonomske, političke i druge kapacitete ni da pokrene, a kamoli da vodi dulji sukob bez masovne intervencije i potpore jugoslavenske, odnosno srpske vojske i države. Mobilizacijski kapacitet srpske zajednice u Hrvatskoj bio je doista mnogo manji nego u Bosni i Hercegovini. Srbi su uoči rata činili oko 12 posto stanovnika Hrvatske i oko 33 posto stanovnika Bosne i Hercegovine.

Nasuprot srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj stajali su ujedinjen hrvatski narod, pripadnici gotovo svih nacionalnih manjina i dio srpske manjine, tako da su pobunjenici imali protiv sebe oko 90 posto stanovnika zemlje i državnu vlast koja se brzo organizirala za uspješno vojno djelovanje. U Bosni i Hercegovini srpski su pobunjenici imali protiv sebe na početku sukoba organizacijski slabo povezanu i politički nejedinstvenu hrvatsko-muslimansku koaliciju koja se ubrzo raspala, a njezine su članice upale u međusobne oružane sukobe, “odmetničku” muslimansku zajednicu u Autonomnoj pokrajini Zapadnoj Bosni te neorganiziranu i nedjelotvornu državu koja se raspala na više područja koja su kontrolirali različiti akteri rata. Ukratko, bez potpore i intervencije Srbije, rata u Hrvatskoj gotovo sigurno ne bi bilo, a možebitna pobuna brzo bi bila ugušena. Rat u Bosni i Hercegovini gotovo bi sigurno buknuo i bez potpore i intervencije Srbije.

Te su bitne razlike uočili i strani analitičari. Judah (1998: 168 i d.) i Zahar (2004: 36–37), primjerice, ističu da je u nastanak Srpske demokratske stranke u Hrvatskoj duboko bilo uključeno srbijansko Ministarstvo unutarnjih poslova, posebno Služba državne bezbednosti (SDB), dok je istoimena stranka u Bosni i Hercegovini imala mnogo dublje i šire korijene te je uglavnom bila lokalna pojava. A ta je stranka bila glavni politički akter rata na srpskoj strani u objema zemljama. Dobrica Ćosić u svojima je ispovjednim razgovorima s hrvatskim novinarom i publicistom Darkom Hudelistom (2012: 451) rekao: “Inače, program SDS-a smo pisali ovdje, u Srpskoj akademiji. Ja sam pisao prvi projekt. A onda smo pozvali Srbe iz Hrvatske, jednu grupu njih, u Beograd, u moj kabinet, u Akademiji, i pomoću njih dalje dolje širili taj program. Ja sam, dakle, stvorio osnovu programa, a Rašković je to odnio i dao Dušanu Stareviću i drugim Srbima u Hrvatskoj, koji su to dalje razvijali.”

Dok su Srbi u Bosni i Hercegovini uspjeli stvoriti de facto državu, Republiku Srpsku, koja je nadživjela rat i pretvorila se u poseban entitet u Bosni i Hercegovini, Srbi u Hrvatskoj stvorili su Republiku Srpsku Krajinu kao “nepriznatu kvazidržavu” (Kølsto 2006), “anarhičan entitet” koji je imao “status gotovo potpunog parije” u međunarodnoj zajednici (Cespersen 2012: 21, 33–34, 41), koju su u akciji Oluji u kolovozu 1995. hrvatske vojne i policijske snage srušile za nekoliko dana.