Sjećate li se Hrvata iz bosanske Posavine? Ako ih se još netko sjeća, onda je iznimna nepoznanica ili enigma iz kojih razloga više nitko ne spominje ove časne, a u isto vrijeme i jadne ljude? Eto, početkom listopada prošla je još jedna obljetnica od okupacije ovog hrvatskog prostora u Bosni i Hercegovini.
Naime, 6. listopada 1992. Srbi su, kao okupatori, preko mosta u Bosankom Brodu, ali i preko Save, protjerali u Hrvatsku i zadnje stanovnike bosanske Posavine. Zajedno s njima povukle su se i preostale hrvatske vojne postrojbe koje su do zadnjeg dana branile ovaj kraj. Kako je i moja malenkost, kao pripadnik dragovoljačke 145. taktičke grupe “Jastrebovi”, bila među onima koji su toga dana napustili BiH, u nadi da ćemo se na to okupirano područje relativno brzo vratiti, dobro se sjećam poglavito tih zadnjih dana, kad se od teške artiljerije, granata, tenkovske i ine paljbe “nebo sastavilo sa zemljom”. Okupator je ubio veliki broj ljudi, a čak oko 200.000 ih poslao, kako su govorili “Tuđmanu”!
Od tako velikog broja, do danas se u svoje domove nije vratilo ni deset posto. Tamo, prema svemu sudeći, nemaju ni što tražiti, jer tamo nema više ni “h” od hrvatska, tamo je sada tzv. Republika Srpska, u kojoj su Hrvati uistinu građani drugog reda. Nu najgora od svega je hrvatska šutnja, odnosno marginaliziranje ovog problema. Tako ove godine nitko, ali baš nitko od medija (a o političarima da i ne govorimo) uopće nije spomenuo problem Hrvata iz bosanske Posavine, kao da se to nas ne tiče, pa neka od onog malog broja ljudi koji su tmo ostali Srbi rade što god hoće. Hrvatska ne čuje i ne želi čuti njihove jauke. Političari nam podmeću kao izniman problem nekakve ploče na ćirilici u Vukovaru i šire, pa se svi mi sada bavimo samo time. To je dobro osmišljen potez. Nastoje nas još više razjediniti. Kažu da smo pravna država, i da se zakona svi moraju držati. A što je onda s Hrvatima iz bosanske Posavine? Imaju li ti ljudi ikakva prava, barem da se vrate u svoje domove?
Pojedini naši političari relativno često gostuju u Banja Luci kod svog kolege i prijatelja Dodika, pa što ga ne pitaju što se to događa s Hrvatima iz bosanske Posavine? Zašto im se ne dozvoljava povratak? Srpski nacionalista i šovinista Milorad Pupovac također se po tom pitanju ne javlja. A čim nekom Srbinu “padne kruška na glavu”, eto ti njega i njegova “brata” Vojislava Stanimirovića kako sa svijećom u ruci kukaju na pragu njegove kuće. Tako nam je taj čovjek, onim svojim ledenim glasom, i očima koje se ne miču, nedavno u Vukovaru poručio da se “ne igramo vatrom”! Gdje je bio 1991. kad su njegovi “pomoz bog junci” to isto govorili, postavljali prepreke (balvane) preko cesta i ubijali nevine Hrvate? Što nije tako mrko i ozbiljno zaprijetio svom “drugom bratu” Dodiku, što mu nije rekao da se zakon treba poštivati?
Nakon što su srpsko-četničke horde prošle kroz Vukovar, u tome gradu ni jedna kuća (osim srpskih) nije ostala čitava. Slično se dogodilo, samo u iznimno većem opsegu u bosanskoj Posavini. I tamo su ti isti četnici uništili sve što je hrvatsko. U Vukovar se vratio relativno veliki broj Srba, a u bosansku Posavinu? Nu, ne zamjeramo mi samo raznim pupovcima što se javljaju, oni ipak štite one koji su bili na “drugoj strani”, ali što je s našim, hrvatskim političarima, humanitarnim i inim udrugama? Čak se, kako rekosmo, ne javljaju ni na obljetnice okupacije! Kao da ih je sram, ili kao da Hrvati iz bosanske Posavine za njih više ne postoje. Nijemci traže navodnog krvnika Perkovića, Udbaša, a Hrvatska ne traži ni žive ni mrtve Hrvate iz bosanske Posavine, a kamoli srpske zločince koji slobodno šeću, poput heroja, po Republici Srpskoj, gdje su ploče uglavnom sve na ćirilici, kao da tu Hrvata nikada ni bilo nije! I sad ponovno (12. listopada 2013.) čitamo jednu strašnu i uznemirujuću vijest s naslovom “Vlasti Grada Banja Luke po nalogu srušile kapiju na drevnom katoličkom groblju Crkvina” koja naravno nije naišla na nikakve komentare.
Naime, na samu 21. obljetnicu okupacije bosanske Posavine, po zapovijedi Odjeljenja za inspekcijske poslove grada Banja Luke, te uz nazočnost članova inspekcije istog odjeljenja, izvršeno je rušenje dviju kapija na katoličkom groblju Crkvine u župi Barlovci kraj Banja Luke, čime je “groblje otvoreno za ispašu ovaca, goveda i konja”. O, gdje ste sada pupovci, gdje ste svi vi hrvatski političari koji nam često držite lekcije “kako se zakon treba poštovati”? Za one koji ne znaju, lokalitet Crkvine je vrlo staro groblje na kojem je nakada bila crkva sv. Vida mučenika. Spominje se u još 18. stoljeću kao mjesto gdje se okupljaju vjernici koji štuju tog sveca. Tom mjestu papa Pio VI. dodijelio je 1775. povlasticu potpunog oprosta. Zanimljivo je da Uprava grada Banja Luke nije uvažila argumente crkvenih predstavnika, da, kako navode, nikada nije postojao službeni put kroz groblje, nego samo pristupna staza za sahranjivanje pokojnika i dolazak na liturgijska slavlja. Srbi nisu uvažili da je ovo groblje, baš kao i svako katoličko, uvijek bilo ograđeno, kako domaće ili divlje životinje ne bi unutra ulazile i pravile nered po grobovima ili oštetile kapelicu u kojoj se redovito slavi sveta misa. Kapije su se morale ukloniti u svega – tri dana! A kad već govorimo o grobljima, što je s onim srpskim “grobljem šajkača” koje je nelegalno podignuto nedaleko centra Vukovara? Ono je već davno trebalo biti premješteno, ali nije. Hrvati ga ne diraju, iako i za njega postoje, zar ne gospodine Milanoviću, nekakvi zakoni?
Pustimo ćirilične ploče, idemo sad malo razgovarati i o tome!
Ako je zakon zakon, i ako zakon vrijedi za sve!?
Mladen Pavković / hrsvijet
wpDiscuz